Milanovićev otklon

Gostujući u emisiji ”Novi dan” na N1 televiziji, Ankica Mamić je izrazila blago žaljenje zbog toga što će se predsjednička inauguracija Zorana Milanovića održati iza zatvorenih vrata, samo za odabrane uzvanike. Iskazala je to sljedećim riječima:

”Što se tiče same inauguracije, meni je malo žao. Možda to nije trebalo biti tako strašno pompozno, ali budući da je predsjednik jedini dužnosnik izabran izravno od građana, nekako mi se čini da bi bilo dobro da je čin inauguracije podijeljen i s građanima, a ne samo s političkom elitom ili s onima koji su pozvani na Pantovčak.

Već sama ta činjenica govori da će Milanović biti bitno drugačiji od predsjednice Grabar-Kitarović. Oni su kao osobe bitno različiti. Ja bih rekla da je Grabar-Kitarović populist, a Milanović elitist. Mislim da ćemo već iz toga vidjeti bitnu razliku u stilu vladanja.”

Nije ni novo ni začuđujuće da netko od javnih komentatora Milanovića predstavlja kao suštu suprotnost sada već bivšoj predsjednici. Nije začuđujuće ni to da se njezino djelovanje opisuje kao populističko.

Hoćemo li znati što naš predsjednik smišlja i radi, i zašto to radi, ili će se novinari morati dovijati prikrivenim metodama zavirivanja u javnosti inače nedostupne prostore, rezervirane samo za predsjednika i ponekog njegova odabranika? Dilema je možda preuranjena, ali nije nelegitimna

Ono što tu međutim može upaliti crvenu lampicu negativna je konotacija koju za sobom povlači pojam elitizma koji je Mamić dovela u vezu sa Zoranom Milanovićem. Ta konotacija zasad tek blago u uhu šuška, no može navesti na to da se zapitamo može li to šuškanje uskoro prerasti u novu vrstu neugodne buke.

Jesmo li, presiti populizma Kolinde Grabar-Kitarović – njezinih silnih šetnji javnim prostorima većih i manjih gradova te fotografija na kojima dijeli ”petice” okupljenu življu, njezina pjevanja ”sa svojim narodom” u svim mogućim prigodama, njezinih srcedrapateljskih Facebook statusa i njezinih haljina svih boja i tekstura – odabrali suprotno, ali ne nužno i bolje?

Hoćemo li umjesto predsjednice koja se odveć revno djenula među ljude, do te mjere da je izazvala podsmijeh, sada imati predsjednika koji će se izolirati od ljudi?

Hoćemo li umjesto srcedrapateljskih iskaza slušati neke koji će zvučati umnije ali koje najednom nitko neće biti u stanju sasvim razumjeti?

Dilema možda nije nelegitimna. Pokušajmo je razložiti ”na proste faktore”, ako ni zbog čega drugog onda kako bismo u budućnosti znali bolje sricati pitanja, ali i možda se bolje znali udubljivati i u odgovore.

Što je populizam, a što elitizam?

Populizam u središte svoje retorike postavlja bliskost s narodom, ali na način od kojega narod najčešće nema stvarne koristi. On se obraća narodnim sentimentima pothranjujući one negativne ne bi li taj naboj iskoristio kao oružje protiv političkih protivnika.

Populistički političar sebe proglašava autentičnim predstavnikom naroda, suprotstavljajući pritom samoga sebe tzv. elitama. Elite, pak, mogu biti ekonomske, kulturne, akademske, medijske, političke ili neke druge.

Populistička politika je politika velikih obećanja i nerijetko nerealno grandioznih vizija, koja svoje podbacivanje u ostvarenju tih vizija pripisuje opstrukciji od strane društvenih elita koje tako štite svoje privilegirane pozicije.

U vremenima ekonomskih kriza i dubljih nezadovoljstava populizam dobiva dodatni vjetar u leđa. On se može predstavljati u terminima desne ideologije, kao i one lijeve, no on nije legitimni predstavnik ni desne ni lijeve doktrine na kojima mahom parazitira ne bi li na njima učvrstio pozicije svojih glasnogovornika.

 Radilo se o konzervativnom ili o lijevom predznaku, o politici kakvu je provodio peruanski predsjednik Alberto Fujimori ili onoj Huga Cháveza u Venezueli, uspon populista na pozicije moći u pravilu rezultira snaženjem autokracije i snižavanjem općih demokratskih standarda, ako ne i izravnim kršenjem ljudskih prava te koruptivnim radnjama.

Povlastica se, eto, bivša predsjednica ne odriče ni danas, kada nakon gubitka predsjedničkih izbora, ne trepnuvši okom, traži da joj se – povrh pune predsjedničke plaće tijekom narednih šest mjeseci i polovice te plaće do isteka pune godine – dodijeli ured s dva državna službenika, uz što ide i pravo na službeni automobil s vozačem te pravo na fizičku zaštitu

Jedina vrijednost koju populizam poznaje jest vrijednost moći kojom se služi u ime naroda ali uvijek u svrhu vlastita snaženja na račun svojih oponenata. S njegovim osnaživanjem ne nestaje nego se dodatno produbljuje jaz između novih populističkih elita koje tako nastaju i zaluđena populusa.

Elitizam, i to onaj izrazito negativna predznaka, stvarna je posljedica populističke politike. S tom razlikom što ”novo plemstvo” sebe predstavlja kao predstavnike naroda, pa time opravdava povlastice ali i ingerencije koje zaposjeda.

U sustavu ograničenih predsjedničkih ovlasti, Kolinda Grabar-Kitarović trudila se ako ne proširiti svoje ovlasti, onda ih makar prikazati većima nego što su realno bile.

O prvome možemo samo nagađati znajući da je nakon parlamentarnih izbora 2015. godine predsjednica poduzimala ubrzane korake za sastavljanje vlastite tehničke Vlade s nesuđenim premijerom, kako su mediji izvijestili, Damirom Vanđelićem, i sa šarolikom ministarskom ekipom koju su trebali činiti Danijela Mihalić Gračan, Zdravko Marić, Bruna Esih, Boris Jokić, Ana Marija Kirinić, Nikola Brzica, Mate Granić i Mate Radeljić.

Iako se taj – kako ga je Milanović nazvao – pokušaj ”operetnoga puča” nije ostvario zahvaljujući tada neočekivano brzoj reakciji Tomislava Karamarka i Bože Petrova, ipak sam manjak ovlasti nije sprečavao Kolindu Grabar-Kitarović u tome da nastavi predstavljati sebe kao praktički svemoguću spasiteljicu naroda.

Prikazivala se takvom tijekom cijeloga svojega mandata, a posebice tijekom dviju izbornih kampanja u kojima je sudjelovala, dajući obećanja da će Hrvatska postati jednom od najbogatijih zemalja Europske unije ili, još konkretnije, da će za ”naše mlade” osigurati radna mjesta s nezamislivo visokim zaradama.

Izjavljivala je kako je Hrvatsku zatekla u kaosu i na koljenima no i to kako ju je upravo ona učinila ”uspravnom” te praktički izvela iz recesije. Obećavala je zaustavljanje odljeva stanovništva razbacujući se nepromišljenim, pa i diskriminatornim mjerama poput povrata kredita i sl.

Pritom, stvarala je oko sebe nove društvene krugove po ključu novca, društvenog pa i izravnog političkog utjecaja. Smjenjivali su se tako i oko nje okupljali brojni mamići, dalići i bandići, osobe za koje je procjenjivala da joj mogu biti od koristi.

Njezina se megalomanska retorika kretala u raznolikim smjerovima, no sustavno je uvijek bila prošarana veličanjem vlastita lika, kao, primjerice, u izjavi:

”Stojim pred vama mirna i spremna da me se usporedi sa svakim tko je nakon predsjednika Franje Tuđmana bio hrvatski predsjednik. Neka se stavi na jednu stranu mojih pet godina i petnaest godina prije mene i bit će svakome jasno što je veće i bolje i zašto mirne savjesti tražim od vas povjerenje za drugi mandat”.

Služila se i posprdnim referencijama na druge kandidate, primjerice, na Škoru, u izjavi: ”Nisam pobjegla kad me je Hrvatska najviše trebala. Vratila sam se kad me Hrvatska najviše trebala”, ili na Milanovića kada je istaknula: ”Nisam govorila da je /Hrvatska/ slučajna država”.

Jedina vrijednost koju populizam poznaje jest vrijednost moći kojom se služi u ime naroda ali uvijek u svrhu vlastita snaženja na račun svojih oponenata. S njegovim osnaživanjem ne nestaje nego se dodatno produbljuje jaz između novih populističkih elita koje tako nastaju i zaluđena populusa

I Škoro i Milanović tako su potpali pod kategoriju mrskih elita, prvi estradne a drugi političke, za razliku od njezinih pobornika, a najviše nje same koja ”diše za Hrvatsku”, koja se vratila kada ju je ”Hrvatska najviše trebala” i koja zato misli da ima pravo tvrditi da je upravo ona ”glas naroda.”

Sve da na polovicu izrečenoga i zažmirimo, titulu kraljice populizma Kolinda Grabar-Kitarović svakako je zaslužila.

”Ja nisam nikakva odnarođena elita”, bila je također jedna od Kolindinih izjava.

Od njezina zapošljavanja u Ministarstvu vanjskih poslova, preko zasjedanja u ministarsku fotelju, nakon čega i u onu veleposlaničku u SAD-u, pa sve do pozicije u NATO-u i do njezine predsjedničke kandidature podržane od strane HDZ-a, karijerni put Kolinde Grabar-Kitarović svjedoči međutim upravo o suprotnome.

Povlastica se, eto, bivša predsjednica ne odriče ni danas, kada nakon gubitka predsjedničkih izbora, ne trepnuvši okom, traži da joj se – povrh pune predsjedničke plaće tijekom narednih šest mjeseci i polovice te plaće do isteka pune godine – dodijeli ured s dva državna službenika, uz što ide i pravo na službeni automobil s vozačem te pravo na fizičku zaštitu.

Ona ističe da sve to traži jer želi ostati u Hrvatskoj. Uz pitanje bi li domoljubni razlozi prevagnuli da joj se u međuvremenu otvorila neka atraktivna inozemna opcija, ostaje i ono sasvim retoričko: zašto propušta idealnu priliku da odustajanjem od povlastica pokaže, i da konačno dokaže da joj je svaki elitizam stran i mrzak?

Elitizam se dakle krije u naličju populizma, iako je upravo elitizam ono što populistički političar napada.

U svojoj osnovnoj definiciji, elitizam se odnosi na svojstvo ili na skup svojstava koja mogu biti vezana uz bogatstvo, izgled, obrazovanje, klasnu pripadnost, nasljedno pravo ili uopće na viđenost uspješnih javnih osoba, na temelju kojeg ili kojih pojedinci koji tvore klasu ljudi koju nazivamo elitom mogu ostvariti veće pravo utjecaja na društvo od drugih ljudi.

Već iz popisa mogućih svojstava kojima se netko može kvalificirati za pripadnika društvene elite može se razabrati da se neka stječu pukom srećom, a druga zaslugama, te da bismo ona koja se stječu pukom srećom – kao što su recimo izgled, naslijeđeno bogatstvo ili plemićka titula – odmah mogli svrstati među manje relevantne.

Naime, ni izgled ni bogatstvo ni plava krv ne mogu garantirati da netko ima sposobnosti voditi veliki sustav kao što je to jedna zemlja, što te osobine ne čini same po sebi nepoželjnima, već samo nedostatnima.

Što bi Milanovića moglo kvalificirati kao predstavnika elite? Izgleda je prije prosječnog nego nadprosječnog, bogat je – po hrvatskim mjerilima – sasvim usmjereno, a ni plava krv ne teče njegovim venama. No ipak – odskače.

Ako što u kontekstu naše političke scene Milanovića doista svrstava u elitu, to je njegovo obrazovanje. Samu, pak, činjenicu da je obrazovaniji od većine drugih, ne toliko u formalnome smislu riječi – budući da akademskih titula ali ni pratećih ispraznosti u našem javnom prostoru ne manjka – koliko u onom supstancijalnom, ne možemo mu uzeti za zlo. Upravo obrnuto

Ako što u kontekstu naše političke scene Milanovića doista svrstava u elitu, to je njegovo obrazovanje. Samu, pak, činjenicu da je obrazovaniji od većine drugih, ne toliko u formalnome smislu riječi – budući da akademskih titula ali ni pratećih ispraznosti u našem javnom prostoru ne manjka – koliko u onom supstancijalnom, ne možemo mu uzeti za zlo. Upravo obrnuto.

Utoliko, Milanovića možemo kvalificirati kao pripadnika elite ako na to pitanje gledamo s aspekta zasluženih rezultata. Možda je imao sreće pa i podrške više od drugih, ne manje zaslužnih, no opravdano je reći da je on svoju poziciju zaslužio ponajprije svojim obrazovanjem, usponom na političkoj ljestvici kroz izborne instrumente i, na koncu, izbornom pobjedom na predsjedničkim izborima.

Vratimo se načas Milanovićevoj inauguraciji i njezinu možebitnom elitističkom karakteru. Za razliku od njegove prethodnice, pa i svih drugih njegovih prethodnika, Milanović se odlučio za skromnu inauguraciju sa svega četrdesetak uzvanika. Unaprijed osiguran budžet od 650.000 kuna uvelike će nadmašiti stvarne troškove, te će se preostala sredstva prenamijeniti.

Skromnost pristupa je nečuvena, pa su se uz one koji su takav pristup odmah pohvalili, vrlo brzo pojavili i kritičari koji u tome vide iznevjeravanje tradicije, određenu samovolju s kojom se Ustavni sud ne mora složiti ili, pak, naznake od kojih smo ovo razmatranje i započeli: da se tu možda radi o elitističkom odvajanju od šire javnosti i od naroda.

Nijednom javnom događanju ne može prisustvovati svatko. Tko je otpao: narod ili elite? Narod ni u jednom aranžmanu nikada nije bio izravno uključen, jer i ne može biti. Pratili smo inauguraciju ispred svojih ekrana, svi u istoj poziciji.

Otpale su, međutim, upravo elite, izuzev ona njihova dijela koji se svodi na predstavnike sustava prisutne po službenoj dužnosti. Nije bilo predstavnika stranaka, bogatih poduzetnika, glumaca i pjevača, influensera… Modna se pista, uobičajena na takvim događanjima, svela na haljinu Sanje Musić-Milanović koju potpisuje Varteks. Otklon od elitizma, svakako vrijedan pohvale.

Događaj je uveličala himna u umjetničkoj izvedbi Josipe Lisac. Dramatična i osebujna, Josipa Lisac je, zapazili su to mnogi, pomalo ”ukrala show” samome predsjedniku. Društvene su mreže zabrujale o njezinoj interpretaciji himne i ta je tema zamijenila uobičajene komentare o tome tko je sve tamo bio, a tko je možda isključen; kako je tko bio obučen i u kojoj se vrsti limuzine dovezao.

Na stranu njezina interpretacija himne, koju bih osobno ocijenila kao izuzetnu. No i sam razgovor o glazbenoj izvedbi smatram kudikamo poticajnijim od uobičajenih komentara na temu modnih brendova i limuzina. Dogodilo se nešto novo što najavljuje pozitivno prestrojavanje društvenih vrijednosti.

Još nešto je važno reći: o Josipi i njezinu nastupu pričalo se barem isto toliko koliko i o Milanovićevu predsjedničku govoru. Podijelivši centar pažnje s neprikosnovenom divom hrvatske glazbene scene, Milanović je poslao još jednu vrijednu poruku, da on sam nije ovisnik o centru pažnju. Spreman je i druge učiniti vidljivima, pa možda – kao u ovome slučaju – i vidljivijima od sebe.

I samim je odabirom skromnijeg pristupa predsjednik hrvatskoj javnosti odaslao poruku da sebe ne doživljava kao ikonu, već kao građanina koji je tu da zastupa druge građane, te da se namjerava odgovorno odnositi i prema javnome novcu kojim raspolaže. Još jedna antielitistička poruku.

Na koncu, izgovorio je i sljedeće, čime se i eksplicitno svrstao ne samo među antipopuliste nego i među antielitiste:

Nije bilo predstavnika stranaka, bogatih poduzetnika, glumaca i pjevača, influensera… Modna se pista, uobičajena na takvim događanjima, svela na haljinu Sanje Musić-Milanović koju potpisuje Varteks. Otklon od elitizma, svakako vrijedan pohvale

”Našu Republiku ne čine i nikad je neće činiti samo visokoobrazovani, samo kompetitivni, poduzetni, znanstveno, umjetnički ili sportski nadareni. Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika jednako kao i uglednog akademika. Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću.”

Dakako, kako organizirati inauguraciju i kako sročiti inaugurativni govor mogla je biti samo prva dilema. Ma koliko simbolički bila bitna, ona je tek zrno u slijedu svega drugoga čemu ćemo tek svjedočiti.

Hoće li Milanović ipak, suprotno nadanjima u otklon koji slijedi, ne samo od populizma nego i od elitizma, iskazala pluralnost naše stvarnosti ipak reducirati na tehnokratske, meritokratske i/ili plutokratske elite koje će ga zasigurno u tren oka pokušati okružiti, ne može se već sada sa sigurnošću tvrditi.

No može se apelirati i može se upozoravati na pluralno tkivo društva koje je izabrani predstavnik dužan i predstavljati i štititi.

Brojne nijanse toga tkiva i prelako mogu nestati iz vida kada izabrana osoba zasjedne za predsjednički stol smješten u vili na udaljenu brdu odakle postaje teže razabirati mnogolikost koju čine svi naši procjepi, uzvisine i rubovi.

Podsjećat ćemo stoga predsjednika na to da smo ovdje. O tome koliko se pokaže spremnim čuti naše poruke i na njih reagirati ovisit će i stav koji ćemo o njemu, korak po korak, graditi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
    •  Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
    •  Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
    •  Svi grijesi Alis Marić
    •  ''Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će'' (Plenković)
    •  Isključi mozak da ne omete doživljaj
    •  Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
    •  Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
    •  Može li socijaldemokracija put novoga doba?
    •  Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

> Svi tekstovi ovog autora