Meni nije svejedno

Uf, uf, uf… Taman sam lijepo bio u notesić skicirao konture za današnju kolumnu (ujedinjenje konzervativaca, Hrvatska prekrivena predizbornim jumbo-plakatima široko nasmiješene gospođe Markić, gospodina Karamarkića i uz njih, na primjer, krezuboga seljačkog vođe Pokrovca, pod jednostavnim i svakom razumljivim sloganom “Za Lijepu našu”), kadli me iza kantuna dočekao cijenjeni kolega i dragi znanac Zdravko Zima, armagedonski razgnjevljen mojom prošlotjednom ovdašnjom usputnom rečenicom, citiram kako je, u zagradama, bilo i objavljeno “(pas mater svima takvima, ovim trećima, i na izborima i na referendumima, što se mene tiče!)”.

 

Ovi “treći” iz te rečenice, to su oni koji 1. prosinca nisu izašli na referendum, a i izbora se gnušaju. Zdravko je Zima toga dana bio jedan iz te prijeteći velike mase apstinenata (62 posto, debela većina!) i osjetio se osobno pogođenim jer sam mu, eto, tom usputnom eliptičnom rečenicom uvrijedio pokojnu majku. I uzvratio mi ovdje, u svojoj kolumni od petka, vrhunski domišljato metaforičnim “bumerangom”, pa smo si sad valjda egal, jer je i moja majka pokojna.

Bio je to tmuran i leden dan u Splitu, “škura bura” kažu svi uz naše more, ali ja sam svejedno izašao, otišao do kvartovske osnovne škole i glasao “protiv”, iako sam prije nekoliko godina, zbog novinskoga teksta, ponio titulu jednog od deset najvećih homofoba u Hrvatskoj, (što je bila drska homo-udrugaška budalaština na koju je danas suvišno trošiti dodatne riječi, pogotovo nakon oslobađajuće odluke Suda časti HND-a) i time ostao zadugo obilježen

 

Bio je to tmuran i leden dan u Splitu, “škura bura” kažu svi uz naše more, ali ja sam svejedno izašao, otišao do kvartovske osnovne škole i glasao “protiv”, iako sam prije nekoliko godina, zbog novinskoga teksta, ponio titulu jednog od deset najvećih homofoba u Hrvatskoj, (što je bila drska homo-udrugaška budalaština na koju je danas suvišno trošiti dodatne riječi, pogotovo nakon oslobađajuće odluke Suda časti HND-a) i time ostao zadugo obilježen kao netko komu ne treba postavljati, je li, neka pitanja. Pa sam zbog te titule zadugo ostao i prikraćen za podržavanje splitske povorke ponosa, jer bih u tom slučaju ispao ili dvoličnjak, ili pepelom posut pokajnik.

 

A glasao sam “protiv”, ponajprije iz istog razloga zbog kojeg je Zima ostao kod kuće: da bih pokazao srednji prst licemjernoj “Ku-ku” vladi (ono “riku” odavna je otpalo, ostalo je samo kukavičko kukanje), čija me je debilna, tobože lukava, ali ipak samo debilna, odluka o ukidanju minimalnog broja glasača izašlih na referendum onemogućila da ostanem doma te nedjelje i da me baš boli vitalni organ za sve one koji će izaći i glasati “za”.

 

Naime, da je za uspjeh referenduma i dalje ostalo nužno 50 posto upisanih birača, plus još jedan, tada bi sve LGBT i ine udruge nagovarale svekoliko građanstvo da ostane doma. Isto bi činili i mediji koji su sada, ruku na srce, doista bili žestoki agitatori za “protiv”. I većina bi glasača – ja prvi! – kao i sad, ostala doma, na toplom, a taj besmisleni podzemno-nacistički referendum ne bi imao nikakve šanse za prolaz u sljedeći krug natjecanja sa zdravom pameću. Propao bi zbog nedovoljnog odaziva.

 

Nažalost, imamo dovoljno strateški insuficijentnu vlast, pa se – isključivo zahvaljujući njoj i njezinoj državničkoj nedoraslosti – dogodilo ovo što se dogodilo: i ja sam, eto, morao izaći u ledeno popodne s bockavom nakošenom kišom, da bih svojim glasom “protiv” pridonio oponiranju tupavim konzervativcima i glupavoj vlasti i blentavim ovcama koje misle da se to njih nimalo ne tiče jer se ništa neće i ne može promijeniti, pa zato ostaju mirno blejati u toru, iako su na njemu vrata širom otvorena.

Aha, znači, zbog mene se, a ne zbog Zime i njemu sličnih toploljubnih nedjeljnih papučičara, sad besmisleno i beskorisno mijenja Ustav naše zajedničke države: zbog mene koji sam bio protiv toga da ga se mijenja, a nipošto ne zbog Zime i sličnih zimogroznika, koje je doma živo bolio vitalni organ hoće li se Ustav mijenjati ili neće, jer evo, ne znam, baš ide repriza “Sulejmana”

 

I onda mi se pravedničkim glasom javi dragi Zima, javni pravobranitelj svih zimogroznih koji su te hladne nedjelje ostali doma na toplom, pa me optužuje kao kolaboracionista, skoro pa čelnog pobočnika osovine Markić-Milanović.

 

Aha, znači, zbog mene se, a ne zbog Zime i njemu sličnih toploljubnih nedjeljnih papučičara, sad besmisleno i beskorisno mijenja Ustav naše zajedničke države: zbog mene koji sam bio protiv toga da ga se mijenja, a nipošto ne zbog Zime i sličnih zimogroznika, koje je doma živo bolio vitalni organ hoće li se Ustav mijenjati ili neće, jer evo, ne znam, baš ide repriza “Sulejmana”!

 

Zgodno je to kako se svakojaki preplašenci pravdaju nakon bitke u kojoj nisu niti sudjelovali. Još bi se i dalo podnijeti kad bi se samo pravdali, ali – ne! Oni tom svojem dezerterluku žele dati još i vrhunaravnu moralno-politički-vaspitnu aureolu! Oni jedini imaju pravo! A mi koji odabiremo stranu, umjesto da strana odabire nas, e – mi imamo krivo. Jaka fora!

 

Prije pet godina bio sam jedna od dvanaest splitskih javnih osoba koje su se prije lokalnih izbora usudile javnim pismom poručiti biračima, ukratko: “Glasajte bilo za koga, samo ne za Keruma, taj će upropastiti i grad i sve nas”. Onda je Kerum ipak postao gradonačelnikom, a kao glavne krivce svakorazna je medijska kukavelj naknadno proglašavala baš – nas dvanaestero! I tad je glasajuća manjina bila nadglasala bezvoljnu apstinentsku većinu, baš kao i sad. A ja sam oba puta kriv, samo zato što sam jasno i javno izrekao svoj stav, umjesto da sjedim doma, u bezvoljnoj apstinentskoj anonimnosti.

Ako ljudi ostaju iza zatvorenih vrata jer je vani hladno i sve je ionako svejedno, najdalje do kud u svome stanu mogu otići jest – zahod. Sve dok netko čizmom ili kundakom ne razvali i ta vrata

 

Zima je, naravno, daleko iznad te kategorije, ali to više me čudi što svoje rezignantno “ma baš me briga, ionako je sve svejedno” proglašava moralno i politički vrednijim od mojega “protiv”. Ja sam se, Zdravko, izjasnio kad je trebalo, a ti nisi, nego mudruješ naknadno! U tome je razlika. Bio sam kroz zadnja tri desetljeća u podosta polemičkih čarki ove naravi, i nejavnih i općepoznatih. Iz svih me je iznijelo kao ranjenika, iz nekih i na štitu, okej, ali ni iz jedne bez ispaljenog metka. A ti sad rafalno pucaš em ćorcima, em na opustjelom bojištu. Treba li ti to doista? Tebi, jednom Zdravku Zimi?!

 

Sranje je sve ovo oko nas, znamo to obojica. Ali, kad malo razmisliš, i ti ćeš shvatiti: ako ljudi ostaju iza zatvorenih vrata, jer je vani hladno i sve je ionako svejedno, najdalje do kud u svom stanu mogu otići jest – zahod. Sve dok netko čizmom ili kundakom ne razvali i ta vrata.

 

Ja Hrvatsku u svakom trenutku volim točno onoliko koliko je mrzim, uvijek ti je to u livelu kod mene, mjehurić u razulji uvijek je točno po sredini. Zvuči neobično, znam, ali jest tako: što je manje volim, to je manje i mrzim, i obrnuto – što mi je draža, to mi je mrskija. Kako koji dan! Isto bi bilo i da sam Finac, Amerikanac, Srbin ili Japanac.

Dragi moj Mamićev imenjače, odi si lepo k Žnidaršiču, on jedva čeka tvoju novu priču o tome kak bi se ti kakti lav boril v Abesiniji

 

Ne tvrdim da je to normalno, ali znam jedno: do smrti neću biti voljan, ma koliko mi se ruka trzala prema ručkici na lancu, za Hrvatskom pustiti vodu. A baš to radite svi vi koji ne izlazite na izbore ili referendume, sablažnjavajući se s visoka nad svim tim naivcima koji su popušili foru, pa se nadaju da se uopće išta može promijeniti. I uvijek, uvijek to radite naknadno! Nikad unaprijed, u jeku kampanje! Vi šutite sve vrijeme, i u kampanji i na dan možebitne promjene, a tek nakon objave službenih rezultata sjetite se koliko ste pametniji od nas. Alo?! O čemu mi pričamo?!

 

P. S.: Zašto neljubaznoj teti na šalteru u Erste banci u Praškoj nisi triput napadno ponovio “Dobar dan”? I poslije “Hvala”, pa i pet puta ako treba, dok ne uzvrati na neki verbalni način, bilo kako? Ja to, kad se nađem u sličnim situacijama, uredno naglas radim, majke mi pokojne. Ne zato da ih ponizim, nego da ih natjeram da bar pet sekundi razmišljaju. Nije teško, vjeruj mi, dovoljno je samo upotrijebiti svoj glas.

 

P. P. S.: Što ćeš, Zdravko, učiniti ako i ćirilofobijom zakamuflirani manipulatori uspiju progurati svoj referendum? Hoćeš li izaći i nekako glasati, ili opet izvesti šimunićevski vještu varku tijelom? Ono, kao: “Ajte vi na referendum protiv nacista, sad ću ja za vama, hoću ozbiljno, samo da nađem gdje mi je taj vražji kišobran…”? I opet poslije optuživati mene zato što sam glasao protiv ukidanja ćirilice ondje gdje je po zakonu mora biti? Možda me, kakvo se vrijeme sprema, čak i prijavljivati DORH-u: “Evo ga, inspektore, taj je također glasao protiv…!”

 

P. P. P. S.: Kad sam se već taknuo nogometa, tvoja tugaljiva tvrdnja da ovi idiotizirani mladofašisti s tribina, tobože beskrajno pravdoljubivi i surovo potlačeni zagovornici pravne države, naime, kako ti veliš  “navijači, revoltirani stanjem u nogometu i/ili u društvu, završavaju u reštu”, jako – rekli bi Dalmoši – dava na najgori od svih domobranluka, onaj birtijski, bez uniforme, s figama u oba džepa ispred šanka. Dragi moj Mamićev imenjače, onda si odi lepo k Žnidaršiču, on jedva čeka tvoju novu priču o tome kak bi se ti kakti lav boril v Abesiniji.

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  U ime U
    •  Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja

> Svi tekstovi ovog autora