Kako se zaštititi od nadmoći tutorske i nadzorne države

U predizbornoj borbi, u žaru sučeljavanja ”trkača”, čini se iluzornim očekivati od ”boraca” da svaku riječ prije no što im prijeđe preko usana, pozorno odvagnu, i da s izoštrenim senzibilitetom poštuju tanku granicu između slobode govora i agresivnosti.

Zacijelo će se i nakon prvog otrežnjenja i hlađenja emocija, kad se budu sređivali računi i tražili krivci za neostvarene snove, ton opet povisivati. Uzalud upozorenja (primjerice, od dopisnika Jutarnjeg lista iz Bruxellesa) da sada treba trezveno razmišljati o tome kako se nositi s izvjesnom gospodarskom krizom i posljedicama pandemije – o temama, koje su posve zanemarivane u predizbornim nadmetanjima.

Uzgred rečeno, vođa Domovinskog pokreta, sada ipak treće političke snage u zemlji, predstavio je svoju zamjenicu (sestru), kao ”vrhunskog stručnjaka”. Koliko je poznato, dama je ekonomistica, i rado bismo od nje nešto suvislo čuli o tome kakav program kani pokrenuti za pomoć ugroženim privatnim gospodarstvenicima i malim obiteljskim tvrtkama, ne bi li se amortizirali udarci krize.

Nije se očitovala, kao što ni njezine stranačke kolegice do sada nisu dobile riječ, niti su sebi uzimale pravo progovoriti. To mnogo govori o ulozi žena u toj stranci, u kojoj ni gospodarstvo ni socijalni uvjeti nikoga ne zanimaju.

Ako se igdje uvjerljiva konzervativna politika morala pokazati djelotvornom, onda je to skrb za obitelj – tradicionalna obitelj, otac, majka, dijete, odnosno djeca – to je konzervativni, tradicionalni model obitelji, s više djece, s ocem hraniteljem obitelji i s majkom  skrbnicom

Pobačaj, istospolne zajednice i njihova prava, evergreen u svakoj predizbornoj borbi od 1990. godine na dalje, dominiraju i zato Glas Koncila (v. intervjuu s mladim povjesničarom, aktivistom ”Hoda za život”) u najnovijem izdanju može slavodobitno izjaviti da je ”živnuo konzervativizam”. Razlog radosti i optimizma?

Konzervativizam u Hrvatskoj se ni do sada nije pokazivao osobito učinkovitim svjetonazorom i modelom upravljanja društvom, iako nije ni bauk. Relativno uspješna financijska politika ne odražava se ni na gospodarstvo, niti na socijalnu politiku.

Ako se igdje uvjerljiva konzervativna politika morala pokazati djelotvornom, onda je to skrb za obitelj – tradicionalna obitelj, otac, majka, dijete, odnosno djeca – to je konzervativni, tradicionalni model obitelji, s više djece, s ocem hraniteljem obitelji i s majkom  skrbnicom.

Zaposlena žena u Hrvatskoj, barem u urbanim sredinama, već dugo nije u fokusu političkih stranaka, osim nekih manjih i manjinskih, koje pak zbog svoje slabosti nisu u stanju progurati svoje vizije.

Kako omogućiti zaposlenim ženama, zaposlenim roditeljima što uspješnije usklađivanje višestrukih obaveza, kako osigurati što kvalitetnije zbrinjavanje njihove djece, kako svakom članu obitelji olakšati izbor modela po kojem kani živjeti?

To sve odzvanja kao iz davne prošlosti, kad je ”Republička konferencija za društveni položaj žena” takva pitanja obrađivala redovito u svojim publikacijama i na svojim sastancima, a – da budemo iskreni – odlučno gurala naprijed i u svojim političkim tijelima.

Od tada zaposlene žene – ne baš one na višim razinama poduzetničkim, upravnim, sudskim… – politiku ne zanimaju. Nisu zanimale ni onda kada je žena obnašala najvišu funkciju u državi. Što više djece, demografska politika, dobila je čak ministarstvo, ali…?

Politika za zaposlene žene bila bi također politika u korist obitelji, ali za takvo viđenje ponajmanje ima podrške od one institucije, koja je najjači stup podrške konzervativcima: Crkve (Katoličke, dakako) i vjerske zajednice.

U narednom zakonodavnom razdoblju obiteljske teme – osim, naravno, pobačaja i zabrane usvajanja djece u istospolnim zajednicama – neće ni dalje imati pobornike. Ministarstvo od kojeg obitelji nisu imale koristi sve do danas, raspušteno je, a agenda pripojena, i bilo koje ministarstvo koje će je preuzeti, jamačno je neće postaviti u središte svojih nadležnosti. Konzervativizam se budi?

Buđenju konzervativizma ne treba se radovati ni iz drugog razloga. Glavnu riječ u bojovnim okršajima o vrućim temama poput pobačaja ili istospolnih zajednica, vode deklarirani konzervativci, nesposobni saslušati riječ drugih i pogledati na Svijet očima drugotnih.

U predizbornoj borbi, u žaru sučeljavanja ”trkača”, čini se iluzornim očekivati od ”boraca” da svaku riječ prije no što im prijeđe preko usana, pozorno odvagnu, i da s izoštrenim senzibilitetom poštuju tanku granicu između slobode govora i agresivnosti

U krivu su oni koji vjeruju da je to značajka konzervativizma – tolika isključivost, tolika samodopadnost i tolika nespremnost u drugome vidjeti tek neistomišljenika, a ne neprijatelja i konkurenta oko ideološke prevlasti.

Profil stranačkih osoba koje sebe samouvjereno deklariraju ”konzervativcima”: svi su od reda konzervativci, nereflektirani tradicionalisti, sa sklonošću nacionalizmu, čak i šovinizmu, zagovornici autoritarnog sustava i jakog vođe, s tradicionalističkim shvaćanjem uloga obitelji i žena, zatucani ”bogomoljci”.

Pored takvih konzervativaca, skoro je pa nezamislivo da postoji i moderan građanski ”liberalni” konzervativizam, onakav kakav se razvijao iz idejnih korijena: iz otpora prevlasti države nad svojim ”podanicima” i nad društvom, kao obrana društva od pretenzije države prema svojim podanicima, kao protuteža racionalističkoj atomizaciji društva.

Edmund Burke, idejni začetnik konzervativne kritike apsolutističke vladavine, usprotivio se onima koji su mu zamjerali nereflektirani odnos prema tradicijama, svojom izvornom tezom: konzervativan političar nadahnjuje se baštinjenim vrijednostima, no pozorno ih provjerava za uporabljivost u današnjici i za budućnost, te ih uza sve poštovanje suzdržano prilagođava novim uvjetima.

Konzervativizam potvrđuje se, prema Burkeovoj teoriji (od kojeg će učiti državnici viktorijanske Britanije i veliki Otto von Bismarck), moje srce ostaje neizmijenjeno kroz sve mijene vremena.

Realni konzervativizam nije uvijek udovoljavao toj viziji, no nije ni uvijek igrao ulogu kočničara kvalitetnih promjena i kruto nepokretnih vladara. Ostao je nesenzibilan prema radništvu u industrijskoj revoluciji. Tada je izgubio radništvo, slijedom toga i žene radnice, a za građanske ženske pokrete također nije imao sluha.

Budući da se, zbog agonije radničkog pokreta i više valova ipak uspješnih ženskih pokreta, slavodobitnički vratio na političku pozornicu, trebao bi nadoknaditi povijesne propuste i promašaje, i učiniti to što su njegovi idejni začetnici dali mu u zadatak: prilagođavati se povijesnom trenutku.

Ono što je opstajalo kroz vremena, ono što je konzervativizam čuvao kao svoje srce, to je kršćanski i humanistički lik čovjeka, njegovih sloboda i njegova dostojanstva.

Socijalna svijest i odgovornost, angažman u civilnom društvu – u tome se konzervativizam razlikovao od ideje skrbničke države socijaldemokratske baštine, i nadahnjivao katolički socijalni nauk (napose u enciklici ”Quadragesimo anno”).

Konzervativizam je dosljedan, štoviše, radikalan u odbijanju zahvata u ljudsku narav i ljudsko dostojanstvo, jer je dostojanstvo nedodirljivo i neraspoloživo, jer ne postoji iz sebe samoga.

Što to, pak, znači neraspoloživost uoči danas otvorenih razilaženja svjetonazora u odnosu induciranog pobačaja i eutanazije, istraživanja embrionalnih matičnih stanica i potrošnih pokusa?

Konzervativizam u Hrvatskoj se ni do sada nije pokazivao osobito učinkovitim svjetonazorom i modelom upravljanja društvom, iako nije ni bauk. Relativno uspješna financijska politika ne odražava se ni na gospodarstvo, niti na socijalnu politiku

Beskompromisnost se po tim dilemama obija o stvarnost života, o sve skuplje socijalne i medicinske usluge, o jedva održive socijalne sustave, a tu se razilaze i reflektirani i nereflektirani tradicionalisti. Potonji ne prepoznaju granicu onkraj koje njihova dosljednost zadire u slobodu i dostojanstvo drugih i pretvara se u isključivost.

”Moderni građanski konzervativizam” proizlazi iz stubokom humane potrebe zaštititi pojedinca od nadmoći tutorske i ”nadzorne” države.

Konzervativac nema privilegij i pravo na primat svojega stava. Ljudska je narav nezavršena, čovjek ne sagledava tijek Svijeta niti je sposoban nepogrešivo upravljati Svijetom. Konzervativac ne može inzistirati na tomu da se Svijet mora ravnati po njegovu uzoru. Radikalan i pragmatičan – u tome se razni konzervativni pokreti neće složiti, iako su u praksi itekako pragmatični.

”Sloboda – to je sloboda neistomišljenika”. Riječi su to, doduše, socijalistkinje Rose Luxemburg, no to bi potpisao i građanski konzervativac.

U tome bismo se mogli složiti s konzervativcima mi, koji državu ne kanimo osloboditi obaveze skrbi, jer država ima posla ne samo sa slobodnim, samoodgovornim pojedincima – sada će mnogi dospjeti na cestu, a i oni bi rado zadržali svoju sudbinu u svojim rukama, jer su se osposobili za to.

U tom svjetlu valja gledati na ovo ljeto i na predstojeću jesen s ne baš blistavim izgledima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora