Konstituiranje Sabora vraća nam egzistencijalnu mučninu i očaj

Egzistencija nije lišena mučnine, to je primjerena reakcija na nemogućnost da se pojedinac ostvari u društvenom kontekstu.

Mučnina je granica koja čuva život pojedinca od nasrtaja deindividualizacije koja se nalazi u osnovi svakog disfunkcionalnog društva. Disfunkcionalno društvo, da se poslužim Sartreovom slikom, ljepljivo je, viskozno, duboko besmisleno.

Hrvatsko društvo, zbog nemogućnosti da postane društvom pravde, otvorenosti, suživota i pluralizma, ljepljivo je u tolikoj mjeri da se mučnina pretvara u stanje očaja. Niti jedan čovjek koji shvaća odnos individualnog i društvenog bitka, ne može živjeti u hrvatskom društvu a da ne razvije egzistencijalnu mučninu i očaj.

Ovaj tjedan je konstituiran 10. saziv Hrvatskog sabora, taj saziv je saziv koji izaziva mučninu i očaj, kao odgovor na otuđenu političku istinu. Ona je progovorila govorom načina na koji je osigurana tzv. saborska većina, koja je propuštena kroz filter političkog pokoravanja epidemiologije.

Naime, kao što je poznato, saborski zastupnik Hrebak, suprotno mišljenju lokalne epidemiološke službe koja je Hrebaku, tretirajući ga kao sve ostale građane koji su sudjelovali događaju na kojemu je bila i jedna osoba pozitivna na COVID-19 te mu je, kao i svima ostalima, određena mjera samoizolacije.

No Hrebak nije građanin kao i svi ostali građani, on je građanin koji se, u političkom smislu, identificirao s rukom. O njegovoj ruci ovisi saborska većina, o njegovoj ruci ovisi hoće li se ili neće izglasati nova Vlada.

Hrvatsko društvo, zbog nemogućnosti da postane društvom pravde, otvorenosti, suživota i pluralizma, ljepljivo je u tolikoj mjeri da se mučnina pretvara u stanje očaja. Niti jedan čovjek koji shvaća odnos individualnog i društvenog bitka, ne može živjeti u hrvatskom društvu a da ne razvije egzistencijalnu mučninu i očaj

U funkcionalnom društvu građani su građani, potpuno jednaki u pravima, obvezama, sankcijama i preporuka. U funkcionalnim društvima građanima se osigurava zdravstvena skrb sukladno biološkom organizmu i medicinskim spoznajama.

Kada neki građani, u funkcionalnom društvu, budu izloženi nekoj ugrozi, primjerice, mogućnosti da su se zarazili koronavirusom, svi će se naći u samoizolaciji, bez iznimke.

Funkcionalno društvo je predvidivo, u njemu vladaju zakoni i pravilnosti. No u disfunkcionalnom društvu vrijede neka druga pravila, i ta pravila vrijede samo za neke, ne za sve.

Hrvatska je disfunkcionalna država s disfunkcionalnim društvom. Svi građani u Hrvatskoj nisu jednaki, svi građani u Hrvatskoj nemaju niti istu biološku osnovu, pa, samim time ni građa njihovog tijela nije ista.

Pojasnit ću to na primjeru.

Građani koji su sudjelovali istom događaju na kojem je sudjelovao i Hrebak, našli su se u samoizolaciji jer imaju istu, dosadnu, predvidivu biologiju. Ta biologija ih je koštala samoizolacije.

Hrebak, naprotiv, nema organizam sastavljen od mnogih organa, on je, političkom voljom, koja kreira i redefinira biologiju u disfunkcionalnim državama s disfunkcionalnim društvom, zapravo samo ruka.

Ta politička Ruka ne može biti u samoizolaciji jer bi se raspala disfunkcionalna država, nestalo bi disfunkcionalno društvo. Da se to ne bi dogodilo, ustrojene su mnoge strukture u funkciji opstanka ovog tipa države. Jedna od njih je i politička epidemiologija.

Medicinski epidemiolozi skrbe o ljudskom organizmu, oni imaju svoje pacijente, njih je sasvim opravdano poslati u samoizolaciju. Politički epidemiolozi skrbe o Rukama, kao metafizičko-političkom konstruktu disfunkcionalne države, i dok postoje politički epidemiolozi, niti jedna Ruka neće se naći u samoizolaciji.

Ruka Hrebak ili, zbog savršene identifikacije bez ostatka, samo Ruka, potpuno je zdrava i bezopasna, sukladno unutarnjoj osnovi političke epidemiologije. Ona je toliko zdrava da o se njezino zdravlje identificira sa zdravljem disfunkcionalne države. Ova Ruka i disfunkcionalna država povezani su s tolikom količinom ljepila, da se to ljepilo prelijeva na čitavo društvo.

Ne postoji pojedinac u Hrvatskoj koji ili nije povezan s Rukom i državom istim ljepilom kojim su povezane Ruka i država ili, ako nije povezan, onda je tim ljepilom zahvaćen u tolikoj mjeri da razvije istinsku egzistencijalnu mučninu.

Ovaj tjedan je bio tjedan povezivanja s Rukom i disfunkcionalnom državom ili tjedan osjećanja egzistencijalne mučnine. Oni koji su povezani ljepilom disfunkcionalnosti, oni ne osjećaju mučninu, oni je izazivaju.

Mučnina je granica koja čuva život pojedinca od nasrtaja deindividualizacije koja se nalazi u osnovi svakog disfunkcionalnog društva. Disfunkcionalno društvo, da se poslužim Sartreovom slikom, ljepljivo je, viskozno, duboko besmisleno

Odgovornost za državu nije na onima koji ne osjećaju mučninu, nego na onima koji su mučninom obuzeti. Nema odgovornosti prema društvenom životu u Hrvatskoj, a da ta odgovornost nije proizašla iz mučnine zbog spoznaje da je društveni kontekst usmjeren protiv individualne egzistencije.

Saborski zastupnici koji, prilikom davanja prisege, nisu razvili egzistencijalnu mučninu, vrlo brzo će se prilagoditi disfunkcionalnoj državi.

Najprije će se otuđiti od sebe samih, u bezglavoj želji da sve manje (p)ostaju ono što su bili, a da sve više žele postati pojam o sebi.

Takvi zastupnici, ostavljeni u sebi, postaju ono što govore, ali i traju točno onoliko koliko traje njihov govor. Oni se trude da budu izgovoreni pojam, zato toliko izmišljaju i lažu. Oni izmišljanjem i laganjem čuvaju vlastiti opstanak sebe kao pojma.

U konačnici, ne razlikuju se previše od Ruke, oni su oporba koja samo osigurava opstanak disfunkcionalne države.

Sve je to isto.

Smisao oporbe ne iscrpljuje se samo u tome da se, kako se to slikovito i podložnički kaže, puše vladajućima za vratom. Smisao oporbe je da u sljedećem mandatnom razdoblju dotadašnji vladajući oporbeno pušu za vratom novim vladajućima koji su bili dotadašnja oporba, ali s vladajućim duhom.

Oporba koja kod davanja prisege, zbog ljepljivosti otuđene države i društva, nije osjetila egzistencijalnu mučninu, samo je zakašnjeli dah za vratom protagonista disfunkcionalne države.

Kao pripadnik 9. saziva Sabora, i to one opcije koja nije bila u stanju osjećati egzistencijalnu mučninu, nego je neprestano tražila kompanjone u porazu i izdaji sebe samih, nadam se da u 10. sazivu Sabora imamo organiziranu političku opciju koja svoj politički program crpi iz egzistencijalne mučnine.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora