Kriterij ljudskosti u odupiranju mržnji i smrti

On je terorist, on je kriminalac, on je eksremist, ali on će, dok ja govorim, biti bezimen, a i sve vas ostale zaklinjem: izgovarajte imena onih koje smo izgubili radije nego ime čovjeka koji im je oduzeo život. On je možda tražio slavu ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa – čak ni njegovo ime.

Mnogi su mediji poslušali ovu usrdnu molbu novozelandske premijerke Jacinde Ardern i prestali spominjati ime terorista koji je ubio pedeset i ranio još četrdesetak ljudi u džamijama Christuchurcha.

Ta mudra, srčana i u svom nehinjenom suosjećanju hrabra i velika žena dala je svijetu primjer kakav ne pamtimo.

Pokazala je rječima i djelima svojoj zemlji, svojim sugrađanima i svijetu način kako se nositi sa zlom i mržnjom, a ne ukaljati se.

Pokazala je primjer mentalne higijene kakvom se umovi i srca ljudi, pogođenih zlom, mogu očuvati od namjere koja, svjesno ili nesvjesno, stoji iza svakog ubilačkog čina poput onog u Christchurchu, namjere da se klica mržnje i krvožednog poriva za osvetom usadi u što više duša.

Neki ljudi imaju urođeni zdrav instinkt da suočeni s prizorima brutalnog nasilja, krvi i smrti odvrate pogled. Ali, bojim se da je kod većine jači onaj drugi poriv, ona prokleta znatiželja da se pogleda, da se vidi, znatiželja pretvorena u svjetsku industriju nuđenja svakojakog užasa i smeća na tanjuru

Neki ljudi imaju urođeni zdrav instinkt da suočeni s prizorima brutalnog nasilja, krvi i smrti odvrate pogled. Ali, bojim se da je kod većine jači onaj drugi poriv, ona prokleta znatiželja da se pogleda, da se vidi, znatiželja pretvorena u svjetsku industriju nuđenja svakojakog užasa i smeća na tanjuru.

Osobito kad je riječ o nasilju.

Pokazivanje i gledanje pornografije još uvijek prati barem trunka stida, dok je nuđenje slika svakojakih nesreća i nasilja postalo ne samo prihvatljivo, nego s aspekta internetske industrije čak i poželjno.

Pod izgovorom interesa javnosti besramno je tako na internetskim tanjurima poslužena i snimka vjerojatno najužasnijeg, najbolesnijeg i po ljudsku vrstu najsramotnijeg izravnog prijenosa za koji se pobrinuo australski terorist na Novom Zelandu.

Odupro sam se napasti da ga pogledam. Čak ni novinarska profesija ne bi mi bila dovoljan izgovor za gledanje te ekstremističke terorističke pornografije.

Novozelandska premijerka vratila je svijetu visoki, najviši kriterij ljudskosti već i u svojoj prvoj reakciji na teroristički zločin bjelačkog rasista kada je za napadnute muslimane, od kojih su većina na Novi Zeland stigli kao useljenici i izbjeglice, rekla “oni su mi”, dok za ljude poput onog koji ih je ubio, i ideje kakvima je bio nadahnut, na Novom Zelandu nema mjesta.

Ime norveškog ubojice nažalost pamtim, kao i čitav svijet, ali ni njega neću spomenuti. Uređeno i civilizirano društvo skandinavske zemlje nije znalo kako da se nosi s njegovom nacističkom i narcisističkom žeđi za krvavom slavom. Dali su mu je.

Svoja ljudska i građanska prava, zajamčena i ubojicama, iskoristio je da bi i u sudnici paradirao pretvorišvi je u pozornicu širenja mržnje.

On je terorist, on je kriminalac, on je eksremist, ali on će, dok ja govorim, biti bezimen, a i sve vas ostale zaklinjem: izgovarajte imena onih koje smo izgubili radije nego ime čovjeka koji im je oduzeo život. On je možda tražio slavu ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa – čak ni njegovo ime

Ubojica iz Christchurcha nije dobio ni to. Naravno, on ne da je odobrio, nego je strastveno želio prisustvo javnosti i medija tijekom čitavog pravosudnog postupka, ali sudac mu je to glasko uskratio. Čuo sam i pročitao njegovo ime u prvim vijestima. I zaboravio ga. Zauvijek.

Osjećam ljudskom dužnošću odazvati se molbi Jacinde Ardern. I dok to činim osjećam se malo više čovjekom nego inače.

I novozelandska premijerka zna da je pamćenje ljudi ograničeno i da će malo tko upamtiti imena svih pedeset žrtava iz Christchurcha. Ona od nas nije ni tražila da ih pamtimo. Samo nas je zamolila da ih izgovaramo.

Bilo je dirljivo i potresno bdjeti u noći s četvrtka na petak sa desecima tisuća Novozelanđana koji su se okupili u Christchurchu i svim ostalim većim gradovima u vrijeme poziva na molitvu, tjedan dana nakon zločina počinjenog za vrijeme takve molitve.

Bilo je poučno gledati naslovnice svih vodećih novozelandskih novina tog dana. The New Zealand Herald obojio je naslovnicu u zeleno. U stilizirani okvir prepoznatljive islamske arhitekture stavili su pedeset bijelih srca, ispod kojih piše samo “Poziv na molitvu”.

The Press je na bijeloj naslovnici sa zelenim okvirom velikim arapskim slovima ispisao riječ selam, mir. I ispod toga imena svih pedeset ubijenih u Christchurchu.

The Dominion Post je na lijevoj strani naslovnice stavio “1.32pm” i riječi “Today we remember” (Danas se sjećamo), označivši tako točno vrijeme prošlotjedno napada i sat u koji je tjedan dana kasnije premijerka Ardern čitav Novi Zeland pozvala na dvije minute šutnje. Na desnoj strani naslovnice također je popis svih žrtava i njihova dob. Pišem i izgovaram ime Mucad Ibrahim. Ubijeni dječak imao je tri godine. Abdukadir Elmi imao je 78.

Neće svijet dugo pamtiti ta imena. Ali važno je i to što čitav svijet sada zna ime velike žene Jacinde Ardern, jer ona je, s maramom na glavi, postala simbol sućuti, razumijevanja i prihvaćanja.

Deseci tisuća novozelandskih žena slijedile su njen primjer i ovog petka nosile marame. Nije to samo simboličan, nego i vrlo svrhovit čin kojim umanjuju strah onih svojih sugrađanki da ih marame, koje nose zbog svoje vjere ili tradicije, pretvaraju u mete mržnje, poruge ili nekog novog ubojice.

Osjećam se barem malo više čovjekom dok govorim i pišem ime Mucada Ibrahima (…) Pišem i izgovaram ime Mucad Ibrahim. Ubijeni dječak imao je tri godine. Abdukadir Elmi imao je 78

Novi Zeland ne zastaje na sućuti. Čitavo društvo se zadubilo u ozbiljnu raspravu o svim aspektima govora mržnje i načina na koji on, osobito kad postane prihvatljiv u medijima i politici, dovodi do ovakvih erupcija nasilja.

Ministar vanjskih poslova i zamjenik premijerke otputovao je ekspresno u Tursku da osobno u lice predsjedniku Ergodanu kaže što Novi Zeland misli o njegovoj upotrebi video-snimaka zločina u predizborne svrhe, a bez imalo odgode i oklijevanja bit će donesen i zakon kojim će građanima postati nedostupno oružje poput onog koje je svojom ubojitom efikasnošću omogućilo austraskom teroristu da pobije toliko ljudi u Christchurchu.

Nakon karikature uplakane ptice kivi, simbola Novog Zelanda i Novozelanđana, koja je svijet pogodila u srce, ovog petka objavljena je još jedna duboko poučna. Na njoj je nacrtana hrpa okrvavljenih cipela s potpisom: sada su nam na raspolaganju da i mi u njima prohodamo jednu milju.

Novi Zeland postao je ovih dana čitavom svijetu svjetionik ljudskosti u odupiranju mržnji koja sije i rađa smrt.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora