Krvopije kamarada Hruščova

Dođe i ono besplodno i lijeno doba godine, u kojemu zrikavci i čelopek kolo vode, u kojemu nemilice i na sve strane curi freon, a po kamenjarima se ukazuju gospe.

U to ljetno vrijeme ja ne podnosim nikoga, a najmanje sebe i vlastite misli. Jer od tuđih misli čovjek se još i može skriti, ali one vlastite mu dođu kao srpanjsko i kolovosko sunce – sveđer prže i ne popuštaju!

Ali nije ti ljeto samo vrijeme od nevolje. Demografi, eto, neizmjerno vole i štuju upravo ljetne mjesece, među kojima najviše srpanj i kolovoz, jer je u njima zamjetno veći prirast ljudske mladunčadi, a najmanji je, pak, u veljači i travnju. Jednostavnom računicom izvedeno i na narodski jezik prevedeno, to će reći da se ljudi nevoljko drpaju ljeti, a najmanje u srpnju i kolovozu.

Nema te nježnosti ni klima uređaja, koji bi ljude u ljetnim mjesecima natjerao na intimnost i međusobnu razmjenu tjelesnih sokova mimo onoga što je potrebno za održanje vrste. Ljeti je čovjek težak i samome sebi, nekmoli svome bližnjemu.

Ali nije to. Ja ti, eto, ljeto ne podnosim zbog nečega drugog. Sve ću podnijeti – i čelopek, i zrikavce, i freone, pa čak i gospine poruke, ali jedno ipak ne mogu – komarce. Naime, nema toga boga koji će me na primjeru komarca uvjeriti u teoriju inteligentnoga stvaranja!

Još od prvoga posjeta Butrintu, negdje krajem rujna 2017., mučilo me podrijetlo tih golemih eukaliptusa u prilazu butrintskoj Agori. Poznavajući nešto od opće povijesti i utjecaja što ga je Italija imala na Albaniju početkom 20. stoljeća, moja prva slutnja bio je Mussolini

Kad se potegne priča o komarcima, ja sam ti gori i od samoga Marciona – vječni pokoj njegovoj ikonoklastičkoj duši! – koji je slutio da Isus mora biti izaslanikom nekog ”tuđeg” i drukčijega Boga, koji nema nikakve veze s neurednim poslovima stvaranja i razmnožavanja, sa svijetom blata, komaraca, dječjih pelena i izmeta. Stoga mi na pamet pade i ova epizoda o komarcima i eukaliptusima.

Prvi eukaliptusi koje sam uživo vidio, pored onog gorostasa koji još i danas raste u našem pelješkom vrtu, bili su oni u albanskom Butrintu.

Prema obiteljskoj predaji, onaj naš – zajedno s još jednim koji se, nažalost, nije uspio održati – donio je mostarski internist, doktor Tarik Muftić, ravno iz Australije. Bilo je to još u onaj vakat, kad se avionom moglo prevoziti – drveće.

Tih je australskih eukaliptusa, kako predaja govori, bilo ukupno pet, jer osim onih naših dvaju, postoje ti u našem mjestu još najmanje tri stabla za koja pouzdano znam (jedno se još uvijek kofrči u vrtu Ivanišina, a drugo i treće stablo je kod Dibe, Tarikova sina, također doktora). Ono treće stablo iz vrta doktora Muftića, dokusurila je najprije zima, a potom i Dibina motorka. Ostadoše, dakle, sveukupno – tri.

Još donedavno, onaj naš eukaliptus bio je najviše drvo u mjestu, a njegova bogato razgranata krošnja – s korijenjem sretno usidrenim u jednoj od prostorija negdašnjeg talijanskog bunkera, koja je s vremenom postala našom septičkom jamom – dominirala je tim dijelom pelješke magistrale, na putu od Drača prema Janjini.

Prije dva-tri proljeća stukoše ga neki ljudi ”u glavu” i na moj zahtjev, podrezavši mu grane do samoga debla, tako da na njemu ostadoše samo tri-četiri komična patrljka, baš poput prstiju ruke odsječene do zglobova zapešća.

(Ne znam zašto, ali dugo me taj glupavi prizor osakaćenog drveta podsjećao na grubi vic o dečkima iz pilane, koji u kafani uzdignutom rukom naručuju pet piva, ali im konobar – zbog prstiju koji im nedostaju – donosi samo tri.)

”Želite li izbjeći zla močvare i suzbiti malariju”, savjetovao je drug Staljin tète-à-tète Envera Hoxhu na svojoj dači u Suhumiju, ”morate saditi eukaliptuse. To je veoma dobro stablo i raste u mnogim krajevima naše zemlje. Komarci se drže dalje od njega, a ono raste brzo i isušuje močvarne vode” (Enver Hoxha, With Stalin: Memoirs, Tirana, 1979.).

Bio je to jedan od najpraktičnijih zaključaka njihova trećega susreta, u studenome 1949., dok su za večerom čerečili pile i neko tropsko voće za koje Hoxha tvrdi da ga nije za života ni vidio ni kušao. Pretresali su, naime, stanje Kominterne nakon što im Tito bijaše udario kajlu.

A već narednoga dana, prisjeća se Hoxha, izdade Staljin naređenje svojim agronomima da albanskoj delegaciji donesu sjemena najboljih sorti sovjetskog kukuruza, ali i sjemenje eukaliptusa.

Dođe i ono besplodno i lijeno doba godine, u kojemu zrikavci i čelopek kolo vode, u kojemu nemilice i na sve strane curi freon, a po kamenjarima se ukazuju gospe

Još od prvoga posjeta Butrintu, negdje krajem rujna 2017., mučilo me podrijetlo tih golemih eukaliptusa u prilazu butrintskoj Agori. Poznavajući nešto od opće povijesti i utjecaja što ga je Italija imala na Albaniju početkom 20. stoljeća, moja prva slutnja bio je Mussolini.

Naime, ”Il Duce” bijaše prvi među europskim diktatorima koji će spoznati blagotvorne političke učinke eukaliptusa u isušivanju močvara i suzbijanju malarije, planski podižući njegove šume diljem močvarnog priobalja Južne Italije.

Znali su to naime i Staljin i Mussolini: komarac – to prokleto biće nespojivo s idejom dobroga Stvoritelja – najljući je i najučinkovitiji neprijatelj svake svenarodne ideologije, fašizma jednako kao i komunizma, jer ništa osim uboda komarca nije u stanju kod čovjeka otupjele svijesti razbuditi subverzivnu spoznaju o vlastitoj individualnosti.

Nitko, naime, ne postaje samoga sebe u tolikoj mjeri svjestan, koliko je to nakon uboda komarca! Stoga su i državni napori oko suzbijanja komaraca uspješno zadržavali svoj visoki prioritet u svim fašističkim i komunističkim petoljetkama.

Luigi Maria Ugolini, poglavnik Talijanske arheološke misije u Albaniji (1924.-1936.) i Duceov privatni arheolog, najzaslužniji je za brojna arheološka otkrića u Butrintu.

Njegovi dnevnički zapisi o radovima na iskapanju starogrčkog butrintskog teatra, koja je uredio i izdao Oliver J. Gilkes i koje sam pročitao u hipu jednog izrazito vrućeg i sparnog kolovoskog poslijepodneva, ne govore ništa o eukaliptusima, ali zato pripovijedaju o stalnim mukama talijanske arheološke misije prouzročenim rogatim poskocima (Vipera dal corno) i malaričnim komarcima.

Bila je to, naime, cijena koju je trebalo platiti ne bi li se fašističkoj mitomaniji podario neosporni materijalni dokaz da je upravo ovdje, u Butrintu, pristao Vergilijev junak Eneja, praotac rimsko-italske nacije, na svojem proputovanju od Troje prema Rimu.

Klimaks priče o butrintskim eukaliptusima, međutim, povezan je s posjetom Nikite Hruščova iz 1959. godine. Memoari Envera Hoxhe, koji je dokraja ostao vjernim sljedbenikom najtvrđe od svih tvrdih linija staljinizma, bilježe njegovo iskreno razočarenje Hruščovljevom kulturno-povijesnom neosjetljivošću.

U maniri dobroga domaćina, Hoxha ne samo da je dao izgraditi u potpunosti novu prilaznu cestu od Sarande do Butrinta – koja je još i u naše doba, čini mi se, među najboljim albanskim cestama! – već je zapovjedio da se u Butrintu spale pčelinje košnice nadzornika arheološkog nalazišta i potruju sve zmije na poluotoku, a sve s ciljem da se uvaženom sovjetskom gostu pruži najbolji mogući i neometani doživljaj tog istinskog dragulja antičke povijesti.

Ismail Kadare lijepo je tu zgodu opisao u svome djelu ”Zima velike samoće”.

Postoji, naime, jedna lijepa fotografija koja ujedno hvata tupi Hruščovljev pogled u zaglavni kamen Lavljih vrata, ali i rojeve komaraca koji se jasno ističu na svijetloj podlozi Hruščovljeve čelenke i svijetlog lanenog odijela.

Nema te nježnosti ni klima uređaja, koji bi ljude u ljetnim mjesecima natjerao na intimnost i međusobnu razmjenu tjelesnih sokova mimo onoga što je potrebno za održanje vrste. Ljeti je čovjek težak i samome sebi, nekmoli svome bližnjemu

Jedini praktični smisao koji je Hruščov mogao prepoznati za vrijeme toga posjeta, kako bilježi Hoxha, ticao se ostvarivosti ideje o Ksamilskom zaljevu i Butrintskom jezeru kao potencijalnoj lokaciji za izgradnju najveće sovjetske podmorničke vojne baze u Sredozemlju.

Hruščov se tom prigodom pokazao kao potpuni ignoramus: ”Druže Hoxha, zašto trošite korisne resurse na ta ćorava posla!? Pustite Grke i Rimljane njihovoj starini! Što će vam sve to? Kakva je korist od toga, ako neće poboljšati vaše stanje?”

Tada je Hruščov pozvao Malinovskog, ondašnjega sovjetskog ministra obrane, te mu rekao: ”Vidi kako je ovo predivno! Zar ne bi ovdje bilo idealno mjesto za naše podmornice. Ovo kamenje bi se dalo lijepo raskopati i baciti u more [”kamenje” se odnosilo na arheološko nalazište i ostatke Butrinta, op. E. Š.], a ondje – prstom je pokazao u pravcu Ksamila – dalo bi se prokopati tunel do brda. Bila bi to naša najsigurnija baza na Sredozemlju iz koje bismo mogli napadati i paralizirati bilo koga. Do tada, druže Hoxha, učinite nešto s tim vražjim komarcima!”

Posljednju rečenicu Hruščov nije nikada izgovorio, ili ona barem nije ostala upamćena, ali mu je takva misao nesumnjivo morala proći glavom, jer je po svršetku svojega posjeta Butrintu ostavio Hoxhi na dar sadnice eukaliptusa koji i danas čine hlad na prilazu butrintskoj Agori.

Što se u međuvremenu dogodilo sa Staljinovim sjemenkama, ne znam, ali nagađam da su one za albanske državne agronome predstavljale konkretniji i zahtjevniji izazov od sovjetskog kukuruza.

Prema jednoj predaji, prije no što će ga sinovi neželjene albanske revolucije posmrtno izgnati s groblja mučenika u Tirani, Hoxha se dao pokopati upravo pod drvetom eukaliptusa, htijući valjda isušiti močvaru razočarenja što ju je zbog tih kurvinih sinova nosio u svom srcu još od moskovskog sastanka Politbiroa iz 1961.

Čvrsto vjerujem da je to bilo jedino preživjelo stablo eukaliptusa iz sjemena što mu ga je nakon one večeri u Suhumiju bio darovao Staljin.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora