Matvejević između azila i egzila, ali nikada savijene kičme

Četvrtog veljače navršilo se pet godina od smrti akademika Predraga Matvejevića. Profesor rimske La Sapienze, pariške Sorbone i Sveučilišta u Zagrebu, ovaj je rođeni Mostarac, član Prodijeve Komisije mudraca za Mediteran, autor iznimnog i intrigantnog književnog opusa.

U književnosti se najavljuje monografijom o Jean-Paulu Sartru 1965.

Rijetke su knjige u suvremenim južnoslavenskim književnostima koje su doživjele toliki broj izdanja kao Matvejevićeva knjiga ”Razgovori s Krležom”, koju objavljuje prvi put 1969.

”Jugoslavenstvo danas” je knjiga eseja, publicirana 1982., u kojoj iznosi potpuno autentičan kut gledanja na sveintrigirajuću problematiku političkoga, ali i kulturnoga i šireg svjetonazorskoga tipa.

Posebnom mi se u cijelom Matvejevićevom spisateljstvu doima knjiga ”Otvorena pisma – moralne vježbe”. U ovim pismima upućenim mnogim adresantima koji su bili moćnici jednoga doba branit će temeljne ljudske slobode, posebice one u slučajevima slobodno mislećih stvaralaca i politički angažiranih osoba.

U ovoj knjizi pisat će Matvejević i Vladimiru Putinu, u povodu ubojstva žurnalistkinje Ane Politkovskaje…

Ovaj je autor nevjerojatne građanske odvažnosti napisao, do tada nezabilježeno, otvoreno pismo Josipu Brozu Titu 1974. predlažući mu da se povuče s funkcija koje je obnašao.

Osobno sam najviše vezan za knjigu ”Istočni epistolar”, koja bi se mogla promatrati nekom vrstom piščevog svojevrsnog životopisa.

Siguran sam da je pred novim generacijama književnih analitičara krupan i zahtjevan zadatak da osvijetle i istraže složeno esejističko, kritičarsko, polemičko, politološko, pedagoško Matvejevićevo djelo. Posebno, naravno, njegov doprinos romanistici na južnoslavenskim prostorima

Najprevođenije djelo je svakako ”Mediteranski brevijar”, čudesni literarni amalgamski artikulativ, u kojem Matvejević demonstrira kroz književnu virtuoznost aristokratskoga stila znanja iz zemljopisa, povijesti, svojevrsnih rituala običajnosti, nautičkih disciplina.

Ova je knjiga pobudila podjednaku pozornost kod književnih autoriteta, kao i kod najšireg čitateljskog populusa. Donijela je autoru i brojna priznanja. U povodu nje veliki italijanski pisac Claudio Magris za Matvejevićevo stvaralaštvo kazao je da ga krasi ”kozmopolitska kultura i intelektualno gospodstvo”.

Za literarno raskošno portretiranje Venecije u knjizi ”Druga Venecija” pripala mu je prestižna nagrada Strega. U Švicarskoj je nagrađen nagradom Charles Velon. Zasluženo su mu pripala i priznanja Kiklop i Nagrada Vladimir Nazor.

Predrag Matvejević je do kraja svoje životne odiseje bio izuzetno angažiran pisac, što mu je u pojedinim etapama dinamičnog života stvaralo i nemale neprilike i probleme.

Tako je za esej ”Naši Talibani” bio tužen redovitom sudu, a na njegov antifašistički angažman u Hrvatskoj su nacifašisti odgovarali i konstantnim prijetnjama i upozoravajućim metcima u njegovo poštansko sanduče.

Bit će, nažalost, u jednom periodu života stoga prisiljen izbivati iz svoje domovine, pa je, iznimno karakterističan i naslov jednoga njegovog eseja ”Između azila i egzila”.

Antistaljinistički i antitotalitaristički angažman Predraga Matvejevića, dosljedno provođen u svim životnim i stvaralačkim etapama prepoznao je, možda najsustavnije, klasik slovenačke književnosti Taras Kermauner, koji u svojim esejima naglašava da je Matvejevićeva literatura sprečavala stanovite oblike staljinizma.

Demontirajući Miloševićevu nacionalističku političku matricu i režim građen na njoj ovaj je pisac s posebnim senzibilitetom i izraženim pacifističkim težnjama tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku davao potporu ugroženom pučanstvu.

Nakon što je srušen Stari most u rodnom mu Mostaru, nizom svojih tekstova, ali i kao doživotni počasni predsjednik PEN-a Matvejević je u širem regionu i Europi bio angažiran da istina o zločinima nad ljudima, poglavito, ali i nad kulturnom baštinom, posebno u Dubrovniku i Mostaru, dopre do svakog građanina Europe.

Svjestan situacije u ratovima, ali i poraću, dao je ogroman doprinos normalizaciji odnosa u svim sferama života.

Bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Kao sveučilišni profesor, kao lucidni prozaist, beskompromisni kritičar i dosljedan do kraja života angažmanu na ljevici, ovaj je pisac potvrdio svoje mjesto u vrhovima hrvatske književnosti, to je zasigurno konstanta, jer je poglavito bio svoj i ništa ga nije moglo nagnati da korigira, a kamoli promijeni svoje stavove.

Žalosna je činjenica da niti u Hrvatskoj niti u Bosni i Hercegovini na petu obljetnicu Matvejevićeve smrti nisu održana ni komemorativna sjećanja, a o znanstvenim skupovima posvećenim ovom piscu da i ne govorim. To možda suviše ubjedljivo zbori u kakvom vremenu dominacije mediokriteta i kleronacionalista i fašista preživljavamo ove naše dane i godine.

Nesvjesni djela najboljih među nama ne možemo očekivati iole svijetlije future.

Pisat će Matvejević i Vladimiru Putinu, u povodu ubojstva žurnalistkinje Ane Politkovskaje… Ovaj je autor nevjerojatne građanske odvažnosti napisao, do tada nezabilježeno, otvoreno pismo Josipu Brozu Titu 1974. predlažući mu da se povuče s funkcija koje je obnašao

Svaki susret s ovim velikim piscem, a tih susreta je bilo ponajviše pred kraj Matvejevićevog života, za mene je bio golemi događaj, jer smo dijalogizirajući o literarnim temama, poglavito o Krležinim djelima, kao i mlađim bosanskohercegovačkim književnicima, čiji je razvoj pomno i iznimno sustavno pratio, pokušavali da tamo gdje smo dijelili identična mišljenja ”pojačamo” ta naša suglasja, a tamo gdje smo mislili različito približimo, u mjeri moga izuzetnog respekta, stajališta.

S nevjerojatnom pozornošću za sugovornika Matvejević je, gotovo neosjetno, ali ubjedljivo znao promijeniti pojedine moje literarne ishitrenosti ili, pak, neutemeljenu a pretjeranu sklonost pojedinim literarnim temama i njihovim autorima. Zauvijek ću pamtiti te ”seminarije” u dijaloškoj formi.

Imao sam iznimnu čast da kao dopredsjedatelj Gradskog vijeća Sarajeva predložim Predraga Matvejevića za počasnog građanina Sarajeva, što je jednoglasno usvojeno, a potom sam na čelu sarajevskog izaslanstva predao povelju piscu koji je stalno bio između azila i egzila, nikada ne povijajući kralježnicu.

Današnja književna kritika i uopće kulturologijska misao nisu niti približno svojim procjenama dosegli dubinske tokove Matvejevićevog književnoga stvaralaštva.

Siguran sam da je pred novim generacijama književnih analitičara krupan i zahtjevan zadatak da osvijetle i istraže složeno esejističko, kritičarsko, polemičko, politološko, pedagoško Matvejevićevo djelo. Posebno, naravno, njegov doprinos romanistici na južnoslavenskim prostorima.

Kao počasni doktor nekoliko europskih sveučilišta Predrag je Matvejević svojim intelektualnim lucidijama zadužio književnost i kulturu, općenito u dobu u kojem je živio i stvarao, pa je njegova tvoračka brazda zapućena futurima, a ponajmanje primitivnom i balkanoidnom svijesti i njenim simplificiranim mjerilima.

***

Pazi na onu Cigančicu
Predragu Matvejeviću

Pazi na onu Cigančicu,
Stavi je u predstavu,
Zborio s postelje Predrag,
Koga u Mostaru Bracom
Smo zvali, iz milja, naravno.
Zborio o Cigančici, slabo ga
Razumio, a naum mu ostvario
Nisam. Grešnikom sam postao,
A u trenu oproštaja
Prošaptaću: Braco, Cigančicu
Svakako stavit ću u predstavu.
Možda ćemo je zajedno
Gledati na nebesima…
Dok gledam fotos požutio,
Već drevan, čujem mudri
Bracin glas: ”Pazi na onu Cigančicu”.

(Gradimir Gojer iz knjige ”Svjetline Laništa”, Gariwo, Sarajevo, 2018.)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca
    •  Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze
    •  Neprocjenjivo bogatstvo likovnih svetkovina Jagode Buić
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora