autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ljepota je jedina utjeha

AUTOR: Zdravko Zima / 02.11.2013.

sestra_sigmunda_freudaKao jedno od dominantnih obilježja vremena, narcizam ima svoj ”objektivni korelativ” u ekspanziji dnevničke, memoarske i autobiografske književnosti. S gubljenjem osjećaja povijesnog vremena, fiksiranjem na trenutak i na samoga sebe, a ne na prethodnike ili eventualne nasljednike, izgubio se osjećaj za prošlost i budućnost. Opsjednutost individualizmom devalvirala je tradicionalne vrijednosti, svodeći ideje ljubavi, empatije i solidarnosti na relikvije koje se još rijetko tko usuđuje spominjati. U nekim davnim vremenima kanonske biografije bile su nošene ambicijom razotkrivanja puta na kojemu se glavni junak iz običnoga ljudskog bića preobražavao u sveca. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće romansirane biografije nastale su iz potrebe da se na temelju postojećih dramskih tekstova rekonstruira Shakespeareov život. Iako se takvu postupku danas osporava bilo kakva validnost, romansirane biografije stjecale su postupno sve veću popularnost. Anatolij Vinogradov napisao je roman o Paganiniju, André Maurois beletrizirao je životne sudbine Shellyja, Prousta, Byrona, George Sand i Balzaca, a Irving Stone objavio je romane (on sam nazvao ih je ”biopovijesti”) o Van Goghu, Jacku Londonu, Abrahamu Lincolnu, Michelangelu, Darwinu i Freudu.

U recentnoj hrvatskoj književnosti inspiraciju u slavnim prethodnicima najčešće su nalazile žene: Nada Iveljić u Slavi Raškaj, Irena Vrkljan u Marini Cvetajevoj, Sanja Lovrenčić u I. B. Mažuranić, Slavenka Drakulić u Fridi Kahlo. Takvim ili sličnim putem krenuo je makedonski pisac Goce Smilevski (1975), koji je dosad objavio tri romana: ”Planet neiskustva” (2000), ”Razgovor sa Spinozom” (2002) i ”Sestra Sigmunda Freuda” (2007. i 2010). To što je umjesto predloška posegnuo za faktima iz života slavnoga nizozemskog filozofa i podjednako slavnoga austrijskog psihoanalitičara, sve je prije nego olakotna okolnost; jer elemente iz biografije trebalo je usuglasiti s imperativima romansijerskog žanra, balansirajući između stvarnosti i fikcije, ne rušeći logiku pripovijedanja i ne nagrđujući uopćenu sliku od dvama velikanima europske i svjetske misaone tradicije. Koliko je u tome uspio, svjedoče nagrade koje su uslijedile gotovo na tekućoj vrpci. Spinoza & Freud? Obojica su potjecali iz židovskih obitelji, a obojica su se na neki način udaljila od vjere svojih predaka. Godine 1656. Spinoza je žigosan najtežom anatemom (”Neka je proklet danju i neka je proklet noću!”), a u habsburškoj prijestolnici, impregniranoj dvojstvom konzervatizma i liberalizma, nije se mnogo bolje proveo ni papa Freud.

Kako se Goce Smilevski udaljio od stereotipne predodžbe o znamenitom psihoanalitičaru? Tako što je ulogu naratora prepustio Adolfini, jednoj od pet Freudovih sestara. Adolfina se u romanu javlja kao svojevrsni alter ego, kao glas savjesti koji ruje po bratovljevu osjećaju krivnje. Ruje po onome što je bila jedna od centralnih tema njegove psihoanalize!

Na mit o bečkom psihoanalitičaru oslonio se i Miro Gavran u drami ”Pacijent doktora Freuda”, nastaloj 1993. godine. U svom tekstu Gavran se pozabavio seksualnim nedoumicama Hitlera i njegove zaručnice Christine, koji su zaiskali spas u Freudovoj ordinaciji. Za razliku od hrvatskog pisca, Smilevski Hitlera spominje samo posredno, iako radnja romana počinje 1938. godine, nakon Anschlussa, nastavljajući se flashbackovima kojima pripovjedačica, Adolfina Freud, osvjetljava godine bratova djetinjstva i zrenja, sve do trenutka kad je učinio ono što je učinio i emigrirao u London (gdje je uskoro umro). Naravno da je Freud svojim interpretacijama nesvjesnoga, seksualnim teorijama, ogledima o neurozi, oceubojstvu, Mojsiju i Edipovom mitu u svoje vrijeme djelovao poput kataklizme. Ali i bez obzira na profesionalne dosege, njegov privatni život nudio se kao obrazac za roman. Prezirao je Katoličku crkvu, prema Beču gajio je kontradiktorni odnos ljubavi i mržnje, do žena nije pretjerano držao, a Schorske navodi da je kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac odbio skinuti šešir pred carem.

Sigmund_Freud_LIFEUza sve to, u životu ambicioznoga bečkog doktora nesreće su se množile kao u antičkoj tragediji. Hermann, sin njegove sestre Rose, zaglavio je na bojištima Prvoga svjetskoga rata, a Hermannova je sestra Cecilija počinila samoubojstvo poslije nesretne romanse i trudnoće s oženjenim časnikom. Freudova kći Sophie umrla je 1920. od upale pluća, a tri godine kasnije umro je Sophijin sin i njegov unuk Heinz Rudolf. I tako dalje. Ako je vjerovati biografima, Freud je izdržao 33 operacije pošto je obolio od raka na nepcu. Objašnjavao je da je indiferentan prema bolu zbog tuge koja ga je zgromila kad je ostao bez unuka. Taj i takav individuum našao se u fokusu romana Goce Smilevskoga, koji je objavila nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića (urednik Roman Simić Bodrožić, prevoditelj Borislav Pavlovski). Kako se makedonski pisac udaljio od stereotipne predodžbe o znamenitom psihoanalitičaru? Tako što je ulogu naratora prepustio Adolfini, jednoj od pet Sigmundovih sestara. Adolfina se u romanu javlja kao svojevrsni alter ego, kao glas savjesti koji ruje po bratovljevu osjećaju krivica. Ruje po onome što je bila jedna od centralnih tema njegove psihoanalize!

Ili Adolfininim riječima: ”Cijeli svoj život moj brat pokušavao je preko svojih djela dokazati da je esencija ljudskog roda krivnja: svatko je krivac jer je svatko nekad bio dijete, a svako dijete koje se natječe za ljubav svoje majke poželjelo je smrt svoga protivnika – oca. Tako je govorio moj brat Sigmund. Okrivljavao je najnevinije; najneviniji i najbespomoćniji nosili su iskonski grijeh – one koji su tek ušli u život optuživao je da priželjkuju smrt onih koji su im taj život dali. Toj krivnji, koja je, govorio je on, prisutna u svakom ljudskom biću, pridodavao je još jednu – tvrdio je da se sjeća kako je još kao jednoipolgodišnje dijete poželio smrt tek rođenomu bratu Juliusu, koji je umro šest mjeseci poslije. Tako je moj brat bio i Kajin, i na njega se odnose Božje riječi: ‘Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.”’ I radnja Smilevskijeva romana fokusirana je na fenomen krivnje koji se u jednoj od sudbonosnih dionica novije europske povijesti poput tmastog oblaka nadvio nad životom najslavnijeg pripadnika mnogoljudne obitelji Freud.

Podmećući niti fabule u ruke marginalizirane i odbačene žene, pisac je zakoračio u suteren jedne blistave biografije, potvrđujući tko zna koji put da svaki uspjeh ima svoju cijenu i da su stepenice do slave nerijetko popločane karamboliranim egzistencijama

Poslije Anschlussa, kad je postalo bjelodano da ni austrijski Židovi neće izbjeći pogrom, vremešni Freud pristao je emigrirati u Britaniju, zemlju koju je iznimno volio i čijim se junacima, osobito Cromwellu, oduvijek divio. Kakav paradoks: jedan osloboditelj i emancipatorski duh, koji je ljudsko biće htio lišiti frustracija i seksualnih stega, do te se mjere identificirao s jednim tako omraženim političarom i tvrdim puritancem da je svom drugomu sinu nadjenuo ime Oliver! Ali nije problem u tome što je Freud zadnju etapu svog života, doduše, vrlo kratku, proveo u Londonu. Odlazeći u emigraciju, odveo je sa sobom suprugu Marthu, njihovu djecu s obiteljima, šogoricu Minnu, dvije kućne pomoćnice, osobnog liječnika i psa Jofija. Nikoga i ništa pedantni doktor Freud nije zaboravio, osim što je nekim čudom zaboravio svoje četiri sestre, Paulinu, Marie, Rose i Adolfinu (Anna je sa svojom obitelji živjela u Americi). Sudeći po Adolfininoj priči, Freud je vjerovao da će nacizam u Austriji imati efekt proljetnog povjetarca koji nestaje prije nego što je i počeo. Kako god bilo, od tog raskrižja, koje Freuda i njegovu svitu vodi u London, a četiri sestre u konclogor Terezin i užasnu smrt, radnja romana najvećim dijelom račva se prema prošlosti i jedva vidljivim krakom prema budućnosti.

Nema sumnje da roman ruši konvencionalnu predodžbu o utemeljitelju psihoanalize, koji je kao i svaki drugi ljudski stvor bio krvav ispod kože. Polazeći od biografskih činjenica, Smilevski je napisao roman o ljubavi, mržnji, seksualnosti, smrti, melankoliji i ludilu, svemu što je bilo u epicentru Freudovih istraživanja, osvjetljujući jednu veliku epohu na način koji je frojdovski šokantan i koji odgovara zakonitostima narativnog teksta. Naravno, krivnja je točka od koje sve počinje i kojoj se sve vraća, iako Adolfina svog brata ni u jednom času ne postavlja na optuženičku klupu. U djetinjstvu i ranoj mladosti Adolfina i Sigmund živjeli su u nepomućenu odnosu koji je bio više nego bratski i više nego prijateljski. Idila je narušena kad je Sigmund počeo otkrivati svoje tijelo (prizor masturbacije), a definitivno je iščezla s upoznavanjem Marthe Bernays, koja mu je postala suprugom. Marthin brat Eli oženio se Sigmundovom sestrom Annom, pa su obiteljske veze zapečaćene jednom zasvagda. Usuprot antičkoj heteri Filidi, koja je Aristotela vrtjela oko malog prsta, Adolfina je bila drukčiji tip žene. U vrijeme u kojemu je žena svedena na majku i brigu za potomstvo, Adolfina nije mogla parirati suprotnom spolu. To više što nije bila udana pa je izvrgavana različitim formama poniženja, od kojih je nisu štedjeli ni majka ni njezin divinizirani brat.

Biti svoj i biti kriv, to je sudbina koju Freud nije izbjegao, a nije joj u krajnjoj liniji umaknula ni njegova sestra. Kriva je zato što je živa; jer kako je davno objasnio Rousseau, činom rođenja ljudsko biće ulazi u borbu iz koje izlazi tek u trenutcima smrti

Zanimljivo je također da je Goethe zarana uspostavio vrlo blizak odnos sa svojom godinu dana mlađom sestrom Kornelijom. U svojim sjećanjima svjedočio je o njoj kao blizanki, a ubrzo nakon udaje Kornelija je preminula. Nešto slično dogodilo se i s Adolfinom; nakon odvajanja od brata ona nije preminula, ali je izgubila egzistencijalnu radost, ostajući u stanju hibernacije koja ju je pratila do kraja. I dok se 73-godišnji Goethe zagledao u 19-godišnju Ulrike von Levetzow, što je Martin Walser iskoristio kao predložak za roman ”Ein liebender Mann” (u nas preveden kao ”Zaljubljeni Goethe”), Smilevski je Freuda i njegovu epohu beletrizirao iz očišta sestre Adolfine. Freudova sestra družila se s Gustavom Klimtom i njegovom sestrom Klarom, a nakon neformalne veze s Rainerom Mendelssohnom i neželjenog abortusa ostala je živjeti kao sjena. Piščeva odluka da za naratora izbere Adolfinu nije ni najmanje slučajna; štoviše, podmećući niti fabule u ruke marginalizirane i odbačene žene, zakoračio je u suteren jedne blistave biografije, potvrđujući tko zna koji put da svaki uspjeh ima svoju cijenu i da su stepenice do slave nerijetko popločane karamboliranim egzistencijama.

466px-KlimtSve to garnirano je raspravama o religiji, Abrahamovoj žrtvi, Veneciji, ljubavi, penis-zavisti, ludilu i koječemu drugome, a registar citiranih imena takav je da bi mogao stvoriti dojam kako posrijedi nije beletristički nego znanstveni tekst (Hermann Broch, Ottla Kafka, J. S. Mill, Aristotel, Nietzsche, Schopenhauer, E. W. Brücke, Otto Auerbach, Rousseau, Toma Akvinski, John Keats, Balzac, Terezija Avilska, Hildegarde iz Bingena, Robert Burton, Dürer, Mickiewicz, Aretej iz Kapadokije, John Locke, Hobbes, Hölderlin, Kopernik, Darwin, Van Gogh, Lou Salomé, Giovanni Bellini). Biti svoj i biti kriv, to je sudbina koju Freud nije izbjegao, a nije joj u krajnjoj liniji umaknula ni njegova sestra. Kriva je zato što je živa; jer kako je davno objasnio Rousseau, činom rođenja ljudsko biće ulazi u borbu iz koje izlazi tek u trenutcima smrti. Najbolji su dijelovi Smilevskijeva romana privatni i istodobno eruditski dijalozi između Adolfine i Sigmunda te opisi atmosfere u psihijatrijskoj klinici ”Gnijezdo”, koji potvrđuju Szaszovu tezu da je ludilo mit. Doduše, mit je isto tako ovaj roman, makar u onom smislu kojemu taj pojam implicira riječ, priču, izmišljotinu i/ili povijest.

Premda nikada nije bila biološka majka,u jednome času Adolfina je nadomještala majku cijele satnije Klimtovih nezakonitih sinova, u drugome je bila majka svoje umiruće majke, u trećemu – i za roman najvažnijemu – glumila je majku svom bratu, koji je mogao vidjeti sve osim sebe sama. Raspravljajući nad Bellinijevim slikama Bogorodice i Isusa, zalazeći u duboke eshatološke dvojbe, sestra i brat zaključit će da je ljepota na ovom svijetu jedina utjeha. Uostalom, neće biti slučajno da se zadnje stranice romana zbivaju u gradu koji je sinonim za ljepotu, u Veneciji. Ako ćemo pravo, lijep je i Smilevskijev roman u mjeri u kojoj su autentične epizode iz jedne epohe pretvorene u obrazac univerzalne ljudske drame.

Još tekstova ovog autora:

     Rat kao autoimuna bolest
     Važno je da ste zdravi
     Vonj korupcije
     Blagdan à la Kuzmič
     Slon u staklani
     Roman rijeka o Dunavu
     2 plus 2 je 5
     Sram će spasiti Hrvatsku
     Kratka povijest poniženja
     I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1