autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Metodu edukacije ne određuje nacionalnost već kvaliteta

AUTOR: Boris Labar / 27.01.2021.
Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med Specijalist hematologije

Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med
Specijalist hematologije

U vrijeme Covida i potresa potisnuti su neki problemi, koji su tavorili i u vrijeme ”normalnog” života. Jedan od njih je toliko spominjana i potrebna reforma školstva.

Visoko školstvo kojem sam pripadao također zahtijeva reformu i stalno unaprjeđenje nastave na svakom fakultetu. Za pravu, suštinsku promjenu, preduvjet je promjena mentalnog i civilizacijskog pristupa nastavi. Mnogi od nas to ili ne žele znati, a možda ni prihvatiti.

Što znači reforma nastave u visokom školstvu? Kako smo to zamislili na Medicinskom fakultetu? Bolje je prikazati kako su tekla nastojanja provedbe reforme, a prosudba je na čitatelju.

Suštinski pristup nastavnom programu polazi od stjecanja znanja i vještine, ali još važnije je i stjecanje vještine primjenjivosti stečenog znanja.

Nije važno znati činjenice, prepoznati ih u teoretskom redoslijedu jedne medicinske tematike, već znati procijeniti kada pojedini podatak u medicinskoj praksi ima svoju vrijednost, kada ga treba pozicionirati u funkciji koja se zove medicinska praksa.

Za takvo što ex cathedra predavanja često ne shvaćaju i ne prihvaćaju vještinu primjene. Tim se pristupom samo odašilje poruka, ponekad iznimno vrijedna, koja je zanimljiva, predaje se jednostavno i jasno, obojena je izuzetnim retoričkim izričajem onoga koji ju prenosi studentima i obično je smislena.

Ponekad je i preduvjet primjenjivosti znanja. Međutim temeljna slabost takvog pristupa je nemogućnost spoznaje što student shvaća, gdje treba i kako primijeniti dosegnuto znanje. Ne postoji jasna povezanost naučenog i medicinske prakse.

U trenutku kada dođe netko drugi, kao i u politici, ne samo da se mijenjaju ljudi, već ne diskriminirajući dobro i loše, pokušavaju zaustaviti ili mijenjati svi prethodno započeti procesi

Zato je otežano rješavanje medicinskog problema vlastitim promišljanjem i primjenom vlastitog znanja što je prioritet suvremene nastave.

U nas kako god drugi oblici nastave, ponajprije seminari i vježbe, otkrivaju djelić tog igrokaza znanja u praksi, još uvijek postoji to veliko breme tradicionalnog pasivnog prijenosa znanja nastavnik – student.

Pošavši od potrebe reforme nastave kao prioriteta činilo nam se bitnim reformu ne provoditi kroz formu iako bez forme nema ni suštinske reforme. Vjerovali smo da ćemo poticanjem reforme uzburkati duhove, i studenata i nastavnika. Bit će zagovaratelja i žučljivih protivnika.

Stoga je nas nekolicina, a tako je tada razmišljalo Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo znanosti i visokog školstva, predložilo prijenos inozemnog modela. I to od onih najboljih. U kontaktu s Harvard Medical International (HMI) institucijom pri harvardskom Medicinskom fakultetu u Bostonu, dogovorena je početna suradnja.

HMI je po cijelom svijetu ”izvozio” tehnologiju edukacije, suvremenu metodologiju i način edukacije za medicinske fakultete uvodeći novo načelo edukacije koje se kratko može sažeti sintagmom ”aktivni pristup učenju” ili ”nauči kako najbolje primijeniti znanje”.

Vrlo brzo smo uspjeli uspostaviti kontakt, shvaćajući da HMI funkcionira poslovno i da je Zagreb samo jedna, istina manja, stepenica u njihovom poslovanju.

Kako je HMI već proveo niz edukacija u Europi, a jedna od prvih institucija bio je Medicinski fakultet u Münchenu, bilo je logično da se uspostavi trolist suradnje Harvard-München-Zagreb.

Prva posjeta prestižnih kolega svela se na upoznavanje i ”ispitivanje snaga”. Došli su u gotovo najjačem sastavu, održali nam prezentaciju koja je potvrdila ne samo potrebu reforme nego je ukazala kuda ide suvremeni edukacijski proces.

Ovdje treba navesti da je na Medicinskom fakultetu već dugi niz godina postojala skupina nastavnika entuzijasta koja je brojnim tečajevima i poslijediplomskim seminarima nastojala širiti umijeće edukacije, pokušavala pokazati kako i na koji način provoditi edukaciju.

Taj je vid edukacije nastavnika svakako bio značajan korak naprijed, ali je ”bolovao” od dva osnovna problema.

Polazište se temeljilo na dobrovoljnosti nastavnika, a s druge strane glavnina edukacijskog procesa polazila je od transfera znanja s edukatora na slušače. Nedostajalo je više aktivnog pristupa. No i takav pristup bio bi značajno unaprjeđenje kvalitete nastave da su ga nastavnici prihvatili.

Vratimo se Harvardu. Spoj civilizacijskog, američko-zapadnoeuropskog svjetonazora s austrougarsko-balkanskim intelektualnim pokušajima u početku je poput mutna stakla razdvajalo pristojno ophođenje obiju strana.

Zamolbu da razgovaraju sa svim ”kategorijama” fakulteta od studenata, preko asistenata, docenata i profesora rado smo prihvatili i sproveli u djelo.

Znajući da često puta njihovo mišljenje treba tražiti ”između zareza”, jer su vrlo polite pribjegli smo uobičajenom našem receptu; dobra večera uz vino otvara i najtvrđu školjku. Time ne pokazujemo samo našu tradicionalno poznatu gostoljubivost, već otvaramo vrata suradnje, ali i iskrenijeg razgovora.

Nije se teško prisjetiti dijaloga nakon te večere. Unatoč našim nastojanjima da prikažemo zagrebački Medicinski fakultet kao srednjoeuropski fakultet prepoznatljivog ”imidža”, fakultet koji je na ovim prostorima svakako zalog kvalitetne edukacije, naši su gosti mudro i sa smiješkom klimali glavama.

I tu smo večer prvi put shvatili da su to visokoprofesionalni ljudi, koji žele unovčiti svoj proizvod, ali isto tako žele da je taj njihov proizvod ”reklama” za sve one buduće fakultete koji vjerojatno moraju tim putem.

Tri stvari čine se bitnim koje je iznjedrila naša prva opuštena večer. Potrebna je reforma nastave i to je nužnost; u postupku provedbe reforme nužna je jasna vizija, koja određuje svrhu i ciljeve reforme; i treće tko su nositelji reforme.

Visoko školstvo kojem sam pripadao također zahtijeva reformu i stalno unaprjeđenje nastave na svakom fakultetu. Za pravu, suštinsku promjenu, preduvjet je promjena mentalnog i civilizacijskog pristupa nastavi. Mnogi od nas to ili ne žele znati, a možda ni prihvatiti

Ovaj dio zahtijeva poseban komentar.

Obratio sam se jednom od Amerikanaca, u biti Nijemcu koji godinama živi i radi na Harvardu kao nastavnik, a specijalizirao je patologiju i jedno vrijeme se bavio kardijalnom patologijom:

– Što mislite o našim studentima i nastavnicima?

Odgovor me malo zatekao:

– Dobri su, ali bih istaknuo vaše studente koji su izvrsni i ne razlikuju se od studenata bilo gdje na svijetu.

– Što mislite o nastavnicima? – pitanje je bilo sada vrlo precizno.

– Pa treba reći da je većina nastavnika samouka kada je riječ o vještini nastave. Nadalje, stalno ističu kako student treba biti subjekt, a ne objekt nastave, ali kada detaljnije navode što to znači, onda se vrlo često osjeti da su subjekt nastave nastavnici, a ne studenti.

Klimnuo sam glavom.

– Kako to promijeniti? – upitao sam.

– Pa mislim da treba organizirati trajnu izobrazbu nastavnika kako bi usvojili vještine nastave, spremni smo u tom dijelu sudjelovati i pomoći.

Brzo smo dogovorili suradnju, potpisali sporazum o suradnji uz odgovarajuću financijsku nadoknadu, koja je, moram priznati, za Harvard bila više nego simbolična.

Krenuli su tečajevi trajne edukacije nastavnih vještina za nastavnike. Organizirana su takva tri edukacijska seminara u Zagrebu, Dubrovniku i Olimpijskom centru Bjelolasica. Veliki broj nastavnika činio se zadovoljnim ovakvim pristupom edukacije.

Ključ edukacije su bile praktična znanja i vještine kako u nastavnom procesu pomoći studentu u primjeni svog vlastitog znanja. Na primjer, dok je tradicionalno bilo važno nabrojiti neke prognostičke pokazatelje, i ako slučajno od njih šest navedete pet, to je bio veliki grijeh neznanja.

No ako znate, kada je važno pomisliti na gore navedene prognostičke pokazatelje, gdje se može naći objektivni pisani trag o njima, kako ih dokazati i liječiti neću reći da je bilo manje važno, ali se na tome nije inzistiralo.

Upravo novi pristup edukacije otvarao je vrata tom novom konceptu edukacije, kada primijeniti!

Vrlo brzo na Fakultetu osnovan je ured za suradnju s Harvardom. Bilo je to posebno i neprocjenjivo iskustvo.

Ljudi koji su radili u uredu nisu pitali za radno vrijeme niti za plaću. Osjećali su da se na Fakultetu događa nešto novo i vrijedno. S velikim zadovoljstvom su sudjelovali u provedbi tog programa.

Sjećam se profesora koji je svojim znanjem stranih jezika, ali puno više shvaćanjem i razumijevanjem važnosti suradnje vodio administraciju ureda, bez previše upita, nenametljivo i tiho. Jednostavno uvijek je znao koji potez treba konkretno povući. Prihvatio je ovaj projekt kao temeljni radni izazov.

U vrijeme Covida i potresa potisnuti su neki problemi, koji su tavorili i u vrijeme ”normalnog” života. Jedan od njih je toliko spominjana i potrebna reforma školstva

I upravo zbog toga suradnja i aktivnost između Fakulteta i Harvarda intenzivno je živjela i ubrzano se razvijala, kao da je predosjećala da će joj brzo doći kraj…

Zašto kraj?! Mi nismo dosegli civilizacijsku razinu koja polazi od pristupa što i kako se radi, već daleko češće od pretpostavke ”tko je to postavio”.

U trenutku kada dođe netko drugi, kao i u politici, ne samo da se mijenjaju ljudi, već ne diskriminirajući dobro i loše, pokušavaju zaustaviti ili mijenjati svi prethodno započeti procesi.

Promjenom administracije na Fakultetu to se dogodilo i s programom suradnje Zagreb – Harvard. Rukovoditelj nove administracije Fakulteta vidio je temeljnu slabost suradnje u tome što je ”metodologija koju koristi Harvard američka, a mi smo europski fakultet i našu edukaciju treba temeljiti na europskim zasadama”.

Takvo obrazloženje ne zaslužuje komentar. Jer metoda učenja je ili dobra ili loša. Harvardska metoda, nazovimo ju tako, po svim anketama spadala je u krug pet najboljih.

Treba samo reći da je godinama Harvard u samom vrhu kvalitete medicinske izobrazbe u svijetu. Ne postoji europska, američka ili kineska metoda edukacije već se ona određuje kvalitetom i prepoznatljivošću liječnika i same ustanove.

Na žalost bilo koji argument i nastojanje da se započeti proces edukacije nastavnih vještina u Zagrebu potpomognut Harvardom nastavi nije više prolazio.

Program Harvard ugašen je u Zagrebu potezom pera novoizabrane administracije.

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

     Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
     Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
     Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
     Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
     Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
     Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
     Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
     Medicina nije ceh
     SOS za zdravstvo
     Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1