autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mačkice su odrasle

AUTOR: Teofil Pančić / 14.02.2014.

U životu postoje bar dva prokletstva koja vas – to jest, bar jedno od njih – pre ili kasnije sačekaju: prokletstvo neuspeha i prokletstvo uspeha. Sve ostalo je manje-više u redu… Uistinu, može li im se uopšte pobeći, tim zlim kobima naizgled suprotnih životnih ishoda? Verovatno može, ali samo tako što nećete ništa raditi, ničemu ne težiti, ništa ne želeti i ničemu spolja ne dopuštati da utiče na vas.

 

Drugim rečima, tako što ćete živeti otprilike kao biljka ili bar onako kako mi, iz svoje zoocentrične perspektive, zamišljamo da biljka živi. Odlična je to stvar – ali samo za one dubokoumne zen priče s neobično mudrom, a jezgrovitom porukom, one koje te ostavljaju bez daha tamo negde u gimnazijskoj dobi, dok još misliš da život može da stane u neku dobru poentu. U stvarnom životu – koji je uglavnom rasuta i nekonzistentna tvar, neretko i neprijatnog mirisa – to ipak malo teže ide (čak i u budističkom manastiru, kažu očevici!).

 

Kako god bilo, po svakom suvislom kriterijumu naše epohe, Nadežda Tolokonikova i Marija Aljohina vrlo su uspešne osobe. Za početak, verovatno se većina vas odmah dosetila o kome se radi, što ih čini globalno javno prepoznatljivim.

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim

 

Da, to su one dve Pussy Riot cure koje su učestvovale u famoznom ‘‘blasfemičnom“ antiputinovskom performansu u onoj veličajnoj moskovskoj crkvi; bilo ih je tamo više, ali njih tri su uhvatili, pa im sudili, jednoj je na kraju udelilo aboliciju, a ove dve su zaglavile u zatvor, nimalo neozbiljan, nego onako vanvremeno sovjetsko-ruski zajeban. Nije vam to nekakva rekreativna ustanova skandinavskog tipa gde s tobom pričaju brižni pedagozi i svi nešto silno poštuju tvoja prava i slične gluposti, nego mesto na kojem se zaista pati i ispašta, duboko i totalno i na svaki zamisliv način.

 

A znate kako vam je s tim: ko god u Rusiji zaglavi u zatvor ,a da to ima makar i najmanje veze s politikom (a šta u večitom kremaljskom carstvu koje menja ideologije, ali ne i svoju autoritarnu suštinu, može da nema veze s politikom?), taj je već – pod razumnim uslovom da preživi – prešao tri frtalja puta do svetske slave, pa bilo da ga je utamničio car, generalni sekretar KPSS-a ili postmoderni gasni hazjajin, dakle, bilo da se zove Dostojevski, Solženjicin ili Nadežda T.

 

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim.

 

Kako god, njihova je robijaška pasija okončana naprasnom, ukalkulisanom milošću Hazjajina Putina (valjalo je učiniti nešto slatko pred Sochi), onog istog koji ih je, nemojmo se zavaravati, i dao utamničiti; i jedno i drugo bilo je savršeno besmisleno i bez ozbiljnog povoda, ali tako to ide sa žanrom orijentalnih despotija: Car je taj koji odlučuje, koji te zatvara i otvara po svom ćeifu. On će znati da li i kada i kako, on će već znati i zašto (ili neće, jer i ne mora). Na tebi je da to prihvatiš onako kako se prihvata neminovnost prirodnih pojava.

 

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (nezavisno od toga mare li one za to ili ne), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje.

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (…), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje

 

Njima više ne vredi navlačiti one kapuljače iliti balaklave na glave: ne, Marija i Nadežda više nikada neće biti anonimne. Samim tim, njihovi guerilla days zauvek su prošli, bilo to njima milo ili ne.

 

Štaviše, iz ugla onih cura koje su ostale tamo na onom parketu uz čašice najjeftinije votke Marija i Nadežda sada su deo establišmenta, prijatno ljutkasti začin Zlog Sistema, one su se svesno ili nesvesno prodale. Uzgred, prepoznajem taj sindrom: to vam je kao ono kad dobar punk bend posle prvog ‘‘čisto punkerskog“ albuma na drugom već proširi horizonte, pa tu bude i regea i psihodelije i ko zna još čega, a oni mu razdraženi bivoli iz prvih redova krenu urlati da se prodao, da je ‘‘potpisao ugovor za EMI“, pa svi osim dobro zaklonjenog bubnjara završe koncert prekriveni pljuvačkom…

 

Zato nije baš neko iznenađenje da su stanovite Garadja, Fara, Shaiba, Cat, Serafima i Shumacher (uistinu zvuči kao popis mačaka kakvog malo uvrnutijeg mačkoljupca!) napisale otvoreno pismo urbi et orbi tvrdeći da su one danas onaj pravi Pussy Riot (gle, sad mi pada na um da su inicijali benda baš zgodni: PR!), dočim Nađa i Marija s PR više nemaju veze i ne mogu govoriti u njihovo ime, utoliko pre što su ‘‘zaboravile na aspiracije i ideale naše skupine“, što se pojavljuju u društvu prebogatih ‘‘progresivnih“ pop ikona na glamuroznim Amnesty International akcijama umesto da se – kao Serafima, Cat i ekipa – bore za ‘‘levičarsku antikapitalističku ideologiju“.

 

Pa dobro, a čime se to Nadežda i Marija bave umesto bistrenjem po kružocima ‘‘antikapitalističke ideologije“, jel’ možda reklamiraju Coca-colu i Chanel?! Pa, ne baš, nego su, vele Shumacher & co., ‘‘postale institucionalizirani advokati prava zatvorenika“. U svojoj sam naivnosti mislio da je to – biti ‘‘advokat prava zatvorenika“, pa makar i ‘‘institucionaliziran“ – nešto dobro i za svaku pohvalu, ali izgleda da sam i ja neoprostivo zapostavio proučavanje ‘‘antikapitalističke ideologije“, pa kaskam za trendovima.

 

Ozbiljno govoreći, a da čim bi se bavile posle svog iskustva?! I zašto bi pristale na tu progresivno-snobovsku demagošku zvrčku po kojoj suštinski udobna i nerizična borba za apstraktne i baš zgodno nedosegljive ciljeve ‘‘totalne promene sveta“ ima bilo kakvu – kamoli moralnu – prednost pred sasvim konkretnom borbom za konkretna prava konkretnih ljudi, a protiv više nego opipljivog protivnika?

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha – a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice

 

Možda su Marija i Nadežda u nekom trenutku bile samo nepromišljene cure iz velegradskih arty krugova kojima je bilo do (uostalom, vrlo opravdanog) zajebavanja Sistema, nesvesne mogućih konsekvenci. Ali eto, uhvatilo ih je i propustilo kroz flajšmašinu autoritarnog poretka, a one su se u svemu tome držale sjajno i mogu biti ponosne, i neka niko od nas ko se nije našao pred bar podjednako jakom opasnošću ne sudi o njima arogantno, neka pokaže bar elementarni ljudski respekt ako nije baš neizlečiva budala ili hulja.

 

Moglo je, dakako, biti i drukčije, mogle su ostati neprovaljene ili je moglo uhapsiti neke druge dve-tri pussy-buntovnice, pa bi možda one danas skakutale po sceni sa Bonom ili s kim već, dok bi Nadežda i Marija čantrale negde u nekom moskovskom predgrađu kako su ih ove ‘‘izdale“. Ali, bilo je kako je bilo. Marija i Nadežda, rekao bih, na teži, ali svakako dostojan način, proživljavaju growing up in public, uče kako stvari funkcionišu u stvarnom svetu, sa obe njegove strane: one koja donosi mizeriju i patnju i one koja donosi ‘‘uspeh“, šta god to tačno za bilo koga od nas bilo.

 

I s jednim i drugim bazično će dobro utemeljena osoba umeti da se nosi; ponekad je najteže nositi se s onim trećim elementom uglavljenim negde između: s potrebom anonimnih voajera da u tebe i tvoj život – kojem baš ničim ne doprinose – projektuju svoje opsesije, želje, strahove i ambicije i da kroz njih sude o tebi. A tako se, kroz taj filter, ništa ne vidi i ništa ne zna, niti su uvid i znanje, uostalom, namera.

 

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha – a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice.

 

Marija i Nadežda sada verovatno znaju mnogo o tome, ali pretpostavljam da za to malo mare. A i ne treba da mare. To je (često neizbežna) cena napretka u samoostvarenju: demonstrativni, koreografisani prezir od onih koji svoje Sebstvo pokušavaju da izgrade na ritualnom ne-Tebstvu…

Još tekstova ovog autora:

     Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa
     Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
     ''Allo, allo'' za Njemce
     Kratka pisma za dugo čitanje
     Uvređeni i rituali srdžbe
     Ništa s titulom
     Jaruzelski, čovek pod šapkom
     Meki trbuh demokratije
     Doziranje pljuvačke
     O ranom ustajanju

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1