autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Marisanje žena je (na)rodna ideologija

AUTOR: Goran Gerovac / 26.03.2018.
Goran Gerovac

Goran Gerovac

U redu u apoteci većina je bila šmrkava, s upaljenim očima i pucajućim kašljem u prsima. Prehlade su nas otjerale u minuse na računima pretvarajući ljekarne u trgovine na veliko, ali i u velika mrijestilišta zaraze, bazene slinavih i podbuhlih. Ni zrna solidarnosti nisam osjetio u tim kolonama u kojima je trajala bitka za ranjenike.

Opkoljeni neodlučnošću i malodušjem čekali smo da dođemo na red dok su tete iza pulta hladno deklamirale sastave i nuspojave lijekova i pretvarale se da time što ih kupujemo one pomažu nama, a ne mi njima.

Prehlada je opskurna bolest i iscrpljuje polako, uglavnom financijski, pa smo se na pultu izmjenjivali s pleonazmima medikamenata za ublažavanje neglamuroznih simptoma sve dok se u redu do mojeg gospođa u najboljim godinama nije osmjelila i, u pola glasa, kao da želi progutati što više slogova imena lijeka, zatražila magičnu pilulu zaduženu za popravak raspoloženja, koju odnedavno i učestalo reklamiraju na televizijama.

Pogledao sam ispod oka provjeravajući smije li se žena već sada.

Ali bila je ozbiljna, što znači da još nije ušla u tretman ili je jednostavno prošla doza prestala djelovati i hitno joj treba šut ekvivalentan brzini povratka osmijeha na lice.

Pogledao sam ispod oka provjeravajući smije li se žena već sada. Ali bila je ozbiljna, što znači da još nije ušla u tretman ili je jednostavno prošla doza prestala djelovati i hitno joj treba šut ekvivalentan brzini povratka osmijeha na lice

U tom magičnom trenutku susreta tjelesnog i kemijskog, dok je primala kutijicu i gurala je u džep, palo mi je na pamet da, ako već ženama u Hrvatskoj ne možemo dati Istanbulsku konvenciju, onda barem svakoj možemo kupiti tablete za smirenje.

Jer kako kažu i u maštovitom epepeu, s tabletama problemi neće nestati, ali će žene barem biti opuštenije i smirenije.

Dok ih se mlati.

I zlostavljače će dočekivati s osmijehom.

Gospođa je nestvarno žurno i pognute glave, kao kad se pubertetlije prvi put osmjele i kupe kondome, odcupkala prema vratima. Imao sam osjećaj da kroz njih želi proći da ih ne otvori, da buka izdajnički ne potvrdi kako je stvarno bila tu, nego je to sjena bića koje ne nalazi načina da se upusti u odlučnu bobu za kontrolu nad vlastitim životom.

Nismo li kao društvo u ozbiljnom problemu ako u suočavanje sa stvarnošću možemo krenuti isključivo drogirani i kakva je to stvarnost ako joj ne možemo trijezno pogledati u ralje?

Žena je nestala iza ugla i možda je već negdje, u sigurnom separeu savjesti, gutala dozu optimizma.

Naravno, nisam išao za njom, ali me zaintrigirala pozadina kao što me zanimalo koje tablete i koliko njih piju ovi koji se posljednjih dana pjene oko nečega što bi mogla biti rutina.

A još me više zanima jesu li ikada poželjeli biti žene svi ovi muškarci koji se protive konvenciji, jesu li ženama poželjele biti i sve ove žene koje su protiv nje kao protiv manifesta ispalom iz torbe samog Belzebuba.

Nismo li kao društvo u ozbiljnom problemu ako u suočavanje sa stvarnošću možemo krenuti isključivo drogirani i kakva je to stvarnost ako joj ne možemo trijezno pogledati u ralje?

I kupuju li svojim partnerima tablete za transupstancijaciju istine u privid ili se s problemima suočavaju tako da ih rješavaju.

Jasno je da Istanbulska konvencija neće riješiti sve probleme, ali bi mogla biti dobar početak.

Ruku na srce, nasilje nad ženama ovdje nije stvar političke korektnosti ili afekta, njemu nije uzrok PTSP ili alkoholni trenutak slabosti. Ova vrsta nasilja duboko je usađena u našu kulturu, u kojoj je puška glavna kvalifikacija za “pravo na ženu”, u kojoj se ženama oduvijek umjesto slobodne volje nametao tutor, bilo da je riječ o muškarcu, obiteljskom starješini, nadležnom dušobrižniku, bilo da je riječ o ideologiji ili susjedstvu svi su uvijek najbolje znali što je najbolje znati u ženino ime.

Vrhunac su svega u tom paklenskom klupku cinizma, naravno, lijekovi za smirenje kao zadnja faza u procesu odustajanja od svog života.

Žena bez volje i žena bez identiteta polovica je procesa dehumanizacije cijelog jednog krila čovječanstva i njegova pretvaranja u ”bijelu tehniku”, inkubatore nacionalno biološkog imperativa proizvodnje ratnika i radnika.

Biti tjednima u epicentru lažnog sukoba izmišljene (na)rodne ideologije besmisla i tuge ženi mora biti neizrecivo bljutavo, pogotovo kada se namijenjeni joj šamar interpretira kao političko pitanje.

Biti za obitelj, a protiv Istanbulske konvencije jednako je stavu biti protiv nasilja, ali ga podržavati u svrhu discipliniranja suprotnog spola.

Nelogično je da u društvu u kojem se svi glasno i učestalo zaklinju u zaštitu žena uopće i ima nasilnika. I tko su oni?

Koliko je udarača i preljubnika među konzervativcima, koliko će ih biti u prosvjednoj povorci, koliko će njih izaći na najavljeni referendum?

Koliko je razvedenih među onima koji tule o svetosti obitelji pa su odlučili imati bar dvije ili tri?

Koliko će za konvenciju glasati liberala koji marišu žene u slobodoumlju svog maloumlja?

U tom magičnom trenutku susreta tjelesnog i kemijskog, dok je primala kutijicu i gurala je u džep, palo mi je na pamet da, ako već ženama u Hrvatskoj ne možemo dati Istanbulsku konvenciju, onda barem svakoj možemo kupiti tablete za smirenje

Laž do laži u hrvatskom vakuumiranom prostoru gdje politika uopće izgleda kao veliki PMS, izmišljen skandal za nepostojeću dosljednost.

Fatamorgana transrodnosti i osporavanje prava da se bilo tko od nas izjašnjava onako kako se osjeća cušpajz je stavova intelektualnih i moralnih hermafrodita.

Kojom bismo konvencijom sebe zaštitili od njih? Ustavom?!

Kao da ih je briga za Ustav, za bilo što važno, jer da jest, već bi odavno društveni konzervativizam i demokršćanski senzibilitet pokazivali tako da sazovu referendum i po savjesti glasaju o Agrokoru, podizanju cijena struje i cijena pogreba, padu plaća, manjim mirovinama, duljem radnom stažu…

Pitam se je li ona gospođa s magičnom pilulom iz apoteke popila jednu i u ovo ime.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Hrvatska je suverenost sramota i laž
     Kamo sreće da je Hrvatska močvara, ali ona je nešto puno besprizornije
     Globalno zatupljivanje
     Ljevičari, pravi domoljubi
     Gdje nestaju razum i životi
     Bolje masoni nego jarani
     Aleksandra Zec je naša

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1