autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kako prevladati granice između Italije i Hrvatske?

AUTOR: Damir Grubiša / 13.08.2021.
Damir Grubiša

Damir Grubiša

Prošlog tjedna je na ovom mjestu, na portalu Autograf, senator emeritus Talijanske Republike Carlo Giovanardi otvorio jednu vruću temu koja još uvijek dijeli duhove i strasti na ovim našim teritorijima ”bivše granice” između Italije i Hrvatske, a tako je baš i moramo zvati – ”bivša granica”, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine.

Giovanardi započinje svoje razmišljanje ilustracijom zbivanja nakon Prvog svjetskog rata, koji su doveli do kolonijalnih ratova fašističke Italije, kao i do okrutne represije pokreta otpora koju je talijanska vojska pokrenula od 1941. do 1943. i u anektiranim područjima, i u onim područjima pod vojnom okupacijom.

U tom kontekstu Giovanardi citira zloglasnu Okružnicu br. 3 C koju je potpisao general Mario Roatta, kojom je uveo drakonski postupak prema partizanima, sažet u formuli ”ne zub za zub, već glava za zub”.

To je dovelo do okrutne represije na područjima koje je okupirala talijanska vojska, o čemu svjedoče strijeljanja talaca, represalije i palež sela, ubijanje ne samo onih koji su osumnjičeni za pobunu protiv okupatora, već i prešutnih simpatizera.

Ovome treba dodati i komentar jednog drugog talijanskog generala, a to je Mario Robotti, zabilježen njegovom rukom na jednoj zapovijedi: ”Premalo se ubija!”.

Senator emeritus Talijanske Republike Carlo Giovanardi otvorio je, na ovim stranicama, jednu vruću temu koja još uvijek dijeli duhove i strasti na ovim našim teritorijima ”bivše granice” između Italije i Hrvatske, a to su talijanski ratni zločini i zločini počinjeni od strane pobjednika nakon završetka rata

Ovaj uvod, nedvojbeno kritičan prema mitu o ”dobrom Talijanu”, kao što je jedan dio historiografije htio prikazati intervenciju Kraljevske vojske na okupiranim teritorijima, dovodi nas do Giovanardijeve konstatacije da u osamdesetoj godišnjici nacifašističke agresije na Jugoslaviju, nostalgični ambijenti prema Titu pokušavaju vratiti, u manihejskom smislu, kazaljke povijesti unatrag, da bi ”na neki način umanjili odgovornost komunizma za egzodus autohtonog talijanskog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra”.

Pravi problem je tada, kaže Giovanardi, obrazovati mlade Europljane našeg doba da ne padnu u paklensku zamku nacionalističkog fanatizma i autoritarnog totalitarizma, čije ”posljedice uvijek snose, na kraju, slabi i nevini”.

Slažem se, ovdje, sa senatorom emeritusom: ovo je doista ključno pitanje. Kako odgojiti i obrazovati mlade generacije, da se u njima razvije kritička svijest prema tim povijesnim događajima, koji su i danas bolni i koji dijele stanovništvo ”bivše granice”?

Očito, potreban je napor koji prevladava geste pomirenja šefova država dviju zemalja, simboličkih gesta na visokoj razini, s iskazima prijateljstva i međusobnog razumijevanja na diplomatskom nivou.

Već je učinjeno nekoliko značajnih koraka u tom smjeru: ciljam ovdje na zajedničko istraživanje talijanskih i hrvatskih institucija o žrtvama talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, a u čemu su surađivali Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski s hrvatske strane u ime Instituta za hrvatsku povijest), kao i na inicijative koje je potaklo Društvo za istraživanje Rijeke iz Rima.

Ali potrebno je mnogo više, ne samo zbog toga da se uključe nove generacije, već i javno mnijenje dviju zemalja, Italije i Hrvatske.

Potreban je dijalog, u prvom redu, između povjesničara i intelektualaca, radi otvorene i rasprave bez zadrške o onome što predstavljaju različiti ”povijesni narativi”. Ima već takvih inicijativa, od onih koje su pokrenuli svojevremeno Fulvio Tomizza i Milan Rakovac, sve do istupa mladih povjesničara u Italiji i Hrvatskoj.

Ali potreban je još i širi napor: prvi bi bio da se reaktivira Mješovita talijansko-hrvatska komisija povjesničara, koja je svojevremeno započela s radom 1993. godine, ali koja se jednostavno ugasila bez krajnjeg rezultata. Za razliku od slične talijansko-slovenske komisije, koja je završila s radom 1999., i objavila rezultat rada 2000. godine.

Pravi problem je, kaže Giovanardi, obrazovati mlade Europljane našeg doba da ne padnu u paklensku zamku nacionalističkog fanatizma i autoritarnog totalitarizma, čije ”posljedice uvijek snose, na kraju, slabi i nevini”

Dakle, mogla bi uskrsnuti ova talijansko-hrvatska komisija s novim sudionicima (profesori Vladimir Ibler i Petar Strčić su nas odavno napustili), da bi pokušali utvrditi činjenice i složiti se o njima, ako je već tako teško složiti se u interpretacijama tih činjenica.

A onda, ako su Francuzi i Nijemci uspjeli izroditi zajednički udžbenik povijesti za učenike i studente tih, dugo vremena nacionalizmom podijeljenih nacija, zašto ne bismo i mi, Hrvati i Talijani, mogli to učiniti?

U najgorem slučaju, mogli bismo učiniti kao povjesničari čikaške škole: svakom poglavlju američke povijesti slijedi dodatak sa suprotnim mišljenjima koji dovodi do pluralizma interpretacija i mogućnosti objektivnijeg sagledavanja onih spornih momenata.

Kronološki, moramo krenuti od razdoblja nakon Prvog svjetskog rata, od fašističkih zločina (i obračunati se s talijanskim nacionalizmom), da bismo zatim prešli na nacionalizam druge, naše strane, kamufliran ideološkim konstruktom proleterskog internacionalizma i samoodređenja koje nije nikad demokratski verificirano.

Da bismo zatim progovorili otvoreno o svim zloupotrebama, počevši od talijanskih ratnih zločina (senator Giovanardi dobro zna da nijedan talijanski zapovjednik nije nikada procesuiran, u Italiji, za ratne zločine na jugoslavenskom teritoriju ili pak ekstradiran, kao što je to zahtijevala Komisija UN-a za ratne zločine), da bismo zatim uzeli u razmatranje poslijeratne zločine, počinjene u osveti i revanšizmu staljinističke i nacionalističke matrice s druge strane.

Ali za to je potreban otvoren duh, iskrenost namjera i dobra volja. Nije to malo, ali je moguće, kako sam to iznio i u pogovoru knjige Giovannija Stellija, ”Povijest Rijeke”, objavljenoj na hrvatskome u izdanju Zajednice Talijana iz Rijeke.

Da bismo mogli, doista u europskom duhu, pokrenuti raspravu i razmjenu mišljenja i tako definitivno prevladati granice koje nisu samo fizičke, već traju u svijesti preživjelih i u povijesnom sjećanju koje se prenosi iz generacije u generaciju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Karnevalski kič ocvale monarhije
     Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
     Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
     Korak pred nuklearnu katastrofu
     Ukrajina, godinu dana kasnije
     Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
     Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
     Kako da se odužimo Sloveniji?
     Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
     U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1