autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Kip kipu vuk
Vedran Limić
Oduvik mi je bilo komično, a može i tragikomično, vidit nečije kancelarije ukrašene kipovima, poprsjima ili gipsanim, mesinganim ili kamenim glavama trenutnih vladara i to obično namištenim negdje na vidnom mjestu.
Isto tako mi je bljakasto kada netko svoje radno misto kiti s križinama, po matematici – što veći razapeti Isus to on veći vjernik. Preciznije on – Papa, li-la. A najsmišnije mi je kad se neka cijela ustanova, à la banka, škola, općina i slično natječu ko će imat većeg napičenog dežurnog glavešinu.
A taj svijetli vazalski običaj baštinimo još iz vrimena mraka. Obično ti najveći komunisti, najveći Hrvati, potom najveći katolici ili najveći euroljupci maloga dežurnog glavara drže na porti i onda do zadnjeg kata ta replika dogura do prirodnih veličina. I ta ljubav meni ne smeta, neka ljubavi. Ljubavi nikad dosta.
Doduše ta frenetična ljubav kao rukom bude odnesena kada dežurni, po božjoj ili izbornoj volji, ode s položaja i onda Indijanci pod velom noći minjaju toteme. Stari ide u škovace, a novi dolazi na njegovo misto.
Jedna prava tarapana je nastala kada se renovirao Dom škverana. Za vrijeme socijalizma su u tom domu mnoge sekcije imale svoje prostorije, od folklora do foto-sekcije, od pionira do planinara, od kluba davatelja krvi do šah kluba. I da skratim, kako se dom temeljito renovirao odjednom se pojavila enormna gomila kipova, kipića, poprsja pa sve do u bronci izlivenih kipića, kipova i kipina druga Tita.
Dobrohotni radnik Bosanac, zbunjen tom količinom, došao je do svog šefa s kojim sam pio kavu, i pita ga onako polutiho:
– Jelde gazda, šta ćemo s Titima?
Kad sam vidio bager s punom viljuškom druga starog, skočio sam i ćopio jednog od po metra. Ovaj moj se začudio, ali kad sam mu objasnio zašto mi Tito polumetraš treba, nasmijao se i rekao:
– Nosi i ne vraćaj.
Zamolio sam ga da mi da neku lanenu vreću i onda sam Tita ubacio u nju, uhvatio ga za uši, prebacio na livo rame, neću valjda desno, i s njim u gepek. I onda smo se drug Tito i ja vozali od jednog do drugog dužnika.
Prvi na redu je bio jedan šta je na miljun načina tija izbjeći podmirenje duga. I eto mene s mačkom, pardon Titom u vrići u dućan prepun mušterija. Kad me vidio s vrećom na leđima ne znam je li pomislio da sam donio dinamit ili možda živog tvora, ali kad sam stavio Tita na pult po izrazu lica znam da se onome ispod vreće ni u snu nije nadao.
– Kume, ovo je za tebe i to ti darujem s puno ljubavi.
Budući da je Tito bio podosta težak, pošteno je tresnuo o pult, a moj zbunjeni neplatiša je pred mušterijama rekao:
– A mogu li vidit šta si ti to meni lipoga donija?
– Donija san ti račun za podmirenje duga. Ti-to meni ili plati ili eto ti-to.
I Tito je upalio. Čim je zavirio u vreću trenutno je ustravljen izvadio keš i podmirio sve dugove. Još mi je poklonio novu vriću jer mi je na jednom mistu popuza lan i kroz bužu je izvirilo oko starog druga.
Taj dan sam s Titom na ramenu obišao sve svoje dužnike i naplatio skoro sve dugove. Kod onog jednog je malo zapelo, ali kad sam mu rekao da u kolekciji još imam i sedam sekretara SKOJ-a, Rosu Luxemburg, Marxa i Engelsa, Lenjina, Staljina i Bakunjina ipak je popustio.
Šta je vrime više odmicalo na moju ekonomsku žalost Tito je sve manje gubio na omraženosti. Tako da više nije igrao.
U međuvrimenu su se minjali dežurni, ali ekonomija i ne baš. Neplatiše se namnožile pa san proba istu taktiku primijenit s Franjom, ali nije išlo. Toliko je njegovih spomenika posađeno u Lijepoj Našoj da bi još jedan moj bio čisti promašaj. Njega se na ovim prostorima za još dugo neće doživljavat ka nešto sramotno.
Još je manje taktika utiravanja straja s predsjednicima igrala s njegovim nasljednicima. Od Mesića niko nije biža osin kad je priča viceve. Od Kolinde još manje pod uvjetom da ne piva. Alkar Zoki u ništa. Njega ionako niko ne doživljava ozbiljno. Kapitalca san ostavija za kraj.
Josipović s onom dobrohotnom facom mi daje kakvu-takvu nadu da ću nekome dužniku utirat gadan strah u kosti. Dakako ne s njegovim kipom već njegovom ingenioznom glazbom. U praksi bi to tribalo izgledat ovako. Za male novce unajmim pet-šest učenika glazbene škole i onda u butigu dužnika upadnem s gudalima do zuba naoružanim muzičarima i dreknem:
– Gazda, ili plaćaj dug ili će ti komorni kvintet zasvirat Josipovićev ”Žalobni pjev”!
Ako bi dužnik ostao ravnodušan na ovu prijetnju zagrmio bih:
– Ekipo, opleti na najjače!
Jebalo majku, ako ovaj nakon pet sekundi ne bi platio sve i dao još toliko samo da ovi prestanu.
Za one koji misle da san pretjera evo linka: https://www.youtube.com/watch?v=r8BwJ_iTess
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Narod puši farsu od slobode izbora i što veću falšu drame
• Oko za oko, stolicu za stolicu
• Dva narcisa na čelu države s pravom zovemo sunovratima
• Naš čovik trajno je sritan kad trajno otputuje vanka
• Znači, abdicira je. Normalno da nije. I tebi je to normalno?
• Sekin sekularni ugovor
• Plenkoviću, vrime je!
• Sarajevo, ljubavi moja, jedno veliko ti i nezaboravno hvala
• U beskonačnoj gluposti ni svemir nam nije ravan
• Doli Bijela kuća
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: 2. strana mozga, Franjo, Josipović, kip, Kolinda, Mesić, Tito, Vedran Limić
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
