autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kompletno asimetrična i nepojmljiva smrt Valerija Jurešića

AUTOR: Slađana Bukovac / 15.02.2022.

Valerij Jurešić

Opraštanje od ljudi na Facebooku ranije je djelovalo bizarno, a sada je to gotovo pa društvena obaveza. Isporučujemo žalost, kompleksnost svojih osjećaja, pa čak i posljednje poruke, Facebooku, jednako kao što se to nekad činilo sa zavjetnim papirićima; samo što sad umjesto apstraktnog božanstva stoji konkretan multimilijunaš, s očalama za kratkovidnost i nekom blagom, fensi dijagnozom s ruba autističnog spektra, i taj neviđeni poduzetnik složio je rečenicu “Što ti je na umu?”

Po pitanju dobro dizajniranih očala, i psihopatskih poduzetnika koji ne znaju ispržiti jaje, na umu mi nije ama baš ništa. Takva pitanja postavljaju neusporedivo slabije plaćeni, ali mnogo stručniji psiholozi, i psihijatri.

Po pitanju toga da je umro Valerij Jurešić, da se počinjem osjećati krivo jer, premda to algoritam zahtijeva, nemam ništa “na umu”, osjećam neku vrstu pritiska, koja graniči s krivnjom, i nezahvalnošću.

Jesu li svi ti naši hommagei, u kojima smo označili njegov mrtvi profil, neka vrsta društvene obaveze, prema kojoj će obitelj odvagivati važnost pokojnika, kao što se to nekad činilo s brojem prisutnih na pogrebu?

Nisam žalosna što je Valerij umro. Bilo bi mi znatno draže da jesam, ali nisam, jer je ta smrt za mene nelogična, kompletno asimetrična, i nepojmljiva je. Na kraju krajeva, tiče me se direktno, to je generacijska smrt (a “generacija” nije baš kalendar, to je skup sličnih ljudi na istom mjestu, koji se dobro razumiju).

Bilo bi mi dakle drago da mogu biti žalosna, ali taj luksuz nije jednostavno dosegnuti. On podrazumijeva da je ljudima ono što se događa u određenoj mjeri ipak jasno. Meni više nije jasno ništa.

Valerija Jurešića sam, pretpostavljam, upoznala na fakultetu. Pozvao me je da surađujem u časopisu koji se zvao “Op.a”, izašlo je svega nekoliko brojeva. Tamo sam objavila reportažu koju i danas smatram jednim od najvažnijih dosega svoje novinarske karijere, zvala se “Jebeš zemlju bez vukova”, i fotokopiju čuvam u nekoj kutiji.

Oboje smo potonuli kad su sposobni, u skladu s onim što se u ovoj zajednici sposobnim smatra, preuzeli upravu. Povremeno bismo se srdačno pozdravili, doslovno prepoznali. To je bilo dosta

Kasnije je slijedio “Pontes”, nadrealni literarni festival u Krku, njegovom rodnom mjestu.

Sve je bilo u toj mjeri civilizirano da je bilo nenormalno; još uvijek negdje imam te zbornike, majice.

Tamo sam upoznala, zahvaljujući tome što je Valerij bio neka vrsta katalizatora društvenosti, on je bio taj tip koji te pita “što ti je na umu”, samo što je bio nesebičan, lijep bez očala, i bez milijardi; tamo sam dakle upoznala pokojnu Milenu Benini, Robija Perišića, Aljošu Pužara, Stanislava Habjana, Marija Kovača, nizozemske slam pjesnike, i makedonske performere nastanjene u Amsterdamu. Pa red Francija Blaškovića, i Dunje Knebl.

Pa onda posjete Sv. Grguru, ženskom Golom otoku. Pa vozim Dubravku Ugrešić na Krk, sva ustravljena od autoriteta, međutim na Ravnoj Gori silazimo s autoputa i jedemo pitu od borovnica.

A sve u toj začaranosti, Valerij je otac s osobinama dječaka, dječak koji upravo postaje otac. Blago je, pitomo je, more udara u obalu dok iz kamp kućica iznosimo lavore u koje smo nahvatali noćnu kišu.

Nemam pojma po kojem nas je principu odabirao, većinom smo bili beznačajni, samo je on mogao vidjeti neki talent u nama, i rođena majka. Jednak je misterij zašto je s njim uvijek bilo tako ugodno. Je li nas stvarno poznavao, ili je samo poznavao komponente od kojih su ljudi generalno sazdani?

Ne uspijevam se rastužiti. Nelogično je, asimetrično. Vrtim paranoične misli: umiru li u ovoj zemlji ljudi od svojevrsne političke i mentalitetne pandemije, ubija li ova zemlja prerano one koji se nisu prilagodili vladavini kriminala, grozoti tog mentaliteta “samostalnosti”?

Bilo bi mi dakle drago da mogu biti žalosna, ali taj luksuz nije jednostavno dosegnuti. On podrazumijeva da je ljudima ono što se događa u određenoj mjeri ipak jasno. Meni više nije jasno ništa

Bi li Valerij Jurešić, pristojan, kreativan, produktivan i poduzetan, čovjek koji je u svakom pogledu “izvan kutije”, ipak dosegnuo normalan životni vijek na nekom uređenom mjestu? Umiremo li, ili nas nešto dodatno ubija?

Bilo bi mi toliko lakše da osjetim tugu, da nisam tako pasivno-agresivna kad vidim da potpuni moralni kreten pita “Što ti je na umu?”. Da nešto mogu isporučiti, da se raspem. Da sam se u stanju opraštati.

Nismo bili nikakvi dnevni prijatelji, Valerij Jurešić i ja. Da je i dalje živ, teško da bismo se u dogledno vrijeme vidjeli.

Mislim da smo oboje bili krajnje izranjavani, i nije nam bilo ni na kraj pameti to u nekoj retrospektivi prikazivati.

Oboje smo potonuli kad su sposobni, u skladu s onim što se u ovoj zajednici sposobnim smatra, preuzeli upravu. Povremeno bismo se srdačno pozdravili, doslovno prepoznali.

To je bilo dosta.

I tako je trebalo ostati, makar unutar moje sebičnosti. Od ljudi koji su me izgradili, nešto je dužno opstati. Mora postojati nekakav dokaz, vrsta alibija.

Kako bi mi samo bilo drago da osjetim tugu, da mogu razumjeti. Da nekamo krenem, da postoji poanta.

(Prenosimo sa Facebook zida autorice uz njeno odobrenje).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Nogomet ne mora nas pretvarati u regresivne idiote

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1