Kako sam doživio ČSSR i SSSR 1969. godine

Događaje u Čehoslovačkoj 1968/69., tzv Čehoslovačko proljeće, danas se u Hrvatskoj prikazuje na neobjektivan, jednostran način, prema željama suvremene politike. Na radiju i televiziji spominje se Katolička crkva kao najvažniji faktor u tamošnjim događajima, a potpuno prešućuje SFR Jugoslavija koja je predstavljala primjer za razvoj društva ne samo novom čehoslovačkom državnom vodstvu, nego i najširim narodnim slojevima!

Bio sam slučajno tamo osobno sljedeće godine, a odmah zatim i u Sovjetskom savezu, u tim historijskim danima nakon invazije snaga SSSR-a i članica Varšavskog pakta na Čehoslovačku.

Svi smo bili svjedoci studentskih pokreta krajem šezdesetih godina u svijetu, a i kod nas, za promjene u okoštalim društvima i Zapada i Istoka. Pa se time mogu objasniti i tektonski pomaci u Čehoslovačkoj.

Na Istoku je to, naravno, bilo posebno osjetljivo, jer su studenti dovodili u pitanje i političku i društvenu situaciju, što su socijalističke (komunističke) vlasti smatrale antidržavnim djelovanjima.

Na Zapadu su to bili pokreti mladih za etičko-moralne slobode u društvu, pa se to veoma rigorozno osjetilo u različitim životnim prilikama i običajima.

Najočitija promjena dogodila se u odijevanju: mladi su se odrekli bijele košulje i kravate u dotada obaveznim službenim prilikama. Tako na filmskom festivalu u Leipzigu (u DDR-u) kao vođa jugoslavenske delegacije nisam izašao na pozornicu da primim priznanje za makedonski dokumentarni film (autor nije bio prisutan),  jer sam bio u svijetloj kožnoj vjetrovki, bez kravate (!).

Najočitija promjena dogodila se u odijevanju: mladi su se odrekli bijele košulje i kravate u dotada obaveznim službenim prilikama. Tako na filmskom festivalu u Leipzigu (u DDR-u) kao vođa jugoslavenske delegacije nisam izašao na pozornicu da primim priznanje za makedonski dokumentarni film (autor nije bio prisutan),  jer sam bio u svijetloj kožnoj vjetrovki, bez kravate (!)

A iste večeri, na kraju ceremonije izašao je na binu francuski režiser Chris Marker u debeloj dolčevitki, na iznenađenje svih prisutnih. Bio je to namjerni gest francuskog velikog lijevog umjetnika, koji je pokazao svijetu da je uz svjetski studentski pokret. Od tada na međunarodnim filmskim festivalima nema obavezne etikecije, i u najsvečanijim trenucima svatko se oblači kako hoće.

U isto vrijeme na Svjetskom festivalu animiranog filma u Annecyju, u Francuskoj, na završnoj svečanoj podjeli nagrada, također je izbjegnuta bilo kakva ceremonija, pa su nakon pročitane odluke žirija autori iz hrpe diploma na podu (!) pozornice sami pronalazili svoje nagrade; moram priznati da to nije bilo ni najmanje svečano, ali su se organizatori pribojavali i najmanjih studentskih protesta.

Vratimo se u Čehoslovačku toga doba.

1968. u zemlji, a na čelo Vlade došao je Aleksander Dubček, pristalica promjena političkog stanja u zemlji, i time nepoćudan svemoćnom šefu u Moskvi Leonidu Brežnjevu.

U rano proljeće 1969. održan je redovni Međunarodni festival kratkometražnog filma u Karlovym Varyma, na koji češki organizatori nisu bili pozvali sovjetske predstavnike, ali ni američke, a od istočnih zemlja samo Rumunjsku (čija vojska nije učestvovala u invaziji na ČSSR) i, naravno, nesvrstanu Jugoslaviju. U Karlove Vary stigla su dva Rumunja (s tamnim odijelima i kravatama), te petnaest (!) Jugoslavena, po nekoliko delegata iz svake republike, kojima su se pridružili tadašnji naši studenti na praškoj Filmskoj akademiji, FAMU (Grlić, Karanović, Zafranović, Marković…).

Za ilustraciju koliko su Česi cijenili Jugoslaviju, treba navesti kako je u foajeu festivalske dvorane prije otvorenja čehoslovački ministar filma razgovarao samo s našom delegacijom. Između ostalog izjavio nam je da će Čehoslovačka odnose prema kulturi i filmskoj proizvodnji urediti prema jugoslavenskom samoupravnom primjeru.

U festivalskoj kino-dvorani Jugoslaveni su zauzeli jedan red, a iza njih na svakih nekoliko ljudi prevodioci na srpsko-hrvatski jezik. Iza mene bio je Pepika (Josip), zaboravio sam mu prezime, bivši Osječanin, koji je 1949. kao pristalica staljinističkog Informbiroa bio prebjegao u Čehoslovačku, da bi se nakon godina, kao mnogi drugi, odrekao staljinizma i vratio ideji nesvrstane i samostalne Jugoslavije.

Za tih nekoliko dana mnogo smo kao lancmani razgovarali. On nam je ispričao kako su, nakon sovjetske invazije, organizirali supertajni kongres Čehoslovačke komunističke partije u nekoj tvornici s ciljem  izdvajanja iz Varšavskog pakta i pridruženja zemljama Trećeg svijeta.

Za ilustraciju koliko su Česi cijenili Jugoslaviju, treba navesti kako je u foajeu festivalske dvorane prije otvorenja čehoslovački ministar filma razgovarao samo s našom delegacijom. Između ostalog izjavio nam je da će Čehoslovačka odnose prema kulturi i filmskoj proizvodnji urediti prema jugoslavenskom samoupravnom primjeru

U festivalskom programu bio je i dokumentarni film o danima vojne invazije Varšavskog pakta na njihovu zemlju. Čehoslovački oficiri u filmu su kukali jer su tada zbog ratnog rasporeda morali napustiti Prag i svoje porodice te prijeći u neke daleke krajeve Čehoslovačke.

To mi Jugoslaveni nismo mogli razumjeti, jer je kod nas, a i u bilo kojoj zemlji, normalno da profesionalni vojnici sele po zemlji po potrebi vojne službe i da pri tome javno ne plaču za svojim obiteljima.

Osim toga Čehoslovaci nisu metka ispalili na agresorske snage koje su prešle njihove granice, bez obzira na sovjetsko objašnjenje da je to opravdano kao odbrana socijalističkog sistema. O tome smo poslije projekcije živo diskutirali s domaćinima.

“Da, mi znamo da vi nikada ne biste dozvolili da vam bilo tko uđe nepozvan u zemlju” – gotovo su nam se ispričavali domaćini. “Vi ste to pokazali u drugom svjetskom ratu, a i 1948. protiv Staljina. Mi Česi nikada ne bismo bili u stanju organizirati partizanski otpor nacističkom okupatoru! I mi vam se zbog toga divimo!…”

Bili smo ponosni na te komplimente, ali smo se pri tome sjetili da su u Drugom svjetskom ratu Jugoslaveni imali gotovo dva miliona žrtava, a Česi samo pet hiljada (koliko su nacisti strijeljali civila zbog Heidricha, koga su ubili češki komunisti). No s druge strane odavali smo im priznanje na sadašnjem otporu staljinističkom sistemu.

Treba se prisjetiti nezaboravnog češkog dokumentarnog filma u konkurenciji Festivala (zaboravio sam mu naslov). Bio je to sugestivni niz kadrova iz moskovskog metroa, u kome nije bilo nasmiješenog lica. Ljudi su bili ozbiljni, bezosjećajni, većina ih je čitala, razumije se, knjige, jer je sovjetska štampa bila stanovnicima neatraktivna.

Pri kraju je metro u jednom dugom kadru snimanom s mjesta vozača počeo izlaziti iz podzemlja, a kad se našao izvan tunela, kamerman nije zatvorio blendu na kameri i slika se pretvorila u bliješteće bjelilo, u – ništa. Ta bjelina trajala je dovoljno dugo, a to je ujedno bio i kraj filma, da je autor genijalno uspio reći gledaocu da izvan tunela nema ničega, nema života. Mislim da je filmu dodijeljena nagrada, možda čak i grand prix. Ja bih mu je lično svakako dao.

Nakon Festivala preselili smo se u Prag. Tog dana su Čehoslovaci imali službeni susret u hokeju na ledu sa SSSR-om. Nas nekoliko odazvalo se pozivu domaćina da u Savezu filmskih radnika pratimo s njima utakmicu koja je u tim historijskim danima poprimila ogroman politički značaj.

“Da, mi znamo da vi nikada ne biste dozvolili da vam bilo tko uđe nepozvan u zemlju” – gotovo su nam se ispričavali domaćini. “Vi ste to pokazali u drugom svjetskom ratu, a i 1948. protiv Staljina. Mi Česi nikada ne bismo bili u stanju organizirati partizanski otpor nacističkom okupatoru! I mi vam se zbog toga divimo!…”

Krenuli smo iz hotela taksijem. Po našem razgovoru taksist je shvatio da smo Jugoslaveni i, kad smo stigli na cilj, nije htio da naplati vožnju!

Bio je počašćen što je vozio Jugoslavene na prijenos te važne utakmice. Pobjeda bi bila revanš za sovjetsku agresiju na njihovu zemlju. I – Čehoslovačka je porazila SSSR sa 2:0.

Takvo švejkovsko slavlje zbog jedne sportske pobjede teško je opisati. Cijeli Prag bio je na nogama, svi automobili grada izašli su na ulice i satima kružili ulicama uz neprestano zavijanje truba.

Sutradan, u nedjelju, doživjeli smo vrhunac Jugo-manije. Obilazeći grad, našli smo se na trgu gdje je nepregledna masa manifestanata s transparentima opsjedala jednu zgradu. Saznali smo da je to jugoslavenska ambasada. Na zgradi su prozori bili zastrti i niko se nije pojavljivao da ne bi reagirao na manifestacije.

Na transparentima su bile ispisane parole koje su iskazivale ljubav prema Jugoslaviji i želju da Čehoslovačka krene nezavisnim i samoupravnom (jugoslavenskim) putem.

Čuvali smo se da ne odamo tko smo, da ne izazovemo neželjene reakcije, u najmanju ruku da nas se ne bi osumnjičilo kao učesnike u organizaciji antisovjetske manifestacije.

Na moju veliku žalost upravo mi je bilo nestalo filma u fotoaparatu, a bila je nedjelja i nisam ga mogao nigdje kupiti, pa je propala  historijska prilika da vizualno ovjekovječim događaj, koji je tako ostao samo u našim ličnim uspomenama.

Ne ocjenjujem politički te dane u Karlovym Varyma i Pragu, nego iznosim ono što se objektivno događalo.

I u našim medijima danas trebalo bi, nakon četrdeset osam godina, također objektivno prikazivati te događaje, a ne jednostrano isticati isključivi doprinos Katoličke crkve te potpuno prešućivati jugoslavenski uzor, koji je apsolutno bio dominantan u javnom i političkom životu Čehoslovačke tih dana!

I u našim medijima danas trebalo bi, nakon četrdeset osam godina, također objektivno prikazivati te događaje, a ne jednostrano isticati isključivi doprinos Katoličke crkve te potpuno prešućivati jugoslavenski uzor, koji je apsolutno bio dominantan u javnom i političkom životu Čehoslovačke tih dana!

U vezi sa situacijom u ČSSR, iste godine našao sam se u Sovjetskom savezu da vodim animiranu koprodukciju Zagreb filma i Sojuzmultfilma.  Četiri mjeseca rada u Moskvi bila su izuzetno zanimljiva i dragocjena, jer boraviti u toj zemlji nekoliko dana kao turist jedna je stvar, a raditi tamo nekoliko mjeseci sasvim druga.

Gotovo svake večeri, nakon posla u Studiju, provodio sam više nego ugodne večeri s kolegama ili u restoranima ili u privatnim domovima (govorio sam ruski). Te susrete domaćini su veoma angažirano priređivali da bi od mene saznavali sve ono o Jugoslaviji i Evropi što nisu mogli dobiti u svojim medijima.

Tako su me jedne večeri upoznali sa vojnim studentom (nije me bilo briga je li to bilo organizirano od strane vlasti ili sasvim spontano, jer se ja nisam bojao iznositi političke stavove koje je imao gotovo svaki Jugoslaven).

Nakon druženja mladi budući crvenoarmejac ponudio se da me pješke otprati do hotela. Nakon mnogo tema raspravljanih za večerom, on me je vrlo brzo zapitao što ja mislim o pokušaju češke “izdaje” socijalizma i vojnoj intervenciji zemalja Varšavskog pakta. Potpuno otvoreno rekao sam mu da sam apsolutno protiv bilo kakvog vojnog upadanja u jednu zemlju i miješanja u njene probleme.

– Da, – gorljivo je on uskočio, – ali u Čehoslovačkoj je socijalizam došao u izravnu opasnost, i bratske socijalističke zemlje skočile su u pomoć!

– U redu, Vanja… No – imaš li ti obitelj?

– Imam.

– E, pa zamisli da jednog dana nađeš u svom stanu nekog susjeda zavaljenog u fotelji, i na tvoje pitanje što tu nepozvan radi, on ti odgovori da je došao da ti kuću čuva od lopova.

Nije mi na to objašnjenje znao dati pravi odgovor, ali se i dalje držao službenog stava svoje vlade, uostalom kao vojni kadet kako je uopće i mogao drukčije misliti. Ti mladi ljudi bili su uvjereni da je dužnost Sovjetskog saveza da u slučaju i ideološke opasnosti vojno pomogne bratskim državama.

Makarska je tog ljeta, kao i ostala naša obala, bila prepuna čehoslovačkih turista kojima je Jugoslavija omogućila da se ne moraju vraćati u domovinu dok se situacija sa intervencijom Sovjetskog saveza ne riješi

No ipak sam mu, za vrijeme večere i u šetnji do hotela, u mozak ubacio “revizionističkog” crva (Jugoslavija je od 1948. za Sovjetski savez i njegove satelite bila revizionistička socijalistička država), koji će ga malo-pomalo naučiti da misli svojom glavom.

I na kraju, treći moj doživljaj u vezi sa Čehoslovačkom 1969.

Nakon povratka iz Moskve pošao sam da se odmorim na more. Makarska je tog ljeta, kao i ostala naša obala, bila prepuna čehoslovačkih turista kojima je Jugoslavija omogućila da se ne moraju vraćati u domovinu dok se situacija sa intervencijom Sovjetskog saveza ne riješi.

Dakle, dobili su privremen azil – i to na Jadranu. I ovdje se nastavilo njihovo iskazivanje simpatija prema SFRJ započeto prije pola godine u Pragu ispred jugo-ambasade.

I to sve ispričao sam, eto, kao odgovor medijima u Hrvatskoj na njihova povijesna sjećanja na događaje u Čehoslovačkoj 1968. i 1969. godine, u kojima se kao važan faktor spominje Katolička crkva, a ni jednom riječju SFRJ!

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora