autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mi bismo mogli prije nestati nego se osvijestiti

AUTOR: Marko Vučetić / 08.02.2023.

Marko Vučetić

Potresi su strašni, ali u njima nema ljudske intencije, oni, na svu sreću, ne nastaju ljudskom voljom, jer da nastaju, ovaj svijet bi bio svijet neprestanih potresa, ovako je naš svijet, svijet ratova.

Fotografija oca Mesuta Hancera iz grada Kahramanmarasa, koji drži za ruku mrtvu petnaestogodišnju kćerku čije se tijelo nalazi pod ruševinama, nikoga tko sebe doživljava kao čovjeka, ne ostavlja ravnodušnim. Prizor je potresan, on sadrži kondenziranu tugu jer oca promatramo kao oca, a mrtvo dijete kao dijete bez nacionalnih ili religijskih obilježja.

Ta obilježja bi pridali, ona bi uvjetovala našu reakciju na prizor, da je ova tragedija izazvana ljudskom namjerom. Tada bi prizor izazvao drugačije reakcije. I to je tragedija naše posrnule i licemjerne ljudskosti.

Potres nas, samo zbog toga što ne nastaje našom snagom, pretvara u ljude. Kao takvi, sposobni smo biti solidarni jer je naša prosudba ljudska prosudba. U ratu ona nestaje, tada zauzimamo strane i ne suosjećamo kao ljudi. Solidarnost sa žrtvama potresa je ljudska solidarnost, solidarnost sa žrtvama ratnih sukoba je reducirana, selektivna, zainteresirana, gotovo poluljudska solidarnost.

”Izvuci me odavde, učinit ću sve za tebe, bit ću tvoja sluškinja”, riječi su koje nitko nikada nije smio izgovoriti, a pogotovo ne dijete. No ove riječi je izgovorilo upravo dijete, i to, kako navode mediji, djevojčica iz Sirije.

Djevojčica Mariam i njezin brat Ilaf leže stiješnjeni pod ruševinama, ona mu miluje kosu i navedene riječi upućuje spasiocu. Ovo je prizor koji me pogađa kao povijesno biće, jer živim u povijesti koja se okomila na čovjeka, oduzela mu ljudske atribute kako bi ga pretvorila u sljedbenika božanstva, spasitelja, autoriteta…

Povijesni svijet je svijet izdane, izigrane, ponižene i oduzete ljudskosti, a trebao bi biti sve suprotno od toga – trebao bi biti istinski ljudski svijet, svijet slobodnih i ravnopravnih ljudskih bića. Da je naš svijet istinski ljudski svijet, djevojčica Miriam ove riječi nikada ne bi izgovorila. Ovo su riječi svijeta ratova, dominacije i ponižavanja.

Ratovi i politike sukoba su nam oduzeli ljudskost u tolikoj mjeri da se loše osjećamo, da osjećamo krivnju i grižnju savjesti kada nismo u stanju obaviti zvjerski čin koji nam je naložio neki autoritet – predsjednik stranke, general, šef, premijer, njegov glasnogovornik itd.

Christopher Browing napisao je rad o tome kako su se mladi Nijemci, koji nisu mogli izvršiti nalog nadređenih da ubiju Židove, osjećali posramljeno, puni krivnje i grižnje savjesti zbog toga što nisu bili u stanju izvršiti nalog da ubiju drugog čovjeka jer ima neki, po mjerilu politika ubojstva i nasilja, pogrešni identitet.

Naša povijest je prepuna ovakve, iskrivljene i uzaludne, potpuno zvjerske ljudskosti. Ravnopravnost je imperativ, ali naša stvarnost je stvarnost odnosa inferiornosti i superiornosti.

Ovaj mehanizam uspostave dominacije i spremnog iskazivanja posluha odvija se svugdje: među navijačima na tribinama, vojnicima na ratištu i u vojarnama, političkim strankama, vladama, sveučilištima, bolnicama, crkvama…

Martha Nussbaum je, promatrajući život i ponašanje ljudi u različitim skupinama, uočila jednu pravilnost, a ona glasi: članovi neke skupine imaju krhki ego, potreban im je jaki i snažni vođa ili autoritet kojega će slijediti i na taj način doći do stanja, kako ona to naziva, ”surogatne sigurnosti”.

Ono što pojedinac nema, a to je osjećaj značaja, snage, sigurnosti i vrijednosti, dobit će kada se solidarizira s nekom skupinom koju predvodi snažni vođa. Ovaj mehanizam djeluje u svim državama, pa tako i u Hrvatskoj, odnosno, ovaj mehanizam djeluje svugdje, u svim državama i u svim društvima, ali su demokratska društva svjesna njegove razorne i ponižavajuće snage, pa ga prokazuju, suzbijaju i bore se protiv njega.

Demokratizacija je proces oslobađanja čovjeka, u demokratskom svijetu nema spasitelja kojima se služi. Nadam se da će djevojčica Mariam živjeti u takvom svijetu, nadam se da će i moji sugrađani jednom živjeti u takvom svijetu.

Sjećanje na rat nije nešto što izaziva ponos, biti solidariziran s nekom skupinom i javno iskazivati posluh nekom autoritetu, nije čin slobodnog i ponosnog čovjeka, to je čin ”surogatne sigurnosti” odnosno surogatne ljudskosti. Potpuno mi je jasno da ćemo prije nestati nego se osvijestiti.

Naša prvotna, ali nažalost kratkotrajna reakcija na prizore stradanja i ljudskih žrtava u potresu, neovisno je li riječ o Siriji, Turskoj ili Baniji, reakcija je čovjeka, to je iskustvo i manifestacija ljudskog, onog ljudskog u nama. Sve dok smo u stanju stati i osjetiti patnju drugog čovjeka, u stanju smo biti ljudi.

Poslije ova reakcija i iskustvo ljudskoga nestaje, ljudskost se izgubi u naknadnoj solidariziranosti s nekom grupom, onom kojoj mi pripadamo.

Hoće li vlada u Hrvatskoj pasti zbog toga što se već treću godinu Banija ne obnavlja? Naravno da neće. Razlog je jednostavan: u Hrvatskoj ima 30 posto birača surogatne ljudskosti, odnosno onih koji ljudskost doživljavaju sukladno postulatima ove stranke.

U Hrvatskoj postoji industrija proizvodnje branitelja, do sada smo proizveli gotovo pola milijuna branitelja, a braniteljima, po zakonima surogatne ljudskosti trebamo biti zahvalni na svemu što sada imamo.

Ovo je prava tragedija u Hrvatskoj – građani su svedeni na zahvalne i poslušne, surogatne figure figurama surogatne ljudskosti. Od građana se, dakle, traži da se dvostruko lažiraju. Grupiranje oko rata, spasitelja, predvodnika i autoriteta ne čine snažni i slobodni pojedinci, oni suosjećaju sa žrtvama rata.

Tragedija našeg svijeta je da više ljudskosti oslobađa potres nego naš povijesni svijet. Potres nas pretvara u ljude, povijest nas, zbog krhkosti našeg ega, pretvara u bića surogatne ljudskosti.

Ovu surogatnu ljudskost vidim na svakom koraku, pa i u gradu u kojem živim i javno djelujem. Trenutno, već drugu godinu, u Zadru proučavam egzistencijalni model manifestiranja surogatne ljudskosti.

Zanima me kako netko tko je u jednoj situaciji u stanju korektne ljudskosti, kada se solidarizira sa skupinom – političkom strankom ili, primjerice, medijskom redakcijom, ulazi u stanje surogatne sigurnosti i surogatne ljudskosti.

Sirijska djevojčica Mariam je javno rekla najstrašniju istinu koja ne vrijedi samo u Siriji, ona je aktualna svugdje, pa i kod nas u Hrvatskoj, na Baniji i u Zadru: ”Spasi me i služit ću ti”.

Za koga će glasati ostavljeni stradalnici na Baniji kada im se pred izbore domovi počnu obnavljati? Mnogi nesumnjivo za HDZ i Plenkovića, a sve po modelu ”spasi me i služit ću ti”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
     Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
     Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
     Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
     Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
     Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
     Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
     Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
     Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
     Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1