Kod Milanovića ne prepoznajem empatiju prema žrtvama zločina

Približava se 26. lipnja, Dan solidarnosti sa žrtvama mučenja (prema Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja).

Treba li podsjetiti o čemu se tu radi?

Teško je pronaći definiciju koja uključuje sve aspekte torture/mučenja, a ciljevi i karakter mučenja ovise o zemljopisnom položaju, kulturnom miljeu, kao i o tradicionalnim te trenutnim političkim uvjetima.

Susrećući žrtve mučenja iz ratova 1991.-1995. (NGO Rehabilitacijski centar za stres i traumu Zagreb), imali smo, nažalost, priliku dobiti nekakvu sliku ”mape” mučenja u regiji.

Konvencija UN-a navodi da je tortura svaki čin:

– kojim je osobi namjerno nanesena teška bol ili patnja, bilo fizička ili psihička, s ciljem da se od te osobe ili neke treće iznudi informacije;

– kažnjavanje za čin koji su učinili ili se sumnja da su učinili;

– zastrašivanje ili prisiljavanje;

Što to imaju zajedničko stručnjaci za mentalno zdravlje i pravnici, političari kada je riječ o masovnoj traumi, torturi, civilnim žrtvama rata i oporavku pojedinaca i društva?

– svaki razlog koji se temelji na bilo kojoj vrsti diskriminacije kada je takva bol ili patnja nanesena za iznuđivanje priznanja od strane javnih službenika ili druge osobe koja ima službenu ovlast.

Tortura se javlja kroz cijelu povijest ljudskog društva, kao i pokušaji da se prekine s tom praksom.

Osim u ratu, općeprihvaćena je činjenica da nedemokratski režimi koriste mučenje kao političko oružje protiv svojih protivnika (kada se osjećaju ugroženi iznutra ili izvana) te u cilju održavanja kontrole u društvu. U novije vrijeme i neke tzv. demokratske države opravdavaju i provode mučenja.

Zašto ratna trauma i mučenje ostaju aktualna tema?

Ponekad se čuje mišljenje ”čemu inzistirati na ratnim temama, to je bilo davno, okrenimo se današnjici i budućnosti”.

Trauma i njene posljedice su multidimenzionalne, dalekosežne, dugotrajne, broj civilnih žrtava je velik: to su neposredne žrtve, svjedoci nečijeg stradanja članovi obitelji na koje utječu poteškoće žrtve, okolina… Na koncu tu su i počinitelji, također su dio društva.

”Nezavršeni poslovi” iz prošlosti pritišću pojedince i kolektivitete.

U pokušaju razumijevanja i pružanja pomoći žrtvama uz ljudski potencijal za ljubav, suosjećanje i nesebičnost, ne smijemo zaboraviti i potencijal za nasilje, mržnju i zlo.

Pitamo se tko su počinitelji i jesu li oni bolesni. Jedan od odgovora je da ne moraju ni po čemu biti upadljivi, a oni sami su se znali braniti da su samo obavljali svoj posao.

Istraživanja socijalnih psihologa (Milgram, Zimbardo) objašnjavaju i dokazuju kako u određenim okolnostima lako možemo postati zlostavljači. Nastoji se također sagledati koji karakteri su bliže tome da postanu oruđe torture, koje profesije i institucije mogu biti tome više podložne i drugo.

Baveći se ovim područjem učili smo i poučavali druge o vrstama mučenja, psihičkim i fizičkim posljedicama, liječenju žrtava.

U susretu sa žrtvom otkrivamo kako ona razmišlja, bi li nekome rekla što je preživjela ili će to prešutjeti. Jedno od važnih saznanja o traumi je, čini se, podjednaka težnja da se ona razotkrije i sakrije (dijalektika traume). Stoga nije lako razumjeti i pratiti žrtvu, izdržati s njom tu veliku ambivalenciju.

Taj rad traži jednako od žrtve i pomagača suočiti se s osobnom, obiteljskom, grupnom traumom: osjećajem bespomoćnosti, gubitka osnovnog povjerenja, smisla.

Pretpostavljam da dijalektiku traume različito razumiju profesionalci u mentalnom zdravlju od pravnika kod istraživanja i sudskih postupaka, ili političara koji donose odluke i presudno utječu na kretanja u društvu.

A kako to pomažemo i liječimo dok tijelo i duša pamte traumu? Kako vratiti dostojanstvo, ponovo uspostaviti povjerenje, povezati se, pokrenuti se? U osnovi su to četiri koraka u terapiji koja nije lako dosegnuti.

Sjećam se uznemirene žene iz istočne Slavonije koju mi je davno dovela aktivistkinja radi psihološke pomoći: bila je zarobljena i provela je u zatvoru u Srbiji neko vrijeme, izložena svakovrsnom zlostavljanju. Ispričala mi je svoju priču. Kada sam je pitala kako to da mi se brzo povjerila, kazala je: ”Vi me niste nagovarali. Samo ste bili tu za mene”.

Doktor Laurent Subilia (Ženeva, Crveni križ) ističe kako je izgradnja čvrstog terapijskog odnosa baza za svaki tretman, a često je sam odnos već to što je ljekovito. Doista, kako je nasilje povreda ljudskosti, povratiti ljudskost i dostojanstvo poštovanjem klijenta/pacijenta/žrtve, uvjet je za bilo kakav tretman.

Koliko su terapijski važni suosjećanje i empatija podsjeća me odgovor klijenta u grupnoj terapiji: kolegica je dugo vodila grupu muškaraca koji su bili u logoru. Na moje pitanje što im je bilo najznačajnije u procesu liječenja, odgovor je bio ”kad je doktorica plakala s nama”.

Moram ovdje istaknuti kako je spomenuta doktorica odlično educirani grupni terapeut, ali u susretu s izuzetnim životnim događajima kao što je bilo iskustvo te grupe, teorijski principi ustupili su mjesto ljudskom susretu.

Mogu zamisliti kako se osjećaju žrtve i njihovi bližnji prema analogiji s osjećajima ljudi s kojima sam ja radila (i njihovi su završavali u rijeci…). Za tvrdnju da je među tim ljudima bilo i onih kojima se moglo suditi, ako bi tako i bilo, više bih voljela da im se sudilo

Rekla bih da ono što je potrebno i što vraća povjerenje i dostojanstvo u susretu sa žrtvama je empatija i jasan stav da se nije smjelo dogoditi to što su proživjeli (ali pri tome žrtve ne trebaju naše sažaljenje).

Žrtvama je jako važna pravda, a njezin izostanak i održavanje nekažnjivosti (impunity) štetno je i onemogućava oporavak. Činjenica da se počinitelji ne pozivaju na od­govornost ili istrage traju godinama, ne donose se ili odugovlače presude može se shvatiti kao način institucionaliziranja nepravde (o tome imamo, nažalost, dosta primjera).

Evo jednog pozitivnog primjera pravde i oprosta (odnosi se na zločin iz mržnje prema pripadniku manjinskog naroda):

”Ja sam izbjegao za vrijeme Oluje. Moja majka je ostala u našem mjestu i ubijena je. Protiv počinitelja se vodio sudski postupak i izrečena mu je kazna. Otac počinitelja mi se ispričao i zamolio oprost. Oprostio sam. Za mene je sada sve namireno”.

U brizi o mentalnom zdravlju uglavnom je težište na pojedincu, ali mislim da je prava tema kontekst i vrijeme u kome se događa trauma i oporavak.

Trauma utječe na pojedinca i cijelu zajednicu na takav način da se prenosi generacijski u vidu smanjenih kapaciteta osobe za prilagodbu i specifičnih psiho-socijalnih stanja i osobina (transgeneracijski prijenos traume).

Za oporavak velikog broja traumatiziranih osoba i društva važna je percepcija pravednosti kao zaloga društvenog povjerenja te kako žrtve ocjenjuju socijalno priznanje i socijalnu podršku od društva za traume koje su doživjeli.

(O tome govore i zanimljivi rezultati istraživanja stavova naših ratnih veterana i izbjeglica iz BiH koji su se zadržali u RH: Ljubotina, D., at all. (2007). Treatment Outcomes and Perception of Social Acknowledgment in war Veterans: Follow-up Study Croat Med J. 2007 Apr; 48(2): 157-166.).

Prije desetak godina (u vrijeme napora oko ulaska u EU) činilo se da kao društvo napredujemo u suočavanju s prošlosti, s ”nedovršenim poslovima”.

Proces stabilizacije i pridruživanja Europskoj uniji započet dvijetisućitih odnosio se na regionalnu suradnju, a uključivao je suočavanje s prošlošću i pomirenje. Zaživio je na poticaj institucija civilnog društva i nevladinih organizacija (L. Glavaš Kovačić: Kako do pomirenja i suočavanja s prošlosti).

Činilo se da bi taj proces vodio oporavku i otvaranju društva, nasuprot zastoju u kolektivnoj traumi. Pojednostavljene narative ratnih iskustava iz devedesetih godina nose rizik formiranja monolitnog identiteta društva oko uloge žrtve u sukobu, što otežava zdrav razvoj (identiteti su, zapravo više situacijski; o tome neki drugi put).

Puno je primjera rada na ovim procesima unutar i između grupa kod nas i u svijetu.

Dragocjena su iskustva izraelskog psihologa Dana Bar-Ona, koji je radio na dijalogu u konfliktnim situacijama u izraelsko – palestinskim sukobu, te između djece žrtava Holokausta i potomaka nacističkih dužnosnika… U malim grupama moguć je susret i dijalog, prepoznavanje onog ljudskog u sebi i drugome. S Izraelcima i Palestincima radio je paralelno s njegovim kolegom Samijem Adwanom.

Vamik Volkan, čuveni je psihijatar (SAD, ciparsko porijeklo) koji proučava psihodinamiku velikih grupa i masovnog nasilja, te okuplja sukobljene grupe (političari, diplomati) radi dijaloga i traženja rješenja sukoba.

Naravno, ima jedno ”ali” u tome: dok je na pojedinačnom i nivou male grupe moguće pokretati ove procese, samo o politici ovisi kako će se to odvijati na planu velikih grupa/država, te su mnogi dobro započeti procesi dijaloga prekidani kada bi došlo do političke promjene.

Što to imaju zajedničko stručnjaci za mentalno zdravlje i pravnici, političari kada je riječ o masovnoj traumi, torturi, civilnim žrtvama rata i oporavku pojedinaca i društva?

Što treba znati psiholog o pravu i pravednosti kada pruža podršku žrtvama mučenja za vrijeme suđenja za ratni zločin?

Što treba znati istražitelj, pravnik, sudac o psihologiji žrtve, utjecaju traume na memoriju/svjedočenje, o utjecaju prirode sudskog postupka gdje su žrtva i počinitelj u ravnopravnom položaju na saslušanju pred sudom (a među njima su slike mučenja i poniženja, straha)?

(O odnosu psihologije i prava naučila sam kako je potrebna suradnja, ali to nije jednostavan savez).

Što treba znati političar o psihologiji rata i mira, koje narative zastupa, kako vidi pravdu i pravednost?

Ono što vidim zajedničko jest empatija ili uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (na osnovu opaženog ili zamišljene situacije).

Što treba znati političar o psihologiji rata i mira, koje narative zastupa, kako vidi pravdu i pravednost? Ono što vidim zajedničko jest empatija ili uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (na osnovu opaženog ili zamišljene situacije)

Mislim da se ovo jednako odnosi i na grupe s kojima radimo. Empatija sadrži kognitivnu i afektivnu (emocionalnu) komponentu, spoznaja i emocije u susretu su u interakciji.

Kod pomagača (psiholog, socijalni radnik, psihijatar…) iznimno je važno prepoznavanje vlastitih reakcija i osjećaja koji mogu biti burni i suprotni. Pravnici i političari u tom smislu nisu trenirani niti im je fokus na vlastitim reakcijama.

Ali baš svi imamo emocionalne reakcije, predrasude, vlastite ranjivosti i ograničenja koja, neprepoznata, utječu na naš rad, okolinu, odnose. Samo je pitanje je li to prepoznato i kako se time upravlja.

U nedavnoj izjavi najviše rangiranog političara u Hrvatskoj o ljudima bačenim u Dravu ne prepoznajem empatiju i ono što zovemo socijalno priznanje prema žrtvama zločina, a one to zaslužuju.

Mogu zamisliti kako se osjećaju žrtve i njihovi bližnji prema analogiji s osjećajima ljudi s kojima sam ja radila (i njihovi su završavali u rijeci…). Za tvrdnju da je među tim ljudima bilo i onih kojima se moglo suditi, ako bi tako i bilo, više bih voljela da im se sudilo.

U povodu 26. lipnja, prema UN-ovoj Konvenciji Međunarodnog dana solidarnosti sa žrtvama torture, izražavam najdublje poštovanje svima koji su izdržali nezamislive tegobe, koje se ne mogu ni izgovoriti, te odajem priznanje onima koji govore u njihovo ime.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora