autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ljubi li desno krilo Kaptola hramske trgovce ovrhama?

AUTOR: Dafne Vidanec / 18.04.2017.

dafne-vidanec-kolumnaDa je čovjek zaokupljen ”gluposti ceremonijalnoga” i (be)smislom vremena ne predstavlja spoznajno-teorijski novitet. I dok Aristotel naučava da je ”vrijeme kretanje”, sv. Augustin mu parira tumačeći da je ono ”sjećanje, gledanje i očekivanje”, a obojici Martin Heidegger odgovara da je ”vrijeme horizont razumijevanja bitka”.

No ubaci li se Hegel među tu trojicu fantastičnih umova, zacijelo će kazati da je vrijeme transcendirajući ”apsolutni duh” koji se manifestira kroz filozofiju, religiju i umjetnost.

U tim konceptima kanadski umski pandan europskom Jürgenu Habermasu Charles Taylor u Hegelovim umotvorinama vidi ”alat” pomoću kojega je čovjek kadar transcendirati svoj osobni identitet koji je postao provokacijom kulturi moderniteta, pogotovu u onom duhovnom, religioznom i moralnom smislu.

No pitate li, primjerice, nekog teologa kako gleda na koncept vremena, nemojte se začuditi ako vam odgovori da je vrijeme ”posljednji trenutak prije vječnosti”.

Ako se za nešto i borim u životu, onda je to znanstvena objektivnost i nepristranost. One ne trpe ”dupelizački” pristup vrednovanju stvari općenito, a ponajprije stvari od edukativnog značaja, bez obzira na to tko iza njih stajao

Ono što je kulturi moderniteta općenito svojstveno posljednjih desetljeća nije ideja života, kako bi se očekivalo, već ideja smrti. Umalo da je autori koji se bave problematikom smrti ne pišu velikim početnim slovom.

Sjećam se da sam prije nekoliko godina gledala film s vrlo zgodnim i u ono vrijeme mladim Bradom Pittom ”Meet Joe Black” iz 1998. Film ilustrira priču o tajkunu (Anthony Hopkins) koji ima dvije krasne kćeri, od kojih se jedna zaljubi u Smrt koja se inkarnira u tijelu lijepog mladica koji strada u prometnoj nesreći (Pitt).

Može li se čovjek doista zaljubiti u Smrt pitanje je koje je ostalo titrati na horizontu mojih misli nakon što sam odgledala taj film. Danas, nakon dva desetljeća, u ponešto izmijenjenoj formi postavljam isto pitanje: može li čovjek zavoljeti Smrt?

Sve do neki dan to je pitanje ”palo u zaborav”, a potencirao ga je jedan događaj koji me još uvijek u mnogo čemu zbunjuje: predstavljanje knjige ”Posljednji trenuci prije vječnosti” (već dvije godine) pokojnoga fra Ilije Živkovića, suradnika mnogih vjerskih i svjetovnih učilišta i Suzane Vuletić, docentice s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Predstavljanje spomenute knjige održalo se u prostorima Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) u Zagrebu, 11. travnja 2017.

I ne znam je li me više zabljesnula pretjerano naglašena ceremonijalnost spomenute promocije popraćene nacifranim govorima rektora Sveučilišta, kardinalova delegata, vlasnika nakladničke kuće Hanza media, provincijskog vikara fratara trećoredaca glagoljaša, recenzenata knjige, same autorice, glazbenih umjetnika… ili sam ostala frapirana spoznajom da izvedba tog čitavog projekta počiva na dihotomnim temeljima: evanđeoska ekonomija spasenja (HKS) vs. hanžekovićevska ekonomija o(s)vršnosti (Hanza media).

Ono što je kulturi moderniteta općenito svojstveno posljednjih desetljeća nije ideja života, kako bi se očekivalo, već ideja smrti. Umalo da je autori koji se bave problematikom smrti ne pišu velikim početnim slovom

Taj čitav događaj oko predstavljanja spomenute knjige vidim kao antitezu epizode opisane u Mt 21, 12-13 (i u preostala tri evanđelja): Isus tjera trgovce iz kuće svoga Oca – iz Hrama.

A Kristovi posrednici Cropolisa – ”kaptolaši” su pravi teološki Tesle jer su uspjeli identitet Marijana Hanžekovića kroz publicističku suradnju uzdignuti na ontičku razinu do točke u kojoj se ime Marijan Hanžeković gotovo više ne referira na njegov osobni identitet, već je ono postalo sinonim za kolektivni identitet koji je nastao asimilacijom partikularnih, osobnih identiteta hramskih trgovaca opisanih u Mt 21, 12-13, čiji je duh, budući da je vječan, preživio sve do danas, te se inkorporirao u tijela razno-raznih tajkuna koji drmaju kulturnom, znanstvenom, ali i crkvenom scenom Cropolisa.

Gospoda s Kaptola se prave kao da uopće nisu toga svjesna. I neka se i dalje ”prave” takvima jer dokle god glume moralnu ”nesvjesticu”, dotle Marijanu Hanžekoviću rastu soteriološki atributi: on tako postaje otkupiteljem grijehova Cropolisovih trgovaca koje sada nema tko potjerati.

Tako da je knjiga ”Posljednji trenuci prije vječnosti” Marijana Hanžekovića učinila otkupiteljem grijehova hramskih trgovaca, a Katoličku crkvu u Hrvatskoj u moralnom pogledu srozala – u pakao o kojem ta ista knjiga zbori: ”Smrtna presuda pakla biti će zbog nepoštivanja moralnih odredbi”, pišu autori (str. 445).

Gospoda s Kaptola se prave kao da uopće nisu toga svjesna. I neka se i dalje prave takvima, jer dokle god glume moralnu ”nesvjesticu”, dotle Marijanu Hanžekoviću rastu soteriološki atributi: on tako postaje otkupiteljem grijehova Cropolisovih trgovaca koje sada nema tko potjerati

A ja dodajem: jer su ”hramske starješine” s Kaptola dopustile ”trgovcu ovrha” da trguje u Hramu Duha Svetoga (premda je svaki uzvanik dobio besplatan primjerak knjige, ali svi dobro znamo da tko ”dila” s trgovcem ovrha, taj nema besplatan ručak – princip friedmanovske ekonomije!).

”Posljednji trenuci prije vječnosti” je opsegom malo prevelika knjiga (više od 500 str.) ako se uzme u obzir da je tehnički insuficijentnom čini upravo premali font slova u odnosu na količinu te zahtjevnost teksta i sadržaja.

Strukturalno govoreći, knjiga obuhvaća 10 poglavlja podijeljenih u 41 potpoglavlje, koja se dalje granaju u 86 potpotpoglavlja, od kojih se pojedina tekstualno prelijevaju u još manje dijelove kojih ima oko 25.

Metodologijski govoreći, riječ je o jednoj interdisciplinarnoj interpretaciji – ne smrti kao takve, nego njezina utjecaja na umiruće i žalujuće.

Knjiga se ne bavi ontologijom nego psihologijom i bioetičkim razmatranjem tijeka procesa umiranja i rehabilitacije ožalošćenih, većinom u perspektivi rimokatoličkog, kršćanskog poimanja koje proistječe iz dva izvora: starozavjetne perspektive smrti shvaćene kao Božja kazna za grijeh i novozavjetni pogled kojemu je eminentna ideja uskrsnuća kao pobjeda života nad smrti.

Fundamentalni, teološko-psihologijski i bioetički pristup obogaćeni su znanstveno-tehnologijskim i povijesno-religijskim aspektom shvaćanja smrti i umiranja.

”Posljednji trenuci prije vječnosti” je opsegom malo prevelika knjiga (više od 500 str.) ako se uzme u obzir da je tehnički insuficijentnom čini upravo premali font slova u odnosu na količinu te zahtjevnost teksta i sadržaja

Knjiga čija bibliografija obuhvaća više od 1000 referenci, a čija tematska osebujnost još više pridonosi otežanom shvaćanju smisla i značaja smrti i umiranja, čija sama koncepcija, kao i desetak razno-raznih sekundarnih priloga poput Mementa, Pogovora, izabranih molitvenih tekstova i sl., stvara dojam jedne vizualne neusustavljenosti i u spoznajnom pogledu odveć naglašene interpretativnosti postojećih koncepata, shvaćanja i tumačenja smrti u duhu one latinske: Nihil probat qui nimium probat!

Ako se za nešto i borim u životu, onda je to znanstvena objektivnost i nepristranost. One ne trpe ”dupelizački” pristup vrednovanju stvari općenito, a ponajprije stvari od edukativnog značaja, bez obzira na to tko iza njih stajao.

Znanstvenu utemeljenost i praktičnu provjerljivost, konceptualnu shvatljivost, jezičnu razumljivost kao i sam smisao neke publikacije te njezinu vrijednost ne čine ”izvrsnom” ni predstavljačka ceremonijalnost, kao ni njezin administrativni establishment ili pak lamentirajućom formom iskazana sjećanja i zahvalnost upućena autorima knjige.

Ono što knjigu čini izvrsnom je njezina svrha, a ne motivi koji prethode njezinu objavljivanju.

Pitanje jesu li ti motivi vezani za promociju knjige kao takve, popularizaciju njezinih autora ili pak za činjenicu da je Kaptol urbi et orbi želio, a uoči najznačajnijeg kršćanskog blagdana – Uskrsa, dati do znanja da možda ”desno krilo” – kako nazivam HKS, s obzirom na to da se u odnosu na Kaptol i KBF u Vlaškoj ulici geografski nalazi na zapadu Zagreba – ljubi hramske trgovce (ovrhama) kao što oni ljubljaše pokojnog fra Iliju?! – ostavljam otvorenim.

Još tekstova ovog autora:

     Lex Agrokor: Oruđe za gospodarski redukcionizam regije?
     Točka loma: Todorić je surfer koji se prometnuo u dno

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1