Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati

Zamislite sliku: sjedite na terasi renesansne palače pretvorene u heritage hotel, pijete neku medaljama okićenu istarsku malvaziju dok u pozadini svira tiha glazba.

S terase pogled puca na glavni trg starog grada, okružen kućama s besprijekorno očuvanim fasadama od klesanog kamena, bez ijedne klime, neonskog natpisa ili tende na vidiku. Ništa ne vrijeđa vaša osjetila, do vas dopiru tek šum valova i blagi žamor šetača nošen večernjim povjetarcem.

Bilo bi lijepo, zar ne?

Sve dok ne dobijete račun.

***

Svake godine baš u ovo vrijeme, dok se turistička sezona zahuktava, naši se portali vrate svom omiljenom fetišu: cijenama na jadranskoj obali. Pa tako redovno čitamo o tome koliko košta kava na Stradunu, koktel na Hvaru ili zubatac u nekoj skrivenoj uvali do koje možete stići samo jahtom.

Kao da ga pogoni neka vražja sila, uvijek s kombinacijom lažne naivnosti i otrovne zavisti, taj lov na klikove raspiri rat u komentarima koji me svaki put uvjeri da polovica tih mudrijaša nikad nije vidjela turizam izbliza, a druga polovica samo čeka da susjedu crkne krava.

A dok se oni pjene, bujica turista stiže na more, nesvjesna njihovih križarskih pohoda iz fotelje, nezaustavljivo privučena sirenskim zovom sunca i mora.

Ako i postoji neki elitni turizam kod nas, on je skriven od naših očiju i glavnina naših turističkih prihoda ne dolazi od njega. Mi živimo od masovnog turizma, na kojeg je toliko lako s visine pljunuti da u tome nema nikakvog izazova.

U gradu u kojem živim, koji s dvije tisuće stanovnika ljeti naraste na deset, mi se za sezonu spremamo kao da stižu Atila i njegovi Huni: gomilamo zalihe u smočnicama, postavljamo stupiće i lokote na parkirna mjesta, lijepimo private po dvorišnim ulazima i terasama po starom gradu, iz straha da nam neki izgubljeni Talijan ne uđe i naruči espresso.

Svjesni da svi imamo koristi od toga, s jednakom dozom strepnje i nade svakog proljeća čistimo apartmane, printamo nove cjenike i kukamo zbog nedostatka radne snage dok čekamo da turisti stignu.

A oni – turisti – vraćaju se poput naročito strpljivih lastavica. Ono što podnose, ja ne bih prihvatila ni da mi netko plati, a kamoli da još za to moram dati neki novac.

Beskrajne gužve na užarenom asfaltu autocesta, čekanja i nered u trajektnim lukama, prekrcane plaže, jednolična ponuda kineskog smeća na štandovima i friganih patagonijskih lignji u restoranima koji jedva da zaslužuju to ime.

Obilazila sam ovih dana neke silno popularne destinacije na našoj obali i ono što sam vidjela bilo je strašno, prava postapokaliptična distopija neona i smeća.

Rive uništene betonizacijom, nakrcane stolovima i stolicama oko kojih teče neprekidna bujica ljudi i gleda onima koji večeraju ravno u tanjur. Secesijski hoteli s modernim nadogradnjama koje su toliko posvađane s estetikom da ne mogu odlučiti je li konzervator koji je to odobrio bio slijep ili plaćen da skrene pogled.

Apsolutni nered u prometu, auti parkirani posvuda, nedovoljno parkirnih mjesta, raskopane ceste i nogostupi. Na brzinu sklepani restorani s osobljem koje je jučer prvi put navuklo bijele košulje i jedva natuca hrvatski, s menijima kao iz one pjesme Hladnog piva: ćevapčići, pljeskavica i bečka šnicla (uz obavezni pommes koji se izgovara ”pomes” i jednako je besmislen jezično i nutritivno), a uz to još i bolonjez, lignje i, naravno, pizza. Hrana koja ne zaslužuje ni etiketu fast food jer je odavno prestala biti hrana.

A kad se zavučete u uske ulice iza prvog reda do mora, zavirite kroz stražnje prozore i vidite te kuhinje – u kojima se sve kao na tekućoj traci samo odmrzava, prži ili peče na ploči – zahvalni ste jedino na činjenici da duboko ulje ubija sve mikrobe.

A smeće – smeće je posebna priča. Od onog smeća koje stiže kontejnerima i prodaje se kao suvenir ili igračka – tone i tone plastičnih napuhanaca, lutki, šlapa za more, sunčanih naočala, šešira, torbi – sve neopisivo ružno i drečavo, jednokratno, namijenjeno tome da jedan dan ubije dosadu na plaži ili da nekom klincu začepi usta na jednu večer, dok roditelji pojedu one lignje iz prethodnog odlomka. Smeće na plažama, opušci, plastične boce. Žvakaće gume na bijelom kamenu rive i galebovi koji se tuku oko kontejnera jer nikad u životu nisu pojeli ribu.

Čini mi se da se konačno budimo iz zimskog sna i počinjemo pričati o održivosti – sada, kad nam je voda došla do grla i kad je to postalo pitanje opstanka. Ali povratka na početnu točku nema, ona je odavno izgubljena, a put naprijed, prema smanjenju brojeva i povećanju kvalitete čini mi se kao utopija.

Naš je turizam u pravilu masovni turizam, a masovni turizam je oduvijek bio brak iz računa dviju strana koje se nisu pretjerano voljele, ali su dobro znale da ”ovoliko” ljetovanja možeš dobiti za ”ovoliko” novaca. Nema tu iluzija, i onaj tko friga onu nesretnu lignju i onaj tko ju jede zna što radi. I jedna i druga strana bi si rado priuštile bolju kvalitetu, ali zakon ponude i potražnje je neumoljiv.

Lako je s visine pljunuti na to, ponavljam. Ali dok ne smislimo kako ćemo pristojno zbrinuti one milijune turista koji dolaze u betonske apartmane, jedu lignje i djeci kupuju napuhane jednoroge, svaka priča o elitnom turizmu je laž.

Upravo onim masama koje jedu bureke iz pekare na plaži dugujemo svoj prosperitet, i razmišljanje kako da za njih turizam učinimo boljim.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
    •  Cijena umjetnosti
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
    •  Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
    •  Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora