autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Meki trbuh demokratije

AUTOR: Teofil Pančić / 24.05.2014.

Poplavilo nas je ovde na središnjem Balkanu pa smo se o svom jadu pozabavili, ali možda bi ipak valjalo malo dignuti pogled s mutne vode… Nije za to vreme, dok smo se mi davili i plutali, prestalo ni ubijanje u Ukrajini, a evo se i euroizbori polako privode kraju, zemlju po zemlju, uglavnom u znaku prodora tzv. ekstremne desnice, poput francuskog Nacionalnog fronta ili britanskog UKIP.

 

Desničari i licencirani eurofobi na masnim europlatama i eurodnevnicama, po ko zna koji put, najavljuju da će u europarlamentu delovati ako ne zajedno, a onda bar usklađeno. Kad god su do sada to pokušali, romansa bi se brzo okončavala zbog ‘‘nepomirljivo suprotstavljenih interesa“ jer s nacionalistima, rasistima i ksenofobima to vam je tako: koliko god da su sijamski bliski i slični, istovremeno i nikada ne mogu stvoriti čvrsta i trajna savezništva, jer se klanjaju različitim lokalnim kumirima.

 

Lako će zajedno mrzeti imigrante, Crnce, Židove, muslimane, pedere ili koga je već trenutno kurentno mrzeti, ali kako da izađu na kraj jedni s drugima? Setite se kako su se hrvatski i mađarski neofašisti ljubili u usta, a onda je otkriveno da ovi mađarski drže da je skoro čitava Hrvatska neka vrsta mađarskog istorijskog poseda koji mora kad-tad biti vraćen zakonitim vlasnicima…

Kako god, ono što me ‘‘fascinira“ nije ni Večiti Kremlj ni bilo šta drugo što bi moglo zauzeti njegovo simboličko mesto, nego taj meki trbuh demokratije (civilizacijskih uzusa, socijalnih standarda, kulture snošljivog življenja…) u kojem se, negde s leve ili desne margine, uvek pojave obožavaoci puke Sile i tiranije, oni koji bi se tako rado predali u ruke nekom autoritarnom Spasitelju, nekom Nad-sistemu…

 

Pa ipak, kao da im nešto što ih sve ujedinjuje. Nešto, ili pre – neko. Kremaljski naftno-gasni Hazjajin, Ibertajkun, nadareni i istaknuti pitomac neumrlog KGB, wannabe gospodar virtuelne Euroazije, Vladimir Vladimirovič Putin.

 

Čuveni su izlivi divljenja Nigela Faragea, šefa UKIP, prema div-državniku Putinu. Viktor Orban takođe ga obožava, i nastoji da ga oponaša, u granicama svojih i mađarskih mogućnosti. U Nacionalnom frontu za šefa Kremlja imaju samo probrane reči. Nemački desni opskuranti gledaju ga kao Velikog Tatu sa istoka.

 

Tako je, manje ili više, i sa drugim desnim i eurofobnim strankama po zapadnoj Evopi, nešto manje po srednjoj, zbog specifičnih istorijskih iskustava sa spasiocima iz Kremlja. Pa pak, kao da se i tamo, po bivšim ‘‘S. E. V.-skim ostrvima“, polako zaboravilo kako to zapravo izgleda kada te Kremlj spašava od evropske truleži.

 

Ima tragova, nimalo neozbiljnih i nimalo u duhu ‘‘teorije zavere“, da Putinova Rusija ovakve stranke širom Evrope potpomaže finansijski, politički i na sve druge dostupne joj načine. Hladnoratovskim rečnikom rečeno, neke od njih kao da se pretvaraju u njene agenture. Mene, pak, ne čudi što je to tako, nego što mi to odnekud izgleda jako poznato…

 

Pa da, znam! Nisu li i komunističke partije po zapadnoj Evropi u hladnoratovsko vreme delovale vrlo slično tome? Dugo su sve bile samo ispostave moskovskog aparata, bez bilo kakve suštinskije autonomije. Neke od njih kasnije su se manje ili više emancipovale (‘‘eurokomunizam“), ali nepopravljiva šteta već je bila načinjena, i čitava priča o unutrašnjoj ‘‘alternativi“ tadašnjem zapadnom bloku bila je trajno, i pri tome u najvećoj meri opravdano, osujećena i označena kao ujdurma totalitarnog ‘‘Carstva zla“ Sovjetskog saveza.

Taj spas od slobode u XX veku, to okrilje sigurnosti tiranije, tražili su evropski političari i intelektualci u Berlinu kod Firera ili u Moskvi kod Kobe, a danas ga traže… hm, na ne jako promenjenim adresama, ali nisu te adrese ovde ključne, nego permanentna slabost i ugroženost svega što vredi na ovom kontinentu, to stalno osećanje da neki malo jači povetarac može sve to da oduva. To se, uostalom, povremeno i dogodi, ali ni to na koncu ne potraje. Kao sa ovom velikom vodom koja nas je preplavila: dođe voda, ali se i povuče

 

Znam, iznova nije u modi da se tako kaže, ali tako je bilo, osim ako ne želimo da, zarad dubioznog neolevog sentimenta, izbrišemo sopstveno pamćenje, jedan od retkih verodostojnih kapitala slobodnog čoveka…

 

Šta mi je u svemu ovome tako zanimljivo? Neki kontinuiteti, moglo bi se reći. Kao da je onaj nekadašnji, sovjetski Kremlj podrivao evropski mainstream s leva, a ovaj sadašnji čini to isto, ali – zdesna. Stara, dobra parlamentarna demokratija uvek je na udaru, samo se menja pravac odakle se na nju duva.

 

Mislim, dakako, na ideološki pravac. A na nju i nije baš nešto teško duvati (pa se svaki Nejaki Uroš toga i poduhvata, sav važan zbog svoje svetskoistorijske misije), em što nije preterano opasno, em što za nju važi isto ono što se mudro kaže za filmove ili pozorišne predstave: oni dobri imaju hiljadu mana, oni loši samo jednu – da su loši. Razumeli smo se: demokratija ima hiljadu mana. Na svakoj od njih parazitira hiljadu onih kojima se čini da bi se u njenoj smrti našlo nečega dobrog za njih.

 

Kako god, ono što me ‘‘fascinira“ nije ni Večiti Kremlj ni bilo šta drugo što bi moglo zauzeti njegovo simboličko mesto, nego taj meki trbuh demokratije (civilizacijskih uzusa, socijalnih standarda, kulture snošljivog življenja…) u kojem se, negde s leve ili desne margine, uvek pojave obožavaoci puke Sile i tiranije, oni koji bi se tako rado predali u ruke nekom autoritarnom Spasitelju, nekom Nad-sistemu koji bi nekako sažeo i unifikovao tu teško podnošljivu nesigurnost, haotičnost i posvemašnje nesavršenstvo slobode.

 

Taj spas od slobode u XX veku, to okrilje sigurnosti tiranije, tražili su evropski političari i intelektualci u Berlinu kod Firera ili u Moskvi kod Kobe, a danas ga traže… hm, na ne jako promenjenim adresama, ali nisu te adrese ovde ključne, nego permanentna slabost i ugroženost svega što vredi na ovom kontinentu, to stalno osećanje da neki malo jači povetarac može sve to da oduva. To se, uostalom, povremeno i dogodi, ali ni to na koncu ne potraje. Kao sa ovom velikom vodom koja nas je preplavila: dođe voda, ali se i povuče. Naravno, nije zgoreg da joj pomognemo u povlačenju.

Još tekstova ovog autora:

     Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa
     Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
     ''Allo, allo'' za Njemce
     Kratka pisma za dugo čitanje
     Uvređeni i rituali srdžbe
     Ništa s titulom
     Jaruzelski, čovek pod šapkom
     Doziranje pljuvačke
     O ranom ustajanju
     O limitima špijunskog uma

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1