Liturgija smrti, zašto se pravimo da smrt ne postoji?

Smrt je zadnja granica našega života, granica kroz koju, svi bez razlike, moramo proći. Ujedno i ono ključno ”mjesto“ u kršćanstvu iz kojega uopće možemo i pozvani smo promotriti što život jest, tko smo mi i što nam to Bog nudi u Isusu Kristu.

Srednji je vijek doba u kojem se neprekidno i neumorno propovijedala misao o smrti: memento mori. Otkako se, s pojavom prosjačkih redova, razvila pučka propovijed, ta je opomena grmjela svijetom. Smrt je viđena s gledišta prolaznosti: u smrti su svi jednaki, smrt razara i rastače sve što je lijepo i uništava u ljudima svako znanje.

Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je između tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji.

Ovaj život da je dat samo da bi ga čovjek što prije napustio te ušao u vječnost. Ali i ta vječnost postade užasonosna zagonetka: vječno prokletstvo ili vječno blaženstvo?

Tko bi ga znao gdje se ti putovi račvaju? Silno razvijana rafinirana i zamršena kazuistika to je raskršće premještala sve dalje unatrag, sve do čovjekova rođenja. Grijeh je postao glavnom temom skolastičke teologije, pa su se počeli množiti učeni tekstovi.

Da bi se preduhitrio žalac smrti, valja prezirati život koji nije ništa drugo do prah i raspadanje. Nasuprot tomu crkvena misao srednjega vijeka poznaje samo sjaj i raskoš spašene duše u raju. Sve što je između tih krajnosti – neimenovano je; gotovo kao da i ne postoji

Pomori, ratovi, vjerski raskoli tumačili su se kao posljedice grijeha. Eshatološke preokupacije zadobile su boju najcrnjeg pesimizma. Pastoral Crkve u srednjem vijeku bio je pastoral straha, a osjećaj krivice prodro je u sva područja ljudskog djelovanja.

Drugu krajnost odnosa prema smrti susrećemo u naše vrijeme. Glavni izazovi s kojima se kršćanstvo danas susreće, čini mi se, nisu materijalizam, konzumerizam, individualizam, (pos)tmodernizam… različiti izmi naše kulture, nego upravo – odnos prema smrti.

Još od sredine prošloga, dvadesetog stoljeća, mi, zapravo, gotovo više uopće ni ne viđamo smrt, odnosno bića koja umiru ili su umrla. Štoviše, smrt drugih, a onda i vlastitu, udaljavamo od sebe.

Djeca više ne sahranjuju uginule insekte, ne prisustvuju zakopavanju svojih umrlih životinjskih prijatelja, odrasli više nemaju dodira s tijelima svojih umrlih bližnjih: ne peru ih, ne odijevaju, ne polažu na ležaj, ne drže u kući da bi se mogli okupiti prijatelji i rođaci te zajedno proći kroz razdoblje žalovanja, sjećanja i opraštanja. Za to se brinu bolničari, mrtvozornici, pogrebna poduzeća.

Čak se ni mise zadušnice u većini crkava više ne održavaju u prisutnosti mrtvog tijela. U krematoriju samo najuži članovi obitelji prate tijelo od mrtvačnice do mjesta memorijalne službe, a prepuštanje tijela vatri nitko ne gleda. Jedva čekamo da se riješimo leševa.

Naša percepcija smrti doista se radikalno promijenila u posljednji šezdesetak godina. O njoj ni ne mislimo niti razgovaramo. Pravimo se da ne postoji. Zapravo ju negiramo sve dok ne dohvati koga od naših bližnjih. A tada govorimo o gubitku. Ne samo našem, nego i gubitku što da ga je doživio umrli.

Živimo u vremenu kulta tijela: produljujemo ljudski život lijekovima, ishranom, tjelesnim vježbanjem, prikrivamo tragove starenja i propadanja kozmetikom i operacijama – sve da bismo udaljili lice smrti od našeg pogleda. Premda: život jedino možemo vidjeti – u licu smrti.

Postoji razlika u našoj percepciji smrti kakvu nudi tradicionalizam usuprot one kakvu otkriva tradicija. Tradicionalizam je ”mrtva vjera živih ljudi, a tradicija je živa vjera mrtvih ljudi“, rekao je netko od otaca.

Tradicionalizam nas uči moralu i manje-više formalnom sudjelovanju u životu Crkve: dobra djela i učešće u sakramentalnom životu nas eventualno pripremaju za našu smrt i, navodno, za život poslije smrti, ali nas, zapravo, uglavnom bitno ne mijenjaju.

Samim time nemaju puno zajedničkog s odazivom na Isusov poziv na radikalnu promjenu još za ovozemaljskoga života, na radikalnu promjenu svijesti, na smrt vlastitom egu kako nas druga, biološka smrt, premda će dekonstruirati naše tijelo, ne bi mogla bitno dotaknuti.

Izostanak govora o smrti uvukao se i u svećeničke propovijedi i u teološke rasprave. Radije ćemo govoriti i slušati o Isusovom uskrsnuću, nego o njegovoj smrti. Premda, bez smrti nema ni uskrsnuća.

Radije ćemo govoriti i slušati o obilju života što nam ga Isus daje, nego o neminovnom prolazu kroz smrt da bi nam život mogao biti darovan. Premda, ništa ne možemo znati ni o obilju života niti o uskrsnuću ukoliko ne umremo.

I to, koliko je moguće, i prije naše biološke smrti.

Naša percepcija smrti doista se radikalno promijenila u posljednji šezdesetak godina. O njoj ni ne mislimo niti razgovaramo. Pravimo se da ne postoji. Zapravo ju negiramo sve dok ne dohvati koga od naših bližnjih. A tada govorimo o gubitku. Ne samo našem, nego i gubitku što da ga je doživio umrli

Ništa ne možemo znati o životu dok nismo pripravni umrijeti. Jednako kao što učenici ništa bitnoga nisu mogli znati o Kristu prije nego što je njegovo tijelo iščezlo pred njihovim očima.

Nije li Isus Petru koji se opirao njegovom dragovoljnom pristanku na smrt, rekao ”Sotono“? Sotona ovdje znači onaj tko hoće odvojiti Krista od njegove muke i križa.

Prijelaz iz života u Život kroz smrt bitan je za Krista – ništa o njemu ne možemo znati dok to ne prihvatimo. Dok ne prihvatimo da je smrt neodvojiva od života, kao što je Kristovo, a onda i naše raspeće neodvojivo od uskrsnuća.

No, kada kažemo da je Krist pobijedio smrt, što to zapravo znači? Kako je to učinio? I kakve to veze ima s nama?

Isus je svojim najljudskijim činom – smrću, pokazao što znači dopustiti da božansko živi u čovjeku. Načinom na koji je umro – svjesno i dragovoljno – Krist je očitovao tko je Bog.

Prihvaćamo li to, to ne znači da nećemo biološki umrijeti, nego – da se ne moramo bojati smrti, da joj možemo mirno gledati u oči.

Krist je rekao da je došao da nam daruje život, “u izobilju da nam ga daruje“. Ne znači li to da život još nemamo, da smo mrtvi, neprobuđeni?

Život što ga Krist daje zacijelo nije produljenje biološkog života, nije ni ”nagrada“ za naša dobra djela na drugom svijetu, nego je život koji se daruje – kroz smrt. Isus je pobijedio smrt – smrću. Smrću staroga i početak novoga Adama. Smrt nije kraj, nego početak.

Paradoks naše vjere jest što smo s Kristom već uskrsli, a umrijet ćemo. Nismo odabrali da ćemo se roditi ni kako ćemo se roditi, kao što ne možemo odabrati hoćemo li umrijeti ili ne.

Ali možemo odabrati kako ćemo umrijeti. I to samo ukoliko umremo sebi prije biološke smrti, odnosno ukoliko se nanovo rodimo.

Nije li u Ivana Krist u trenutku smrti rekao. ”Dovršeno je“? Smrću je dovršeno stvaranje novoga Adama. Ecce homo.

Krist naučava umijeće metanoje, obrtanja pogleda od uobičajena kontinuiteta i podložnosti uvjetovanostima uzroka i posljedice prema trajno novom životu, životu koji se u sadašnjem trenutku nanovo otvara i stvara.

A ono što otvara mogućnost stvaranja nove zbilje čin je sebedarja, istodobno čin i potiranja i priopćavanja samog sebe.

Koliko li nam se teško odvojiti se od neke svoje neznatne ovisnosti o ovom ili onom?

Koliko li će nam teško biti odvojiti se od života koji smo konstruirali oko onoga za što smo se u njemu vezali?

Umremo li poput Krista, odnosno otupimo žalac vlastita ega, s Kristom ćemo dijeliti pobjedu nad vezama koje nas vežu uz našu biološku smrt i živjeti poput Njega. Božjim životom. Svaki naš izdah, i onaj posljednji, udah je u božanski život.

Radije ćemo govoriti i slušati o obilju života što nam ga Isus daje, nego o neminovnom prolazu kroz smrt da bi nam život mogao biti darovan. Premda, ništa ne možemo znati ni o obilju života niti o uskrsnuću ukoliko ne umremo

Krist je poništio samoga sebe, da bi Bog u njemu u punini živio. Ili kako reče Karl Rahner: ”Bog je rasipnik koji potraćuje sebe“.

Uspinjanje u visine duha može biti jedino silaženje u dubine našega bića i suočavanje s našim sjenama i mrakom što su zajedničke svim ljudima.

Zato i živimo u mračna vremena.

No, tek kad ne pružamo otpor onomu što djeluje kroz mrak, tek tada možemo postati ona energija koja sve tame prožima svjetlošću, a to je – skrivena snaga ljubav.

Naš život je liturgija smrti. O nama ovisi hoće li biti pogrebna ili slavljenička.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora