Križ na grobu Evrope

Sastanak na vrhu čelnika Evropske unije u Salzburgu ostat će, sva je prilika, zapamćen po tome da nije donio nikakvo približavanje Velike Britanije koja napušta Uniju i ostalih članica koje u njoj ostaju. A zapravo, trebao bi biti zapamćen po nečemu drugome – po tome da je na samitu u Mozartovu gradu postavljen i duboko ukopan križ na grobu u kojemu počiva Evropa onakva kakva je mogla i, što je još važnije, kakva je morala biti.

Da je Evropa umrla na ponašanju prema tisućama i tisućama očajnika koji na Starome kontinentu traže spas od ratova, totalne bijede i besperspektivnosti u svojim zemljama, o tome smo na ovim stranicama već pisali.

No sada je pokojnik dobio i grob s križem, kako i pristoji. A križ je postavio nitko drugi nego mlad i ambiciozan austrijski kancelar, Sebastian Kurz.

Izjavio je naime, govoreći o onome što on, ali i ostatak Unije, cinično zove ”migrantskom krizom” (izbjegavajući čak i upotrijebiti riječ ”izbjeglice”), doslovno ovo: ”U tom pitanju naša se stanovišta danas uglavnom podudaraju. Još prije godinu dana o njima se nismo mogli složiti, a prije tri godine bila su odbacivana kao radikalno desna.”

”Naša se stanovišta danas uglavnom podudaraju. Još prije godinu dana o njima se nismo mogli složiti, a prije tri godine bila su odbacivana kao radikalno desna”, rekao je u vezi tzv. migrantske krize austrijski kancelar Sebastian Kurz i postavio križ na grobu velikih ideja

Po toj izjavi predsjednika austrijske vlade trebalo bi pamtiti samit EU-a u Salzburgu. Jer njegove su riječi jasno potvrdile ono na što već dulje vremena upozoravaju, istina još uvijek relativno rijetki analitičari: da je Evropa definitivno skrenula udesno, da je ono što je, s pravom i razlogom, prije samo tri godine odbacivala kao neprihvatljivo desnu poziciju, prožetu ksenofobijom i netolerancijom prema drugima i drugačijima, danas platforma s koje nastupa.

Ne treba pritom zavarati činjenica što Unija, kao, poduzima korake protiv Poljske i Mađarske jer odstupaju od ključnih vrijednosti na kojima se gradi evropska integracija.

Zaista, te zemlje prednjače u odstupanju od koncepta tolerantne, otvorene, demokratske, multikulturalne i multikonfesijske Evrope, one i onakve Evrope koju su imali u vidu ”duhovni očevi” ideje evropskog ujedinjavanja, kada su nakon Drugog svjetskog rata osmislili Zajednicu ugljena i čelika kao preteču ne samo gospodarskog nego i političkog koncepta što je trebao u korijenu onemogućiti bilo kakav novi rat na Starome kontinentu.

No Poljska i Mađarska imaju sve više što sljedbenika, što istomišljenika, pa neće trebati dugo čekati da se i oni koji su inicirali postupke protiv Poljska i Mađarske pospu pepelom i priznaju da ‘nisu shvatili’ imperativ vremena.

Napokon, nije li to već, mada ne posve izričito, učinila njemačka kancelarka Angela Merkel? Političarka koja se u vrijeme početka nadirućeg izbjegličkog vala proslavila izjavom ”Mi ćemo to riješiti”, danas zagovara jačanje Frontexa, ograđivanje Evrope i obranu njezinih vanjskih granica.

A protiv koga? Protiv onih istih kojima je prije tri godine otvorila njemačke granice, protiv nevoljnika koji su spašavali gole živote, bilo od ratova u kojima je Evropa debelo imala svoje prste (o Americi nećemo ni govoriti), bilo od ekonomske bijede što je i opet najvećim dijelom posljedica politike razvijenih zemalja.

Te zemlje naime i nakon formalnog završetka kolonijalnog razdoblja tretiraju afričke države kao kolonije, bezočno iskorištavajući njihove prirodne resurse i jeftinu radnu snagu i dovodeći ih, usprkos njihovoj formalnoj neovisnosti, u sve veću ovisnost o sebi.

A u zemljama Bliskog istoka pokretački je motiv razvijenih (što znači i Evrope, barem najznačajnijih članica EU-a) ovladavanje energetskim pravcima i izvorima energenata, pri čemu se i opet iza takve predatorske Evrope, što je zaboravila pojmove poput ”solidarnosti”, ”pluralizma”, ”bogatstva različitosti” i ”pomoći nerazvijenima”, nadvija sjena moćnih Sjedinjenih Država.

Washington nikako da se odrekne uloge hegemona na svjetskoj sceni, a evropski poslušnici (pogotovo nekadašnje socijalističke zemlje) prikladno su sredstvo za politiku očuvanja monopolarnog svijeta svim raspoloživim sredstvima.

Da je Evropa umrla na ponašanju prema tisućama i tisućama očajnika koji na Starome kontinentu traže spas od ratova, totalne bijede i besperspektivnosti u svojim zemljama, o tome smo na ovim stranicama već pisali

Desni trend koji se prije tri godine u Evropi, pogotovo u njezinome zapadnom dijelu, u etabliranim demokracijama, mogao tek naslutiti, postao je u međuvremenu prevladavajući. Notorno desna, ultranacionalistička, u mnogim elementima i otvoreno pronacistička Alternativa za Njemačku danas je druga po snazi politička stranka u Saveznoj Republici.

Kancelarki Merkel, kojoj se nekada tepalo kao ”najmoćnijoj ženi svijeta”, poneki analitičari već predviđaju da neće (politički) preživjeti kraj godine.

U Italiji su na vlasti neskriveni desničari koji već otvoreno dovode u pitanje ispunjavanje svojih obveza prema EU-u ne bude li Unija plesala kako oni sviraju, a njihov je prvi zadatak zatvoriti granice i odbiti izbjeglice, odnosno vraćati ih, bez obzira na sve, u zemlje iz kojih bježe.

U Austriji konce u ruci drži kancelar Kurz (i sam blizak desnici), u političkom braku s desnom Slobodarskom strankom s kojom – nije tome tako davno – zbog njezinih otvoreno pronacističkih stavova nitko u Austriji nije ni pomišljao koalirati.

Gdje stoje Poljska i Mađarska, ali i Češka i Slovačka, to je jasno.

Toj je skupini vrlo bliska i aktualna hrvatska vlast, što se najbolje vidjelo kada su HDZ-ovi europarlamentarci u bloku glasali protiv pokretanja postupka protiv Mađarske, a neki ”komentatori” na domaćoj sceni taj postupak izjednačavali s rezolucijom Informbiroa iz 1948. godine (o čijem se značenju, bolje rečeno o značenju jugoslavenskog otpora toj rezoluciji u Hrvatskoj sramotno šuti, mada je upravo zahvaljujući tom otporu Hrvatska nekoliko desetljeća proživjela u znaku razvoja i napretka, doduše ne i sa svim političkim slobodama uobičajenima na Zapadu).

Marš desnice u Evropi bio je koliko puzajući toliko i djelotvoran. Jučer još prikriven, danas potpuno otvoren.

Paradoksalno je, mada na neki način i razumljivo, da ta desnica uživa ako ne potporu, a ono svakako blagonaklonost Moskve. Rusija, suočena s evropskim sankcijama što ih EU (s Njemačkom na čelu) uporno provodi i proširuje, opet pod dirigentskom palicom Washingtona, našla je pragmatičan način podrivanja režima koji se prema njoj ponašaju neprijateljski – s odobravanjem gleda na desnicu što im sve više prijeti, pa se i prema političkim liderima te desnice ponaša i više nego protokolarno-uljudno.

Koliko je takva politika dugoročno održiva, koliko je i sa stanovišta ruskih interesa opravdana i koliko je ona u skladu s neupitnom privrženošću Rusije antifašizmu, to je već druga priča.

Sve u svemu, kao što je u Salzburgu rekao kancelar Kurz: ”Ono što je prije tri godine bilo odbacivano kao radikalno desno, danas je općeprihvaćeno.”

Desni trend koji se prije tri godine u Evropi, pogotovo u njezinome zapadnom dijelu, u etabliranim demokracijama, mogao tek naslutiti, postao je u međuvremenu prevladavajući. Notorno desna, ultranacionalistička, u mnogim elementima i otvoreno pronacistička Alternativa za Njemačku danas je druga po snazi politička stranka u Saveznoj Republici

Ne treba ići dalje od Hrvatske da bi se shvatilo koliko je njegova izjava točna. Ksenofobija, netolerancija, neskriveno neprijateljstvo (do otvorenih poziva na progon, ako ne i na linč) onih koji se usuđuju drugačije misliti, pa to još i izreći, to su značajke današnje hrvatske političke scene.

Sve to, naravno, na plodnoj osnovi povijesnog revizionizma, pa i krajnje jeftinih i prozirnih laži čak i o notornim i lako provjerljivim pojedinostima iz prošlosti (od pretvaranja ustaškog logora za djecu s Kozare u dječji dom pa do famozne priče o samo jednoj vrsti jogurta i nemogućnosti Hrvata da se izjašnjavaju kao Hrvati).

Nijemci (još) kazneno gone one koji u javnosti dižu ruku na Hitlerov pozdrav.

U Hrvatskoj više nikome ne pada na pamet da sankcionira uzvikivanje ”Za dom – spremni”. Saga o komunističkim zločinima (kojih je, ne zavaravajmo se, bilo!) satkana, uz blagoslov Katoličke Crkve, u tzv. tranzicijskim zemljama, prekriva nepobitne činjenice o zločinima nacista, fašista i njihovih pomagača.

Ovi potonji prikladno su pretvoreni u domoljube koje su samo povijesne prilike nagnale da surađuju s arhitektima holokausta, a oni koji su nakon suđenja poslije pobjede smaknuti – u mučenike koji su dali živote za ”hrvatsku stvar”.

I tako je Evropa šaptom pala. S križem na grobu velikih ideja, vizija i načela.

(Prenosimo s portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Kraj američkog stoljeća
    •  Lekcija iz Hallea: opasnost od desnog ekstremizma
    •  Budimir Lončar – vanserijski čovjek iz neponovljivog vremena
    •  Bahatost bez zadrške
    •  Američki plan za plin
    •  Era neodgovornosti
    •  Predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku
    •  Milanovićeva šarada oko parade
    •  Oči širom zatvorene
    •  Neslavni kraj hrvatskog predsjedanja EU-om

> Svi tekstovi ovog autora