Kamo dalje rođače?

Prekjučerašnjom presudom kojom su Ivo Sanader, njegovi najbliži suradnici, ali i matična mu stranka osuđeni za izvlačenje javnog novca u stranačke i privatne džepove konačno smo dočekali i sudsku potvrdu onoga što je manje-više svatko razuman u ovoj zemlji znao. A to je činjenica da se već gotovo dva i po desetljeća ovoj zemlji organizirano sišu životni sokovi. Uglavnom pod krinkom domoljublja i s desnicom na srcu. No vrijedi izraziti utemeljenu skepsu u to da ćemo radi presude kao društvo postati zreliji i konačno istinski shvatiti kako smo se doveli u ovu situaciju.

 

Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina. Za potvrdu ovih teza dovoljno je pratiti recimo retoriku premijera Milanovića, pisanje Davora Butkovića, spomeničke posvete Grada Splita, koje su jednoglasno potvrđene u Gradskom vijeću, odnos službene države prema Bosni i Hercegovini, program HRT-a i još mnogo stvari koje bismo mogli nabrajati unedogled.

Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina

 

Gledajući iz te perspektive, zar se itko mogao začuditi nad Karamarkovom promptnom reakcijom kako se ovom presudom pokušava uništiti stranka koja je stvorila Hrvatsku? Ili Sanaderovom zaključku o tome kako ‘‘Idemo dalje“. Butkovićevoj potrebi da u zaključku kolumne posvećene presudi po tko zna koji put ustvrdi kako Tuđman zbog stvaranja i obrane Hrvatske zaslužuje ulicu i trg u svakom gradu. Čitajući ili slušajući sve nabrojane izjave, teško se oteti dojmu kako ne postoji ništa toliko loše i patetično, što se ne bi moglo prodati otupjelom hrvatskom društvu. Odvjetnik Olujić nariče nad sudbinom partije, žaleći se da ova presuda znači smrt političke stranke.

 

Mediji su zatrpani pozivima na stečene zasluge i emitiranjem straha od jugokomunističkih praksi, a javnost kao da je prestala postojati. Čime je javni prostor prepušten spomenutoj desnoj retorici s jedne strane i lamentiranju liberalne javnosti o povijesnoj presudi, koja bi kao trebala voditi ozdravljenju društva s druge strane. No čini se da je pravo stanje stvari jedini opisao, potpuno nesvjesno doduše, izgubljeni premijer Milanović rekavši: ‘‘Ali ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo?“. Zanemarimo li prvi dio izjave koji je u potpunom raskoraku sa zdravim razum i posvetimo li se ovom retorički postavljenom pitanju u nastavku rečenice, odgovor na to pitanje glasio bi: Nismo nakon ovoga, ni bolji ljudi, ni bolje društvo.

 

No ne zbog toga što je čitav taj pokret konačno osuđen, već zbog toga što ovdje prisustvujemo ritualnom smaknuću figure, da ne bismo obraćali pažnju na procese. Nešto slično sceni iz filma ‘‘Bande New Yorka“. Stoga bi za pravo upoznavanje stanja svijesti današnje Hrvatske vrijedilo recimo uputiti u provinciju, među lokalne ogranke HDZ-a i slušati te ljude što u vezi ovoga govore. Naišli bismo tu na jednodušnu osudu zlog Krnje i potpuni bijeg od odgovornosti i činjenice da je povijest ponašanje te partije od njenog osnivanja do danas, sadržana u jednostavnoj formuli unutar koje sve javno pripada HDZ-u. Naravno iz razloga što je stvorio Hrvatsku, dok je neki drugi nisu htjeli, pa samim tim na nju polaže i ekskluzivno pravo.

Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade

 

Zgodno je da se ova presuda dogodila neposredno po okončavanju karnevalskih svečanosti, u kojima, kao što smo mogli vidjeti, građani mazohistički uživaju u ritualnom spaljivanju slabih i nemoćnih ili metaforičkih zala, dok su pred istinskim moćnicima manji od makova zrna. Naravno posve svjesni da bi ta poniznost mogla biti prilično rentabilna.

 

Sve je od početka u ovoj zemlji krivo nasađeno. Od političke demokracije, koja je uvođenjem višestranačja zadržala iste partitokratske obrasce ponašanja kao i u jednopartijskom sustavu. Poništavajući čak i simboličku razliku među strankama, budući da im se ekonomski programi, kad bismo ih blagonaklono i mogli tako nazvati, ni po čemu bitnom ne razlikuju. To isto vrijedi i za autocenzuriranu medijsku scenu, a u konačnici i čak na prvom mjestu za ekonomske odnose.

 

Možda će na kraju, jednom kad i doslovno ostane bez svega, neki metaforički hrvatski radnik sjesti ispred upravo zaplijenjene kuće, zapaliti posljednju cigaretu prije kraja i upitati se: A da ipak možda sve ovo skupa nije imalo smisla? Teško je za povjerovati da će ikad više netko iz radničke ili nadničarske klase moći školovati djecu i pristojno prehranjivati obitelj, a kamoli zadovoljavati neke kulturne potrebe ili ne daj, Bože, steći naviku čitanja.

 

Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade.

    •  Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
    •  Vlada ustvari legitimizira fašizam
    •  Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
    •  Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
    •  Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
    •  Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
    •  Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
    •  Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
    •  Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
    •  Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora