Komesacija ili komasacija, put do napretka

Slušao sam neki dan na radiju u poljoprivrednoj emisiji diskusiju o problemu komasacije, pa me je to podsjetilo na djetinjstvo i povremene boravke u Čepinu pored Osijeka, gdje sam bio u doticaju s uvjetima, običajima i problemima života na velikom ravničarskom selu u istočnoj Slavoniji. Najčešći izraz iz tog doba, još prije Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, i to uvijek u negativnom značenju među seljacima, bila je k o m a s a c i j a .

Za zemljoradnike uvijek je bilo problema, bilo s vremenom, cijenama, porezima isl., ali sam ja najviše zapamtio tu ”zlokobnu” riječ. Sjećam se kako je tetak Žarko, inače vječni pesimist i nezadovoljnik, znao reći: Sve bi bilo dobro, sam’ da nije komasacije! Kasnije sam saznao da se radi o o k r u p n j a v a n j u zemljoradničkih parcela s ciljem efikasnije obrade zemlje.

Uvjereni da je svaka akcija države oduvijek smišljana na štetu seljaka, bez velikih i objektivnih analiza dolazilo se, u brijačnicama i krčmama, do zaključka da je i komasacija neka nova makinacija vlasti. Kod okrupnjavanja sitnih parcela bilo je veoma sumnjivo za seljaka da će mu za njegov, po njemu, dobar komad zemlje dati lošiju parcelu, s kojom će on lošije proći. Na kraju krajeva, još od doba kmetstva seljak je redovito lošije prolazio u odnosima s vlastelinom, odnosno s državom, pa je njegova vječna sumnjičavost bila razumljiva, ne znači uvijek i opravdana.

Uvjereni da je svaka akcija države oduvijek smišljana na štetu seljaka, bez velikih i objektivnih analiza dolazilo se, u brijačnicama i krčmama, do zaključka da je i komasacija neka nova makinacija vlasti. Kod okrupnjavanja sitnih parcela bilo je veoma sumnjivo za seljaka da će mu za njegov, po njemu dobar komad zemlje dati lošiju parcelu, s kojom će on lošije proći. Na kraju krajeva, još od doba kmetstva seljak je redovito lošije prolazio u odnosima s vlastelinom, odnosno s državom, pa je njegova vječna sumnjičavost bila razumljiva, ne znači uvijek i opravdana

Moj djed je imao svega sedam i po jutara zemlje (što je skroman imetak) i to u n e k o l i k o  p a r c e l a u okolini sela – ovdje pola jutra, tamo jutro, na trećem mjestu, kilometrima dalje, opet pola jutra. I on je s tim posjedom hranio porodicu od sedam kćerki i tri sina! I dandanas mi nije jasno kako je djed svaki put nalazio svoju određenu parcelu u beskrajnoj ravnici, bez drveća i brežuljaka, koji bi bili praktični orijentiri.

Sa glavne ceste po njivama su vodili mnogobrojni izukrštani putevi, lenije, kojima se potom trebalo i vraćati u selo. Najveće čudo bio je konj koji je uvijek znao put kući; djed bi mogao i zadrijemati, konj je nepogrešivo kroz taj labirint lenija došao u selo, pa zatim do kućne kapije. Razumljivo je da je djed skroman višak proizvoda vozio u Osijek na pijacu da bi došao do novca za dodatne potrebe domaćinstva. Naravno, ti prihodi vječno su bili nedovoljni i redovito sam slušao proteste protiv premalih cijena u gradu za njegov kupus, grah i ostale proizvode.

Ubrzo sam shvatio da s jednim konjem, bez mehanike i s tako malo zemlje, bez obzira na kvalitetu, uz to razbacanom u nekoliko sitnih parcela – jednostavno nije moguće uspješnije privređivati. Jedino posjednik s daleko većom zemljom u komadu i sa značajnijom tehnikom mogao je biti konkurentan. A moj djed, kao i velika većina skromnijih slavonskih zemljoradnika, smatrao je da se društvo i država moraju brinuti za njegov postojeći standard i njemu podređivati agrarnu politiku.

Mnogo godina kasnije, u šezdesetima, imao sam u Kanadi zanimljiv doživljaj. Predstavnik filmskog kanadskog festivala animiranog filma vozio me je kao člana međunarodnog žirija automobilom od aerodroma u Montrealu do Ottawe. Bilo je veoma zanimljivo za mene prvi put iz auta promatrati tu zemlju. Na jednom brežuljku na beskrajnom komadu oranice ugledao sam poput jednokatnice ogroman traktor s kompletom plugova iza sebe. Na njemu se jedva primjećivao čovjek.

Nisam odmah shvatio o čemu je riječ. Domaćin mi je objasnio (očito je poznavao vlasnika imanja) da rančer obrađuje taj ogroman komad zemlje sâm sa sinom, ali s tehnikom koju ja u Slavoniji nikada do tada nisam vidio. Tek tad sam dokraja shvatio u čemu je tajna uspjeha američkih proizvođača hrane: u okrupnjenoj zemlji i u tehnici.

Ubrzo sam shvatio da s jednim konjem, bez mehanike i s tako malo zemlje, bez obzira na kvalitetu, uz to razbacanom u nekoliko sitnih parcela – jednostavno nije moguće uspješnije privređivati. Jedino posjednik s daleko većom zemljom u komadu i sa značajnijom tehnikom mogao je biti konkurentan. A moj djed, kao i velika većina skromnijih slavonskih zemljoradnika, smatrao je da se društvo i država moraju brinuti za njegov postojeći standard i njemu podređivati agrarnu politiku

Većina naših seljaka zapravo je bila protiv udruživanja, jer slavonski seljak oduvijek je volio biti gospodar na svom, bilo kako velikom, imanju, a pogotovo nije mogao zamisliti da radi za nekoga, bio on i partner. Bio je još jedan bitan element za protivnike ulaska u zadrugu: zadrugu su vodili funkcioneri Komunističke partije, u principu siromašni seljaci, bezemljaši, po novome proleteri, što će reći, ljudi koji nisu mogli imati prevelikih iskustava u obradi zemlje.

Moj otac, neljubitelj novog sistema, nikako nije htio sa svojih sedam i po jutara zemlje u zadrugu, pa je s nekoliko istomišljenika došao na spasonosnu ideju – da osnuju svoju zadrugu, po svim važećim zakonima, ali bez vodstva Partije. To je čak bilo pedesete godine kad je Jugoslavija već naveliko bila u sukobu sa staljinskim SSSR-om, a ja bio u Zagrebu i u satiričkom listu Kerempuhu radio karikature protiv neljudskog staljinizma.

No seljačke radne zadruge bile su kod nas još aktualne, očito da bi pokazali Sovjetima da smo i dalje komunistička zemlja, iako više nismo bili u tzv. socijalističkom lageru.

Primao sam od oca senzacionalna pisma o napredovanju i planovima njihove (nepartijske!) zadruge. On je kao bivši državni službenik preuzeo dužnost tajnika Zadruge. Našli su zgradu kao centar uprave i trebalo je prići izgradnji infrastrukture (štala, svinjaca, štagljeva, skladišta itd.), paralelno uz tekuće poljske radove. No poslije nekog vremena vlasti su pronašle način da prekinu tu ”reakcionarnu, protunarodnu” akciju: nova zadruga proglašena je protuzakonitom, a sekretar Dovniković, kao kolovođa, osuđen je na dva mjeseca dobrovoljnog (?!) rada u rudniku Raša u Istri.

Tako je završen slučaj nekomunističke seljačke radne zadruge, besprimjeran u komunističkom svijetu u Istočnoj Evropi.

Većina naših seljaka zapravo je bila protiv udruživanja, jer slavonski seljak oduvijek je volio biti gospodar na svom, bilo kako velikom, imanju, a pogotovo nije mogao zamisliti da radi za nekoga, bio on i partner. Bio je još jedan bitan element za protivnike ulaska u zadrugu: zadrugu su vodili funkcioneri Komunističke partije, u principu siromašni seljaci, bezemljaši, po novome proleteri, što će reći, ljudi koji nisu mogli imati prevelikih iskustava u obradi zemlje

Čovjek se tada pitao: zar je baš sve u socijalizmu potrebno organizirati na silu, protiv volje običnih ljudi. Zar nije bilo oportuno dozvoliti sve načine udruživanja da bi se došlo do osnivanja zadruga okrupnjavanjem zemljišta po selima? Pa okrupnjavanje zemlje u kapitalizmu glavni je način uspjeha u njihovim rekordnim uspjesima u agrarnoj proizvodnji!!! Tamo oduvijek postoje zadruge, samo se drukčije zovu, osnivaju se isključivo na dobrovoljan način, rade na moderne poljoprivredne načine – i, što je najvažnije, sve to dešava se bez uplitanja i pritiska države i politike.

Socijalističke zadruge vrlo brzo su nestale kao ideja u Jugoslaviji, koja se, sad kao socijalistička t r ž i š n a p r i v r e d a , počela priklanjati (zapravo vraćati) kapitalističkom sistemu na Zapadu. Zemljoradnici su nastavili privređivati na svojim posjedima, no da se ne bi ponovo postali veleposjednici i potencijalni eksploatatori tuđe radne snage, vlasništvo nad zemljom bilo je limitirano. No sistem zadruga ostao je u obliku poljoprivrednih k o m b i n a t a , koji su kao državna, društvena poduzeća vršili neophodnu komasaciju te postali ekonomski giganti (PIK-ovi, poljoprivredno-industrijski kombinati).

Socijalizam je 1991. doživio krah, društveno-politički sistemi vratili su se višepartijskoj demokraciji, pa je nakon raspada Jugoslavije Hrvatska postala nezavisna država s novim (starim) društveno-političkim uređenjem. Došlo je do obavezne denacionalizacije – starim vlasnicima vraćeni su posjedi, zgrade, stanovi i zemljoradnička zemljišta. A ukinuto je sve što je podsjećalo na socijalizam, kažu komunizam.

Tako su besmisleno likvidirane ne samo tvornice, nego i ”komunjarski“ poljoprivredni kombinati, kao pojmovi socijalističkih giganata, koji su kolokvijalno postali historijska sprdnja.

Sad opet dolazimo do početka, do prije Drugog svjetskog rata: usitnjena slavonska poljoprivreda u velikoj je krizi i u novom sistemu ponovo se dolazi do zaključka da nema napretka bez okrupnjavanja zemljišta, neophodna je, naravno, k o m a s a c i j a . Seljak uvrće glavom svojih djedova i ponovo se mršti na spominjanja komasacije: vlasti su upropastile poljoprivredu, a sad nam još hoće nametnuti i komasaciju!

Socijalizam je 1991. doživio krah, društveno-politički sistemi vratili su se višepartijskoj demokraciji, pa je nakon raspada Jugoslavije Hrvatska postala nezavisna država s novim (starim) društveno-političkim uređenjem. Došlo je do obavezne denacionalizacije – starim vlasnicima vraćeni su posjedi, zgrade, stanovi i zemljoradnička zemljišta. A ukinuto je sve što je podsjećalo na socijalizam, kažu komunizam. Tako su besmisleno likvidirane ne samo tvornice nego i ”komunjarski“ poljoprivredni kombinati, kao pojmovi socijalističkih giganata, koji su kolokvijalno postali historijska sprdnja

Vraćam se na poljoprivrednu radio-emisiju od neki dan: vrlo elokventna učesnica, zemljoradnica, umjesto komasacija ozbiljno je govorila komesacija, što me je podsjetilo da se u njenoj okolini tako govori već od prošlog vijeka, kad su seljaci komesaciju spominjali u vezi s komesarima (političkim rukovodiocima, po uzoru na SSSR) – komesari sprovode komesaciju!

Potpuno je razumljivo da naša poljoprivreda, koja je oduvijek, i ne samo kod nas, smatrana rajem za proizvodnju hrane, danas treba liječenje u pravom smislu te riječi. Naši panonski krajevi (moj zavičaj) postali su pasivni krajevi (hej, pasivni krajevi!) u kojima ljudi teško žive, napuštaju ga kao nekada naš krš na jugu i odlaze u gastarbajtere!

Neka je sram sve ljude koji su ikada vodili ovu našu zemlju!

Oni su vječno puni riječi i velikih ideja, a onda odu u zasluženu penziju ovjenčani domoljubnom slavom – i ne osvrnu se za sobom da vide što su učinili – ili bolje što nisu učinili.

Jednom sam se vratio s petnaestodnevnog turističkog putovanja po Izraelu – s bremenom utisaka koje me od tada gotovo svakodnevno pritišće kad se naveliko govori o našoj (vječnoj) poljoprivrednoj krizi. Nekada nas je unazađivao austro-ugarski gazda, pa Prvi svjetski rat, pa Kraljevina Jugoslavija, pa Drugi svjetski rat, pa posljedice socijalističke Jugoslavije…

Što to omogućuje malom Izraelu da bude, ne samo važna država u svijetu nego i značajni izvoznik, čak i prehrambenih proizvoda – usprkos svim nevoljama, kakve su i nas snalazile?

Svaka palma u gradu obavijena je cjevčicama (!) kroz koju voda u kapima natapa stablo. Tako isto je i s nasadima naranči ili maslina u farmama. Kap po kap, ne rastrošna europska prskanja. Ne mogu ni zamisliti što bi Izraelci učinili da imaju slavonsku crnicu, naše podzemne vode u kršu, našu mrežu rijeka, sjevernu obalu Jadranskog mora!

Nisam ekspert da navodim sve elemente njihovog razvoja, ali sam svojim očima vidio plantaže naranči usred crvene pustinje, zelenilo u gradovima… I to sve zahvaljujući natapanjima vodom kojom je dramatično deficitarna. Voda dalekovodima putuje u sve dijelove zemlje cijevima ispod zemlje – od farme do farme, od jednog gradskog kvarta do drugog.

Svaka palma u gradu obavijena je cjevčicama (!) kroz koju voda u kapima natapa stablo. Tako isto je i s nasadima naranči ili maslina u farmama. Kap po kap, ne rastrošna europska prskanja. Ne mogu ni zamisliti što bi Izraelci učinili da imaju slavonsku crnicu, naše podzemne vode u kršu, našu mrežu rijeka, sjevernu obalu Jadranskog mora!

Komasacija, ili komesacija (smišljena i dobrovoljna), s pametnim navodnjavanjem, bitan je element razvoja naše poljoprivrede. Ako se sve to usuglasi s ostalim aktivnostima u zemlji, nema problema s napretkom.

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora