Loši đaci loših učitelja

Đilas vam ne mora biti autoritet ni u čemu, ali u onome o čemu višekratno svjedoči, može vam biti pouzdan svjedok. Nastranu sve njegove, nerijetko krive, procjene, no opetovani i nebrojeno puta potvrđeni stavovi o stanju u Srbiji, u srpskom političkom i intelektualnom miljeu u godinama raspada Jugoslavije i ratova koje su u njoj proizvodili Srbi itekako su pouzdani.

I bili bi vrijedni i važni za post festum razumijevanje posljednjih godina dvadesetog stoljeća i jedva više od toga, da stanje u Srbiji i onome što se u zadnje vrijeme eufemistički zove ”srpski svet” nije, i trideset godina nakon svega, gotovo doslovni preslik već življenog.

Ne, ne zanima me pritom kako su u njegovu dnevniku (”Raspad i rat”), na ovaj ili onaj način, na usta ovoga ili onoga, Tuđman ustaša, Izetbegović slabić, Tunjo Filipović nacionalist, a Srbi Šešelj, Drašković, Milošević, Rašković te Bećković i Ćosić ovo ili ono…, koliko me previše ne ohrabruje ni činjenica da tada Srbija na javnoj sceni ima i nekolicinu umnih ljudi (Miladin Životić, Latinka Perović, Koča Popović, Srđa Popović, Slobodan Inić, Vesna Pešić), jer mi se u svemu najvažnijom čini opća slika stanja u društvu koja se ni nakon svih teških srpskih poraza gotovo nimalo nije promijenila.

Đilas je nemilosrdan, koliko i mnogi njegovi sugovornici, kad govori o srpskom ekstremnom nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, demagogiji, manipulaciji, tipičnoj srpskoj euforičnoj ludoriji… Sve su ovo doslovne kvalifikacije, a autor ne preza u povodu ratnog ujedinjenja Srpske Krajine i Republike Srpske govoriti čak o srpskoj fašističkoj revoluciji.

Sve će te kvalifikacije Đilas ponavljati odčitavajući jasne društvene simptome od 1990. kad novokomponirani četnici i ljotićevci ometaju predstavu ”Sveti Sava” i kad se autor pita koja je razlika između tog čina i Homeinijeve osude Rushdieja?

Već tada jasno naznačuje da je Srbija ukočila demokratizaciju Jugoslavije, da je srpska politika iracionalna, da niže neuspjeh za neuspjehom, da zatire sve što je umno i plemenito, da su Srbi majstori hura-akcija, majstori lošeg izbora prijatelja, te da će u građanskom ratu Srbi loše proći, jer od Velike Srbije nema ništa, a da o centralizmu i ne govorimo.

Jasno najavljuje da bi u ratu svi bili protiv Srba i da bi Srbi izgubili, jer već i ”sad su izoliraniji od Iraka”. Ukazuje i na lošu politiku Srpske Pravoslavne Crkve. Svjedoči i kako ga mnogi pitaju je li Milošević lud, a sam za njega kaže da je šarmer i lažov, manipulator, te zajedno s drugima konstatira kako se Srbija gubi i srlja, čak srlja u fašizam.

Stvar se u dnevniku često konkretizira u razgovorima s drugima, najintenzivnije s Bećkovićem i Ćosićem, njegovim najčešćim sugovornicima, koji se vlastitim iskazima i sami identificiraju, ali ih i Đilas često jasno definira, ostajući s njima sve vrijeme prijatelj.

I premda ni Matija ni Dobrica nisu u stanju sagledati stvarnost, jer kao ultranacionalisti i velikosrpski hegemonisti, svaki od njih na svoj način, doživljavaju je kao nepravdu prema Srbima. Za Ćosića Srbi nisu krivi ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni na Kosovu, dok Matija, kad su se već svi okrenuli protiv Srbije, misli: ”Neko mora biti Jevrej, sad su Srbi Jevreji…”.

Obojica grade patološku megalomaniju misleći kako je na djelu ”Rat sveta protiv Srba”, a Ćosić da su Srbi biblijski Job, i da su u situaciji iz 1813. godine. Čak Ćosić i nakon priznanja Hrvatske njezine granice vidi kao komunističke administrativne. Đilas Ćosićevo djelovanje prepoznaje kao demagogiju, tragičnu patetiku, nakon koje će ga okarakterizirati kao tragičnu ličnost, beznadnu u svojoj ideologiji.

”Živela svoja istina – tuđa je uvek laž”, reći će Đilas ocjenjujući Dobričin slučaj kao beznadežan! Svi drugi su krivi: Nijemci, Amerikanci, Hrvati, Šiptari… Na tu široko rasprostranjenu mantru o krivnji drugih, Đilasa neki profesor pita: ”Zašto nas svi mrze?”, a on odgovara protupitanjem: ”A zašto bi nas voleli?”.

Najbolji, posredni, odgovor na to je dao Matija Bećković nakon posjeta Mongoliji gdje je vidio što je to ruski imperijalizam, gdje njihovi pisci ne znaju svoje pismo nego rusku ćirilicu, a zemlja koja ima dva milijuna stanovnika i dva milijuna krava – nema mlijeka. Primjeri ruskog imperijalizma spominju se i u baltičkim zemljama, ali i u cijeloj istočnoj Europi, srednjoj Aziji itd. Isti model kakav danas vidimo u Ukrajini.

Otuda Đilasova crna slutnja vezana i uz Srbe. ”Ako ne dođe do liberalnog razvitka”, može se desiti da Srbi ostanu ”na decenije ako ne i na stoleća rastureni, izloženi iseljavanju i odnarođivanju – tragedija ne manja od kosovske”.

Zapravo, nigdje kod tobožnjih ”otaca nacije” kritičke samoopservacije, samorefleksije, jedino viktimološka plačljivost od Kosova naovamo, tako da su nespremni čuti bilo koje kritičko mišljenje.

Teško podnose kad čuju tuđa mišljenja da su ”Srbi sramna mrlja na licu čovečanstva” ili da Srbi ”Niti šta znaju niti su za drugo nego za diktaturu”, a nije im ugodno čuti ni Đilasove stavove: ”Srbijanci već od Garašanina – za razliku od Svetozara Markovića – organski pate od ideje da ujedinjenje Srba poistovećuju s proširenjem Srbije…” ili autorov komentar kad patrijarh služi ”pomen za Nedića”: ”Sreća da Hitler nije pravoslavac”. A tek kad Bosance (bosanske Srbe) Đilas imenuje ”balkanskima fašistima”, pripisujući im ”tradicionalnu brutalnost, svojevrsni rasizam prema susedima”…

O bosanskim Srbima ionako svi u tim krugovima misle sve najgore. Doduše, nije to ni nerazumljivo, jer svi govore kako je Mladić lud, a Karadžić nenormalan… Za zločine nad Muslimanima autor kaže da su gori nego ustaški u Drugom svjetskom ratu. Ne iznenađuje, jer Mladić govori da će svoj rat završiti na liniji Trst – Beč, jer i Zadar i Trst su mu srpski, a prijeti čak i bombardiranjem Londona i Washingtona… A znamo da je završio kao bijedna kukavica pokoljem civila u Srebrenici i skrivanjem po Srbiji.

Usporedba s aktualnim stanjem pokazala bi koliko je danas stanje mentalno slično ili jednako. Pitanja postavljana uz Miloševića danas se postavljaju uz Vučića, pitanja uz Srbiju, njezinu vlast i njezin odnos prema susjedima i Zapadu isto, po tome kako bira prijatelje ista, o politici SPC-a isto, o neofašizmu koji se ponosi zločincima isto. O Bosancima, ovdje bi se Dodik s onim tko ga tako nazove obračunao, još gore.

A da su diplomatski, politički i ekonomski teret na grbači Srbije ne treba ni naglašavati, kao ni to da Ćosićeva beznadna ideologija samoubilački i dalje živi u nekim glavama. Kad kažem samoubilačka ne mislim ni blizu na izjavu američkog veleposlanika u BiH koji je u povodu obilježavanja 9. siječnja ove godine rekao da RS time dovodi u pitanje svoj opstanak, koliko na onu Andréa Gidea da je Napoleon osvajajući Rusiju morao na kocku staviti Francusku, a poslije su to bezglavo i nerazumno ponavljali i Hitler i Milošević i Putin… Možda netko konačno počne učiti na tuđim greškama.

A tek smiješna srpska mitologija koju su u međuvremenu odbacile i daleko umnije glave od onih u srpskom političkom vodstvu u BiH?! Dodikova usporedba Srbije i Republike Srpske s dvije Njemačke ili priča o Hrvatima i Muslimanima kao Srbima, pokazuje svu dubinu neškolovanosti i nekompetentnosti onih koji misle da su srpski lideri s ove strane Drine.

Pokazuje to i proslava 9. siječnja, orden Putinu, gostovanje Dačića i Vučićeva sina (privatno!?) u Sarajevu…

Svaka stranica Đilasove knjige to pokazuje. Jer, čak ni ona autoritarna demokracija u Rusiji više nije jaka, a prijatelji kao Sjeverna Koreja, Iran, Bjelorusija doista izazivaju pitanje: Zašto nas nitko ne voli? Ili podsmijeh u povodu ordena: Provjeri, Putine, da ne bude kao s ikonom koju je dao Lavrovu…

Čak se i srednjoškolci pitaju gdje su to bili Srbi kad su Hrvati ratovali s Bugarima u IX. i X. stoljeću, kad su već Hrvati nastali od Srba? Ili, kako to da su Srbi otkrili Bugare tek u Balkanskim ratovima?

Možda danas Srbija nema umne ljude kao gore spomenute u Đilasovoj knjizi, ali i danas nebrojeni ukazuju na pogubnu politiku Beograda i Banje Luke, pa čak i oni o čijem se srpstvu ne bi smjelo dvojiti, a koji, da ništa drugo, znaju onu Đilasovu: ”Čim državna vlast ne goni kriminal i sama postaje kriminalna”, koja stoji u temeljima i suvremene Srbije i suvremene Republike Srpske, i stajat će, barem s ove strane Drine, sve dok ratni zločin i kriminal (Đilas izvođače tih radova naziva četnička bagra!) koji su i međunarodno u Haagu verificirani, i u Republici Srpskoj ne budu kao takvi proskribirani.

Jer, rat je pokazao koliko se otišlo dalje od optužbe američkog veleposlanika u bivšoj Jugoslaviji Zimmermanna koji je već 1992. Karadžiću i Koljeviću u brk skresao: ”Vi ste barbari i sramota Europe”.

A što se, pak, tiče privrednog kriminala, on je taj smiješni geopolitički prostor opustošio i doveo na rub bankrota. Danas je modalitetom sličan, premda, normalno, u manjem opsegu, Rusiji u kojoj su se, kako piše Đilas, pojavili ”milijarderi na opljačkanom opštem dobru”.

Ništa iz svega toga ovi današnji nisu naučili za trideset godina, čak ni na bolno egzaktnim primjerima o kojima govori Đilas kad spominje propast Miloševićeva Blitzkriega u Hrvatskoj dok danas živimo Putinov propali Blitzkrieg u Ukrajini, unutarnje nezadovoljstvo, ekonomski slom, dezertiranja, progon neistomišljenika…

Nisu to naučili ni iz promjene Ćosićeva narativa da se otpočne s politikom uvjeravanja Srba da će ostati u Hrvatskoj, s naknadnom Ćosićevom pameću vezanom uz Kosovo…

I za kraj mi na um pada dobri stari Ciceron koji je u ”Scipionu” podučavao kako je narod ustvari skup mnoštva udružen zajedničkim osjećajem prava i zajedničke koristi, te kako se državom ne može upravljati bez pravednosti, a gdje nema istinske pravednosti, kaže on, ne može biti ni prava.

A mi se sve vrijeme odričemo onog prava koje bi nas povelo na Zapad, onaj isti Zapad kamo hrle ljudi s naših prostora, a kriminalci na vlasti u nas bježe od njega, držeći zbog svoga kriminala u talaštvu vlastite države, pa i one koje, tobože, a u svom neizmjernom patriotizmu, vole najviše na svijetu.

Dobro, ispravit ću se, ipak malo manje od onoga što su od tih voljenih država pokrali.

Oni tako i time, ustvari, samo čine ono što Đilas kvalificira: ”Balkan i Rusija su danas još jedini autentični ostaci evropskih omraza, dogmi i krvavljenja…” s tim da je u svemu tome ”oslanjanje na nacionalističku Rusiju – katastrofalna pogreška”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora