Kap dobrote. Božić dolazi!

Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.

 

Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.

 

Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.

Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije

 

Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.

 

U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.

 

Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.

 

To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.

 

Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.

Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke

 

O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.

 

U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.

 

Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.

 

O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!

 

Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.

Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života

 

U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.

 

Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu

posvećenog života.

 

Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.

 

Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.

 

Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora