autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kraljevska opereta i drugi karijerni promašaji

AUTOR: Teofil Pančić / 21.11.2013.

Ima u prvoj epizodi serije ”Ravna gora” – koja, ako je suditi po prva dva nastavka, od deset snimljenih, preti da se razvije u do sada još neviđeni komad zanatsko-ideološkog trasha – jedna ljupka scenica sa maloletnim kraljem Jugoslavije Petrom Drugim Karađorđevićem.

 

Naime, rano je jutro šestog aprila 1941, Luftwaffe napada Jugoslaviju, zasipa Beograd bombama, po naredbi dvorskih oficira batler (ili kako se ta vrsta sluge pokornog već zove) budi njegovo kraljevsko veličanstvo da ga se čim prije odvede u sklonište, ali rasanjeni mladi kralj, kad čuje šta se dešava, ne pojuri u sklonište, nego u dvorište, patriotski revoltiran, da lično vidi te zlikovce iz oblaka; bombe padaju okolo, sve trešti, a visoki kraljevski oficir usred celog tog krvavog kermesa očinski mudro kaže njegovome veličanstvu da se, please, ipak odmah blagoizvoli skloniti za dobro svih – kad već o svome ličnom dobru, je li, ne vodi računa – jer ”narod koji izgubi slobodu povratiće je, ali narod koji izgubi kralja, izgubio je sve”.

 

Avaj, znamo šta je posle bilo (mada će nam se o tome komemorativno trubiti kroz još osam epizoda): Srbi su naposletku izgubili srpskog kralja, a samim tim su ”izgubili sve”, šta god to bilo. I nikada više to ”sve” nisu pronašli, nego blude svetom kao siročad, ma šta ”svetom”: besciljno zuje ledenim i mračnim kosmosom kao Pioneer 11… Doduše, istom prilikom su i Hrvati, Slovenci i ostali izgubili srpskog kralja, što je svakako udarac i gubitak koji još ne mogu da prebole.

Britanci su (a i mi ostali s njima) već decenijama i generacijama toliko srođeni s imenom i titulom princa Charlesa da bi možda bilo najbolje da ga i kad/ako se zakralji zovu, recimo, King Prince Charles! A možda bi još bolje bilo da sledi šprancu muzičara Princea (inače običnog, crnpurastog pučanina iz Minneapolisa, Minnesota) pa da se prozove The King Formerly Known As Prince…

 

Ali, nije ovo priča ni o seriji ”Ravna gora” ni o počivšoj srpskoj monarhiji. Više me ovde fascinira golobradost Petra Drugog, rođenog 6. septembra 1923., krunisanog nakon mučkog marseljskog ubistva njegovog oca, kralja Aleksandra; kako je tada još bio detetom, zemljom je u njegovo ime vladalo kraljevsko namesništvo na čelu s knezom Pavlom, ali je nakon prosavezničkog vojnog puča od 27. marta 1941. mladi kralj svojevrsnim dekretom proglašen punoletnim i dobio je stvarnu vlast.

 

I eto, vladao je u miru celih deset dana, do onog šestoaprilskog jutra, kada je navršio tačno sedamnaest godina i sedam meseci života. Eh, a šta je život i ko ga najtačnije priča, to znamo još od Macbetha: Life’s but a walking shadow, a poor player that struts and frets his our upon a stage and then is heard no more. It is a tale told by an idiot, full of sound and fury, signifying nothing.

 

Nisam slučajno došao do Barda – doduše, odakle god da kreneš, pre ili kasnije ćeš doći do Barda. Kako god, jedan je njegov ovovremeni zemljak prošle nedelje zaslužio izvesnu medijsku pažnju jednim pomalo neobičnim povodom. Princ Charles od Walesa napunio je šezdeset i pet godina starosti što je, ne samo u Britaniji, neka konvencionalna dob za odlazak u penziju. Zapravo, od prošle se nedelje može reći: princ Charles je penzioner. Nema u tome ništa čudno, dešavalo se to i drugima: radiš, pa odeš u penziju.

 

Bio si, recimo, vozač motokultivatora, astrofizičar ili majordom, a sada si vozač motokultivatora, astrofizičar ili majordom u penziji. Međutim, šta je tačno u penziji princ Charles? Taj je ”kraljičin mali” samim rođenjem u za njega (naizgled?) povoljnoj konstelaciji unutar kraljevske porodice zapravo namenjen tome da bude kralj Engleske, Walesa i ostaloga što je pod Krunom. Mi ostali, obični smrtnici neplave ili nedovoljno plave krvi, rađamo se kao bića bez zanimanja, te se od nas očekuje da to isto steknemo tokom života; u skladu s tim razvijamo svoje ambicije, a hoćemo li ih ostvariti, to je već drugi par rukava.

 

Poneko od nas poželi da upravlja motokultivatorom, ali završi kao astrofizičar; shit happens. S princom Charlesom je sasvim drukčije: on je predestiniran da bude kralj, i to bez ikakvih uslova koje treba da zadovolji, nije morao da ide u nekakvu školu za kraljeve ili da polaže prijemni ispit i da prolazi kroz probni rad ili šta ti ja znam šta: bilo je dovoljno to da je sin svojih vojvodsko-kraljevskih roditelja. No, kako je njegova mati, kraljica Elizabeth II, jedna mašala zdravo dugovečna žena, Bog je poživeo, evo je Charles dočekao i životnu dob kada normalni ljudi odlaze u penziju a da ni jednog jedinog dana, sata ni minuta nije bio ono za šta ga se oduvek spremalo – naime, kralj. Pa se obični pučanin lepo zapita a da u čemu se to Charles uopšte penzionisao kad nema nikakvog radnog iskustva u jedinom poslu koji mu je bio namenjen?

U ovim je našim potkontinentalnim krajevima stvar sa državnim poglavarima sasvim drugačija, pa bio to neki kralj, il presidente, maršal ili generalissimus: u svakom je slučaju to nekakav vrhunaravni patrijarh teške ruke kojom i ume i sme da odalami koga hoće od nas derištadi, a naše je da ćutimo i da ne hulimo na Oca. E, tu već operete nema (…) nego je sve jedna mučna magbetovska istorija

 

Ovo može nekome izgledati kao svojevrsni karijerni promašaj, ali ne zaboravite da Charlesa presto ipak čeka – dakako, pod relativno razumnim uslovom da nadživi svoju mater.

 

Samo, nešto baš razmišljam, Britanci su (a i mi ostali s njima) već decenijama i generacijama toliko srođeni s imenom i titulom princa Charlesa da bi možda bilo najbolje da ga i kad/ako se zakralji zovu, recimo, King Prince Charles! A možda bi još bolje bilo da sledi šprancu muzičara Princea (inače običnog, crnpurastog pučanina iz Minneapolisa, Minnesota) pa da se prozove The King Formerly Known As Prince… A propos muzičara, imaju i Faith No More jedan album, jako dobar, a zove se: King For a Day… Fool For a Lifetime.

 

Kako god bilo, Macbethovi bi zemljaci jednom ipak mogli dobiti kralja početnika u poodmakloj starosti, baš kao što su Srbi, nasuprot, 1941. za kralja dobili maloletnika koji danas ne bi imao ni pravo glasa na izborima i referendumima niti bi u dućanu mogao legalno kupiti bocu piva, ali im nešto baš i nije potrajao, pa se sada o tome snima jedna toksično sentimentalna serija, kičerozna žalovanka za neupoznatim ocem, tugaljiva stvar iz tipično infantilno-patrijarhalnog repertoara.

 

Čitav ovaj operetni zaplet sa Charlesom koji se prvo penzionisao pa će tek potom (možda) postati ono za šta ga čitavog njegovog života spremaju perfektno ilustruje anahronost i apsurdnost monarhije kao institucije, ali nisam ja nešto zabrinut za Britance, jer o malo čemu u njihovim životima odlučuju penzioner Charles i njegova držeća mati Elizabeth, pa otuda i mogu imati prema celom tom rojalističkom spektakluku manje-više opušten odnos.

 

Ali u ovim je našim potkontinentalnim krajevima stvar sa državnim poglavarima sasvim drugačija, pa bio to neki kralj, il presidente, maršal ili generalissimus: u svakom je slučaju to nekakav vrhunaravni patrijarh teške ruke kojom i ume i sme da odalami koga hoće od nas derištadi, a naše je da ćutimo i da ne hulimo na Oca. E, tu već operete nema (mada može biti smešnih uniformi i ostalog mužjačkog paunisanja), nego je sve jedna mučna magbetovska istorija, ispričana od idiota, slavljena od još većih idiota.

Još tekstova ovog autora:

     Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa
     Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
     ''Allo, allo'' za Njemce
     Kratka pisma za dugo čitanje
     Uvređeni i rituali srdžbe
     Ništa s titulom
     Jaruzelski, čovek pod šapkom
     Meki trbuh demokratije
     Doziranje pljuvačke
     O ranom ustajanju

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1