Lijepa naša hrvatska jezika

Jezik je najvažniji oblik međusobne ljudske komunikacije, pa se prema njemu moramo dostojno odnositi. I to od predsjednika/ce i drugih lidera zemlje i akademika do običnih građana. Kako u našoj regiji ima velik broj varijanti zajedničkog jezika (za koji se ne zna kako ga nazvati), jer se neki proglašavaju posebnim jezicima, a ostali grle narječja kao teritorijalne dragocjenosti – veoma je teško pratiti i normirati standardne jezike (mogu li reći) južnih Slavena.

N a š  jezik zanimao me je od djetinjstva, bio sam rijedak učenik u osnovnoj školi koga su zanimala jezična pitanja i koji je iznošenja učitelja pratio razumski, a ne štreberski. Dok su drugovi u razredu učili (koliko su učili) gramatička pravila napamet, ja sam odgovarao analitički – ako je trebalo reći kako se gradi  f u t u r , ja sam za trenutak zamislio rečenicu Ja ću raditi i zatim sâm svojim riječima iznosio pravilo učitelju: Perfekt se gradi od skraćenog oblika glagola htjeti i infinitiva glagola o kome se radi.

A kako sam rođen i odgojen u istočnoj Slavoniji gdje se (historijskom slučajnošću) u regiji govorio najčišći dogovoreni bivši južnoslavenski standardni jezik, u životu sam bio poznat kao (neuniverzitetski) dobar poznavatelj  n a š e g  jezika. I ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji.

Jezik je najvažniji oblik međusobne ljudske komunikacije, pa se prema njemu moramo dostojno odnositi. I to od predsjednika/ce i drugih lidera zemlje i akademika do običnih građana. Kako u našoj regiji ima velik broj varijanti zajedničkog jezika (za koji se ne zna kako ga nazvati), jer se neki proglašavaju posebnim jezicima, a ostali grle narječja kao teritorijalne dragocjenosti – veoma je teško pratiti i normirati standardne jezike (mogu li reći) južnih Slavena

Osnovnu školu bio sam završio u Hrvatskoj, četiri razreda niže gimnazije u Srbiji, a veliku maturu položio u Hrvatskoj, pa dovoljno poznam (manje, naravno) i srpski jezik i njegove probleme. Kad se nalazim u toj sredini, vrlo se rijetko u razgovoru dogodi da ne prepoznam koju riječ, tada je protumačim po smislu ili, kako duhovito kaže lingvistkinja Snježana Kordić, pitam nekoga za objašnjenje.

Koji put naletim na neku TV emisiju na satelitu s titlovima ispod slike, najčešće sportski program, i idem prepoznati o kojem se jeziku ili varijanti zajedničkog jezika radi. Prođe nekoliko kadrova dok to ne utvrdim. Čak ni ijekavica ne znači da je jezik  n a š , jer može biti bosansko-hercegovačka varijanta. Razumije se, uskoro je stvar jasna po bilo kom detalju i tad nastavljam bez problema pratiti emisiju.

Potpuno je druga stvar kad se radi o jezičnim pogreškama, da ne naglašavam kad su te nekorektnosti iste u svim varijantama, a jezikoslovci ih jednostrano prisvajaju, kao uostalom i  s v o j  jezik – tu sam veoma glasan, naravno u svom stanu, u svoja četiri zida, pred jedinim svjedokom – svojom suprugom, rođenom Zagrepčankom (koja je, da se zna, moja čvrsta istomišljenica!).

Loša, neopravdano neznalačka upotreba svog jezika, toliko je već, više ili manje, raširena da to, po mom mišljenju, zabrinjava isto tako kao i nezaposlenost, smanjenje BDP-a, građanske slobode, itd. Mnogi mi znaju reći da se brinem o jeziku, a toliko sudbinskih nevolja ima u zemlji! Kao, jezik u svemu tome najmanje je važan. Može se tako reći, ali ja se duboko ne slažem, jer je jezik temelj na kome se gradi ne nacionalna prepoznatljivost, nego civilizacijski temelj naroda.

Naši ljudi, uglavnom, ne znaju izražavati svoje misli, niti znaju birati prave riječi, niti umiju sastavljati riječi u rečenice da bi formulirali svoju misao.

Radnički savjeti u bivšem društvu bili su pravi poligoni za govorne bitke u stvarima gdje je trebalo donositi prave, ekonomski često značajne odluke. A savjeti su bili sastavljeni od osoba različitih razina školovanosti, od čistačica do direktora, od ljudi s osnovnom obrazovanošću do onih s univerzitetskim diplomama.

Normalno je da je vokabular onih s osnovnom školom bio oskudniji, ali istovremeno – a to je ekstremno važno – ni fakultetski obrazovani nisu se uvijek znali jasno izražavati!

Badava je propagirati gramatička pravila i rječnik hrvatskog jezika u školstvu ako je taj jezik nemoćan u društvu i javnosti. A tako dolazimo do toga da taj jezik nema korijena u porodicama, gdje se stječu osnovna znanja o jeziku i odakle izlaze budući poznavaoci toga jezika. Jedan političar neki dan reče kako u školi nije znao koristiti Č i Ć, pa je iznad slova C stavljao nedefinirane znakove

Jezik treba znati!…

Sjećam se da su se satima vodile žestoke rasprave o problemima, a da su zapravo svi mislili isto! Ljudi jednostavno nisu u stanju kratko i jezgrovito iznositi svoja mišljenja.

I visokoškolovani na pitanje, na primjer, što je  h r a b r o s t  odgovorit će opisno: To je kad se… A ne kažu jezgrovito: Hrabrost je sposobnost da se čovjek suoči sa…

Ne samo u Hrvatskoj, u čitavoj regiji je decenijima, i duže, u izobrazbi zapostavljena, bolje reći zaboravljena  e r i s t i k a , vještina polemiziranja, a onda i izražavanja.

Zbog čega su Francuzi poznati po plemenitoj upotrebi svoga jezika, a mi, obratno, po sirovom izražavanju? Kod nas je čovjek smiješan kad literarno, maštovito upotrebljava jezik. Mi smo, zapravo, prisiljeni govoriti ogoljeno, rudimentarno da ne bismo djelovali ”ishitreno”… Pa onda naše diskusije, koje zahtijevaju temeljitija objašnjenja, ispadaju nedovoljno obrazložene, često su dvoznačne, čak i na nivou parlamenta, visokog sudstva i sl. Rezultat su redovito naknadno nerazumijevanje i daljnje razmirice.

Očito je da nam je, nakon osnovne jezične naobrazbe, u školstvu neophodan predmet  u m i j e ć a   g o v o r n i š t v a , dakle  e r i s t i k a , u prvom redu u školama i na fakultetima. Jer badava je propagirati gramatička pravila i rječnik hrvatskog jezika u školstvu ako je taj jezik nemoćan u društvu i javnosti. A tako dolazimo do toga da taj jezik nema korijena u porodicama, gdje se stječu osnovna znanja o jeziku i odakle izlaze budući poznavaoci toga jezika. Jedan političar neki dan reče kako u školi nije znao koristiti Č i Ć, pa je iznad slova C stavljao nedefinirane znakove.

Popratite pažljivije govor na našem radiju i televiziji i, ako znate i volite svoj jezik, bit ćete jednostavno zaprepašteni. Ne znam koliki postotak službenih govornika prima (ne mala) stalna primanja, a ne zna osnovno – svoj jezik, pa ni njihovi sugovornici, predstavnici naroda, čak ni akademici (!?). Misli li itko da upravo te osobe moraju biti primjeri u interpretaciji nacionalnog jezika i u govorništvu?

Jer tko će svakodnevno ako ne oni u svakom času biti  p r i m j e r  svome narodu kako treba dobro govoriti? A svi hoće dati život za hrvatski jezik – iako ga sami ne znaju. Zapravo i ne znaju koji je to standardni jezik niti u čemu je njegova ljepota. I ono što se zna i postoji neznalački zapostavljaju.

Popratite pažljivije govor na našem radiju i televiziji i, ako znate i volite svoj jezik, bit ćete jednostavno zaprepašteni. Ne znam koliki postotak službenih govornika prima (ne mala) stalna primanja, a ne zna osnovno – svoj jezik, pa ni njihovi sugovornici, predstavnici naroda, čak ni akademici (!?). Misli li itko da upravo te osobe moraju biti primjeri u interpretaciji nacionalnog jezika i u govorništvu?

Jedna skromna emisija dnevno u deset sati ujutro na Hrvatskom radiju pod nazivom Govorimo hrvatski bespomoćno daje redovitu poduku naciji o problemima hrvatskog jezika. Ovih dana je u predbožićno vrijeme objasnila što se piše velikim slovom – Božić ili božićni – iako je to najmanji problem u moru nepismenosti oko nas! A odmah nakon toga slijede emisije u kojima ne gosti, već i voditelji, govore, možda čak i prićaju: o zvonćićima i potrošaćima, gubitku za svih nas, o dobrovoljnim darivateljima, o tome kako su rasla drveća, izbjeglicama koje dolaze ovdje, o čovjeku koji je imao petoro žena, kako ćetri Njemca poćinju napad…

U zadnje vrijeme poplava  p r i č a n j a  hara ne samo Hrvatskom nego i Srbijom (oprostite na toj usporedbi). U satelitskim emisijama pratim život obiju dijaspora i više nitko ne  g o v o r i , nego  p r i č a (ili čak  p r i ć a ) hrvatski ili srpski! Nitko im ne pomaže da ne čine ovakve pogreške!

O naglascima da i ne govorim; njih sistematski krivo koristi veliki, veliki postotak naše javnosti, opet – i intelektualaca i plaćenih govornika u medijima! Uživajmo: sobärice, to je izäzivalo, koncȅrt, ispüniti, zävoljeli smo se, gráđani (pogodite tko tako uporno govori!), gódine, róđendan, bänkari, zid se zäprljao (Opaska uredništva: zbog tehničkih razloga kratkosilazni naglazak na slovo ”a” stavljamo kao ”ä”)…

Ajmo još s drugim nepodopštinama: Veliki broj njih učestvovali su, Mogli su ih sve ubiti (a pobiti?), To ne vodi nigdje, Neće odlučivati o ničemu (ni o čemu?), Prvi puta (put!), Kandidati se hrvaju (grozno!), Četrdeset djece, Igrači odmaraju, Miriše do ovdje, Čȅstitamo (češće ćȅstitamo)!…

Kadgod se tramvajem vozim od istoka Zagreba prema centru, na posljednjem skretanju spikerica sa razglasa upozorava nas: Sljedeća postaja je  T r k bana Josipa Jelačića ! Sumnjam da bi stranac u rječniku za riječ  t r k  (trčanje), izgovorenu vrlo naglašenim kratkim r (kao vrh) pronašao pravo značenje:  t r g . Vjerojatno su svi trgovi u gradu obznanjeni na razglasima u tramvajima na isti rogobatan način.

Ne mogu a da ne spomenem da jedno naše pivo godinama ne kupujem zbog konstantne reklame na radiju i televiziji: karlovaĆko pivo! Čini se, bogami, da je proizvođaĆu upravo takav poziv za prodaju svog piva, karlovaĆko, patriotski. A spiker od čitanja te reklame kontinuirano zarađuje iako ne umije govoriti svoj jezik.

Na početku gornjeg pasusa rekao sam Ne mogu a da ne spomenem... jer mi nikad ne bi palo na um izgovoriti bez da spomenem, nakaradnu frazu koju gotovo svi uporno koriste.

U zadnje vrijeme poplava  p r i č a n j a  hara ne samo Hrvatskom nego i Srbijom (oprostite na toj usporedbi). U satelitskim emisijama pratim život obiju dijaspora i više nitko ne  g o v o r i , nego  p r i č a  (ili čak  p r i ć a ) hrvatski ili srpski! Nitko im ne pomaže da ne čine ovakve pogreške!

Trebalo bi u jasno naglasiti da se ne može govoriti: imaš li što za reći, što je danas za jesti, to je za naglasiti… jer prijedlozi ne mogu ići s glagolima, a i jednostavnije je kazati: imaš li što reći, što imamo danas jesti, to treba naglasiti… zar ne? Način govora toliko je u širokoj komunikaciji uzeo maha da čovjek dobiva dojam da se elita slaže s time.

Sve češće se, na svim nivoima, prijedlog s(sa) koristi uz instrumental, pa, kao i u engleskom (a možda i zbog toga) govore: došli su s autom, počešao se s rukom, stadion se ispunio s gledateljima… O dolasku s automobilom čitao sam u literarnom tekstu jednog našeg pjesnika!

Znamenita zagrebačka književnica kaže u svom literarnom djelu da se grebe (mislila je da se češe). To je primjer izolacije gradskog asfalta od narodnog jezika daleko od grada. U gradu su svi rođaci stričevi, sve rođake tetke, te nema više strina, ujaka, zaova, jetrva, itd. Zapravo, sramota je služiti se stoljetnim nazivima koji sve više odlaze u zaborav.

S time u vezi dolazimo do činjenice da u naš jezik, reklo bi se bez dozvole, ulaze anglizmi i amerikanizmi kao dostojanstveni dokaz da se pripada civiliziranom Zapadu, a ne zaostalom Balkanu. Pogledajte samo natpise u gradu, na firmama lokala: sve manje ima domaćih riječi, a sve više američkih (bolje reći, engleskih): Daily News, Tobacco, Market…

To je podaničko priznavanje da je jedino strana roba kvalitetna, a sve domaće manje ili nimalo vrijedno.

Bavim se mišlju da s fotografskom kamerom prođem Maksimirskom i Vlaškom ulicom od Maksimira do Draškovićeve i posnimim sve natpise na firmama i izlozima te pokažem koliko ima hrvatskih, a koliko engleskih riječi i fraza. Netko će reći da je to normalno, jer na taj način približavamo građane europskom, zapadnom duhu. Ni ja nisam nekakav zagriženi Balkanac, ali nemojte reći da je normalno u našoj zemlji iznad prodavaonice novina napisati Daily News!

Sjećam se davnih dana osamdesetih, još u bivšoj državi, popularna voditeljica na Radio-Zagrebu ne samo da je počela uzdisati: Uau (Wow), nego je, udarivši se u stol, uzviknula: Auč! (Ouch!). Bio je to početak nove kulture. Zanima me što je na to rekla njena mati (koja ju je vjerojatno slušala na radiju), a možda je, zaboga, bila ponosna što joj kćerka govori engleski!

A sada, o Božiću, dovodi nas u krajnju nedoumicu na radiju i televiziji emitiranje svečane pjesme Narodi se kralj nebeski. Pitamo se zašto  n a r o d i s e  , a ne  r o d i o   s e ! Glagol s prefiksom n a znači kvantitativno uvećanu radnju – naradio se, načitao se, nagledao se… A vrhunac je bogohulna fraza Isus se porodio… (!!!), jer porađaju se samo žene, ako to, zaboga, uopće moram objašnjavati

A sada, o Božiću, dovodi nas u krajnju nedoumicu na radiju i televiziji emitiranje svečane pjesme Narodi se kralj nebeski. Pitamo se zašto  n a r o d i s e , a ne  r o d i o   s e ! Glagol s prefiksom  n a  znači kvantitativno uvećanu radnju – naradio se, načitao se, nagledao se… A vrhunac je bogohulna fraza Isus se porodio… (!!!), jer porađaju se samo žene, ako to, zaboga, uopće moram objašnjavati.

Bilo bi donekle razumljivo da tako govore (pjevaju) neuki ljudi, bez ikakvih zlih namjera, ali protiv toga nemaju ništa urednici koji puštaju te pjesme, a visoko svećenstvo uopće ne reagira. Reagirali bi smjesta da je izraz došao iz susjedstva.

Nema više mjesta da nabrajam sve te jezične nakaradnosti koje s medija godinama zapisujem u svoj notes (poput sreskog špijuna). I gromoglasno vapim za javnom borbom protiv iskrivljavanja jezika (bez obzira na to o kojem se od bliskih jezika radi). Ljudi, radi se o spašavanju hrvatskog jezika od kaosa iz kojeg će nove generacije teško izlaziti, jer ih neće imati tko izvlačiti. Doduše, i dalje će se zdušno boriti za ime i neovisnost hrvatskog jezika od kojekakvih -izama, bez obzira kakav bio.

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora