Milicajka Kolinda poziva na nepovjerenje prema strancima

Nemojte se povoditi za stranim medijima, koji rade ne znam u čijem interesu – poručila je ovih dana nama, hrvatskim novinarima, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pri tom je na pasja kola izvrijeđala Švicarsku radio-televiziju (Schweizer Radio und Fernsehen – SRF) optuživši je za pogrešno reinterpretiranje, izvlačenje iz konteksta i krivi prijevod njenih riječi, usporedivši je s “najgorim tabloidima u ovome svijetu”.

Pogledao sam, naravno, za predsjednicu sporni prilog i uvjerio se vlastitim očima i ušima da u njemu nije bilo ni reinterpretiranja, ni izvlačenja iz konteksta, ni krivog prijevoda, kao što u svojoj reakciji na njene optužbe konstatira i prozvani novinar SRF-a Georg Hässler.

Mene je, pak, upozorenje hrvatske predsjednice da se ne povodimo za stranim medijima “koji rade ne znam u čijem interesu” vratilo u vrijeme služenja vojnog roka u JNA i podsjetilo me na jedno od najljepših iskustava iz tog doba, putovanja vlakom između Zagreba i Skopja.

Djevojčica s Grobnika izrasla je u prijetvornu i licemjernu političarku iste takve partije (…) pokazuje razumijevanje i daje podršku odgađanju i uskraćivanju ustavnih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Vukovaru te da poziva na nepovjerenje prema strancima “koji rade u tko zna čijem interesu” protiv naše države i naroda

Najbrža i najudobnija veza na toj relaciji bio je Hellas express, vlak koji je iz Zagreba kretao u predvečerje i stizao u Skopje sljedećeg jutra. Kretao je iz Dortmunda, a prema krajnjem odredištu Ateni prolazio je kroz Köln, Stuttgart, München, Salzburg, Villach, Ljubljanu, Zagreb, Beograd, Niš, Skopje i Solun.

Zato je gotovo uvijek, a osobito ljeti bio pun mlađarije s ruksacima koja je uglavnom samo prolazila kroz Jugoslaviju. Tražeći u Zagrebu mjesto u nekom od kupea uvijek sam, naravno, tražio upravo njihovo društvo. Bila su to vrlo lijepa i zabavna putovanja na kraju kojih bi se u Skopju sa svojim suputnicima već pozdravljao kao s najboljim prijateljima od kojih su mi redovito na adresu vojne pošte u Skopju koji tjedan kasnije stizale lijepe razglednice iz Grčke.

To je pobuđivalo podozrenje za političku i ideološku budnost zaduženih oficira, ali i zavist mojih vojničkih drugova u čijim su očima potpisi ženskih imena s nacrtanim srcima silno podizali moj ugled.

U tim susretima i druženjima meni je najzanimljiviji dio bio probijanje leda i razbijanje suzdržanosti, nepovjerenja, a u nekim slučajevima pomalo čak i straha tih strankinja i stranaca pred jednim komunističkim vojnikom. U tome mi od najveće koristi bilo poznavanje dva jezika. Jedan je bio engleski koji sam govorio ja, drugi je bio glazbeni, koji je govorila moja gitara.

Osobito pamtim putovanje s redovnog odsustva u rano ljeto 1984. godine. Sjećam se kako su se momak i djevojka kojima sam se ukrcao u kupe nekako skutrili na svojim mjestima, pristojno ali i nevoljko odgovorivši na moje pitanje “je li slobodno”. Bili su Francuzi i nije trebalo dugo da mi priznaju svoju nelagodu pred mojom vojničkom uniformom i kapom s komunističkom crvenom zvijezdom.

Za njih je već sam prolazak kroz Jugoslaviju bio veliko uzbuđenje i avantura. U Zagrebu im je, osim mog ulaska u kupe, nelagodu povećao i prizor grupe vojnika koji su prošli peronom s puškama i opremom na leđima. Bilo je to još vrijeme kada je u zapadnoj Europi bio nezamisliv prizor bilo kakvog oružja, a kamoli policajaca, specijalaca ili vojnika s dugim cijevima na ulicama.

Upravo takvom logikom i ideološkom premisom o strancima, koje treba u prvom redu promatrati kao potencijalne špijune i neprijatelje koji snuju zlo našoj državi i narodu, vodio se i onaj jugoslavenski milicajac kojem je bio sumnjiv moj odnos sa suputnicima u vlaku, kao i oficiri JNA kojima sam morao objašnjavati zašto i od koga dobivam razglednice iz inozemstva

Malo ih je umirilo moje objašnjenje da se radi samo o vojnicima koje premještaju iz jedne kasarne u drugu, pa zato sa sobom nose i oružje bez ikakve primisli, namjere ili ovlasti da ga u bilo koga upere.

Uglavnom, sati i kilometri prolazili su u veselom čavrljanju koje je samo u jednom trenutku, tamo negdje iza Vinkovaca, ohladio prolazak milicijske patrole i kontrole, tada uobičajene u svim međunarodnim vlakovima.

Pregledavši njihove putovnice i moju vojničku knjižicu s pripadajućom dozvolom za putovanje, milicajac mi se obratio ozbiljnim glasom i pitanjem: “Znaš li ti, druže, da je vojnicima zabranjen kontakt i razgovor sa strancima?” Nemam pojma što sam odgovorio. Vjerojatno nešto u stilu “nisam znao, neću više”.

Naravno, čim se patrola maknula s vrata našeg kupea, Francuzi su me pitali, a ja sam im preveo što mi je rekao milicajac. Bila je to za njih i za mene samo jedna od bizarnosti režima u zemlji čije su granice tada već odavno bile širom otvorene i njima i nama, bizarnost kojoj smo se zajedno smijali hodajući prema vagon-restoranu i zabavljujući se glumom da se ne poznajemo.

Nekako u to isto vrijeme jedna je djevojčica s Grobnika svoju čežnju za slobodom i demokracijom utaživala u Americi, gdje je u sklopu tada također uobičajenih razmjena učenika pohađala jedan razred srednje škole.

O svojim srednjoškolskim danima u Rijeci ta će djevojčica mnogo kasnije, kao hrvatska predsjednica, novinarima ispričati i ovo:

“Jednom, kad sam bila dežurna, ne znam što se sa spužvom dogodilo, nije je bilo, jedan je profesor upitao: Tko je dežurni? Kad sam se javila, on mi je rekao: Nosit će mi travu s Grobnika pa ćeš brisati ploču. Bilo je takvih uvredljivih izjava. I zato sam danas vrlo osjetljiva na bilo kakvu diskriminaciju prema bilo kome što se tiče podrijetla, rase, boje kože, spola ili bilo čega drugog.”

Pogledao sam, naravno, za predsjednicu sporni prilog i uvjerio se vlastitim očima i ušima da u njemu nije bilo ni reinterpretiranja, ni izvlačenja iz konteksta, ni krivog prijevoda, kao što u svojoj reakciji na njene optužbe konstatira i prozvani novinar SRF-a Georg Hässler

Djevojčica je izrasla u licemjernu i prijetvornu ženu i političarku toliko osjetljivu na bilo kakvu diskriminaciju da baš ovih dana sasvim službeno, kao predstavnica političkog vrha ove države, pokazuje razumijevanje i daje podršku odgađanju i uskraćivanju ustavnih prava srpskoj nacionalnoj manjini u Vukovaru te da poziva na nepovjerenje prema strancima “koji rade u tko zna čijem interesu” protiv naše države i naroda.

Upravo takvom logikom i ideološkom premisom o strancima, koje treba u prvom redu promatrati kao potencijalne špijune i neprijatelje koji snuju zlo našoj državi i narodu, vodio se i onaj jugoslavenski milicajac kojem je bio sumnjiv moj odnos sa suputnicima u vlaku, kao i oficiri JNA kojima sam morao objašnjavati zašto i od koga dobivam razglednice iz inozemstva.

Zato je priča o djetinjoj i djevojačkoj čežnji za demokracijom i slobodom prijetvorne žene s mozgom jugoslavenskog milicajca obična laž.

Baš zbog nje i zbog partije koja iza nje stoji, demokracija i sloboda su za mnoge građane ove zemlje još uvijek samo predmet neostvarene čežnje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora