Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći

”House of Government” (Državna kuća ili Vladina kuća, Princeton University Press 2017.) Yurija Slezkinea već je kao predmet nemoguća knjiga. Više od tisuću stranica u tvrdom uvezu izazov je i za ljubitelje papira tradicionalnoga kodeksa; gotovo se čini kao neki dekadentni izraz sutona ovakve vrste knjiga.

Čitanjem se ipak uvjeravamo da je mogla biti i duža, pa bismo je ipak zadržali u otežalim rukama.

Spomenula sam u prvoj kolumni da počinjem knjigama koje smatram značajnima, ali koje nisu lišene neke strategije što boljeg opstanka na nepreglednom tržištu.

Slezkineova knjiga ima veze s godišnjicama: stotom godišnjicom Oktobra i dvjestotom godišnjicom rođenja Karla Marxa: zašto ne i trideset godina nakon 1989.? Naslov knjige nije izravno upućivanje na to, no tu je podnaslov: ”Jedna saga Ruske revolucije”.

Kuća iz naslova doista je kuća, posve predimenzionirana i nakazna: kuća sagrađena da udomi vladajuće i njihove bližnje, preko puta Kremlja, na drugoj obali. Više od pet stotina stanova s mnogo tzv.”popratnih sadržaja”, a u tridesetim godinama poprište nesmiljenoga ”čišćenja”

Kuća iz naslova doista je kuća, posve predimenzionirana i nakazna: kuća sagrađena da udomi vladajuće i njihove bližnje, preko puta Kremlja, na drugoj obali. Više od pet stotina stanova s mnogo tzv.”popratnih sadržaja”, a u tridesetim godinama poprište nesmiljenoga ”čišćenja”.

Kuća je više od proširene metafore za sudbinu prvih generacija boljševika; Slezkine je proučio njihovu povijest s pojedinostima koje jamče da njegova knjiga nije jedna od onih obljetničkih koje su sve uglavnom razvijene na reduciranom materijalu i u ključu vrednovanja: osude ili barem djelomične rehabilitacije učinka Revolucije.

Yuri Slezkine je američki profesor (UC Berkeley), rođen (1956.) i odrastao u Sovjetskom Savezu, židovskog porijekla, kvalificiran na različite načine.

Hvaleći njegovo udubljivanje u građu, individualne sudbine, zapise, dnevnike, svjedočanstva, ne mislim prešutjeti da i on za svoju knjigu bira posebnu matricu, temeljnu zamisao.

Ona nije nova: riječ je o tome da su revolucionari bili prožeti vjerom: ne tek uvjerenjima, nego osnovom za djelovanje koje se može usporediti s borbenim kršćanstvom ili borbenim elementima drugih monoteizama kršćanstvu, međutim, bliskim po milenijarizmu, po specifičnom shvaćanju prijelomnih vremena, moguće apokalipse, idejama iskupljenja i žrtvovanja.

Slezkine povremeno podsjeća na paralele s procesima unutar religija, progonima hereza, ritualima podređivanja, neke stvari proglašava kalvinističkima, a neke katoličkima i pažljivo bilježi prevođenje vjerskoga imaginarija u sekularne termine.

Identificiranje te prožetosti vjerom ipak nije ono što je smisao ove knjige; vjera ima deskriptivnu funkciju i nije kauzalno objašnjenje.

Sve u svemu, prije svega je riječ o deskripciji. Sve likove (neki su dobro poznati kao npr. Buharin, ali mnogi nisu) upoznajemo u mladosti, odnosno prije rata i prevrata, svima je zajedničko osnovno uvjerenje, osnovna emocionalna obojenost: da tako više ne ide, da se nešto mora napraviti, da će se nešto neizbježno dogoditi.

Slezkine povremeno podsjeća na paralele s procesima unutar religija, progonima hereza, ritualima podređivanja, neke stvari proglašava kalvinističkima, a neke katoličkima i pažljivo bilježi prevođenje vjerskoga imaginarija u sekularne termine

Neki se rano vezuju uz izravne političke grupacije, neki su tek sudionici čitateljskih kružoka, mnogi završavaju na robiji i u progonstvu.

Imamo učenike, studente, radnike jedva došle sa sela, djevojke i žene. Činjenično gledano su manjina, ali ne osjećaju se takvom: nezadovoljstvo i predanost borbi ispunjavaju čitav njihov svijet i određuju njihov privatni život.

1917. mnogi od njih dolaze u priliku da ostvare ono o čemu su godinama raspravljali.

Pojednostavljeno bih mogla reći da su većinom bili iznenađeni i nepripremljeni, Lenjinove odluke nisu bile odmah ni shvaćene ni prihvaćene ni u užem kruga.

Slezkine opisuje najprije kakve su vrste prilagođavanja prolazili, što im se odjednom učinilo moguće (okrutnost i nasilje), no ni to nije središnja tema njegovog istraživanja životnog puta niza pojedinaca, života kakav se na kraju krajeva živi iz dana u dan.

Središnja tema je u tome kako nestaje očekivanje dolaska posve novoga, pravednoga i preporođenoga svijeta i kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći.

Slezkine sam nije ”vjernik”, pa njegova priča nije priča o izdaji, odustajanju, otpadništvu već upravo o procesu u kojemu su ljudi nastojali uskladiti svoja uvjerenja s onim što su mogli u zbilji postići.

Kako je izabrao upravo kuću, mjesto povlaštenog stanovanja, najveći će učinak u tom procesu prilagođavanja imati upravo ”ukućani”: obitelji i njihova očekivanja, majke, djeca, supruge, a i sestre.

Taj pomak od sumnjičavog pogleda koji traži niske pobude novih moćnika na istraživanje prirode njihovog privatnog osjećaja vezanosti i odgovornosti prikazuje mnoge odluke u novom svjetlu.

Središnja tema je u tome kako nestaje očekivanje dolaska posve novoga, pravednoga i preporođenoga svijeta i kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći

Slezkine iz nepregledne količine dokumenata i svjedočanstava izvlači pojedinosti o modernizaciji, procesima učenja (od higijene do discipline s obzirom na točnost): naročito je zanimljivo njegovo praćenje učinka književnosti: od predrevolucionarnoga oduševljenja klasicima do želje da se novo stvaranje veže uz stvaranje novog načina života.

Naravno, tu je i središnje političko događanje, potiskivanje i uništavanje opozicije i frakcija, pa NEP (novo ekonomska politika s elementima restauracije nekadašnjega života) i odustajanje od NEP-a.

Bogatstvom građe se ne smanjuje strava, ni ona koju su boljševici širili ni ona čija su žrtva postali mnogi od njih.

U knjigu možemo uroniti kao u roman, kao u konstrukciju/rekonstrukciju jednoga svijeta. No pritom je dobro razmišljati.

Naknadnom pameti (a znamo kako se završilo) gubimo osjećaj da je moglo biti i drukčije, gubimo pouku o složenostima svijeta u kojima se moramo snaći.

    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  'Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
    •  Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
    •  Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života
    •  Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi
    •  Pozdravimo novo: ''Ranije je bilo bolje!''
    •  Presudna činjenica našega vremena: zidovi rastu

> Svi tekstovi ovog autora