Kako iz spaljene stepe ući u medenu zemlju

Film ”Medena zemlja”, koji potpisuje autorski dvojac Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, toliko je naglašeno poetičan da se u prvim minutama filma zapitate radi li se o uistinu dokumentarcu.

Škrta, opustošena zemlja, sa koje su šume nestale još u doba Turaka, prikazana u širokim kadrovima iz gornjeg rakursa. Prostrana ravnica po kojoj vijugaju tek tri utabane staze i medarica Hatidža koja se ravnicom kreće gotovo potpuno, i koloritom i gibanjem s njom stopljena, uvod su koji gledatelja, već na samom početku, gotovo usisnom snagom uvlači u jednu životnu priču.

Hatidža je žena koja mami divlje pčele da se nasele u rupama u stijenama, potom ih tamo ostavlja i od meda koji pčele proizvedu za sebe uzima samo dio.

Neke pčele i odnosi u selo i tamo ih odgaja u košnicama ili u ruševinama od zazidanih prozora kuća. Medarica Hatidža živi sama s majkom u pustom selu, za pčele kaže da su njena obitelj i sasvim prirodno, kako autentično osjeća, smatra da od prirode može samo dio uzeti za sebe, a ostatak prepustiti pčelama.

Vidimo je i u kadru sa psom, kako jedan nasuprot drugome sjede na tlu i dugo se gledaju, oči u oči, kao bića koja se potpuno razumiju.

Neke pčele i odnosi u selo i tamo ih odgaja u košnicama ili u ruševinama od zazidanih prozora kuća. Medarica Hatidža živi sama s majkom u pustom selu, za pčele kaže da su njena obitelj i sasvim prirodno, kako autentično osjeća, smatra da od prirode može samo dio uzeti za sebe, a ostatak prepustiti pčelama

Na Hatidžinom licu život u pustom i raseljenom kraju ostavio je traga, i ona izgleda puno starije od svojih pedesetak godina. No i ta vanjska ogrubjelost daje iznimnu širinu i mekoću njezinom pogledu dok priča o svojim pčelama, i nekako je čini stopljenom s krajolikom u kojem živi i potpuno, gotovo nezemaljski autentičnom dok iznosi svoja jednostavna, a duboka životna stajališta.

Bekirlija je selo u središnjoj Makedoniji, davno napušteno od ljudi. Jedno od desetak turskih sela koja su nastanjivali Juruci davno prije osmanlijskih naseljavanja.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, bivša je država isposlovala s Turskom povratak etničkih Turaka u Tursku, kraj je raseljen i u njemu je ostala samo Hatidžina obitelj. Nitko u kraj više nije ulagao, nije se sadilo ni pošumljavalo pa je ostao surov i pust.

No, iz filma ne saznajemo gotovo ništa o Hatidžinom životu i njenoj obitelji, gotovo ništa mimo pčela. A od pčela i Hatidžinog odnosa prema njima, doznajemo zapravo sve što nam je potrebno znati o Hatidži, ali i o autentičnoj čovječnosti.

Film me zatekao u stanju olovno otežalih misli, natopljenih spoznajom da su nemoćni i ostarjeli članovi naše društvene zajednice izgorjeli tamo u nekom sklepanom štaglju. U atmosferi globalne umreženosti, u danima koji su prethodili, bilo je nemoguće isključiti se od Trumpovih prijetnji rušenjem spomeničke i kulturne baštine Irana, od požara koji haraju susjednim kontinentima. Sasvim mi je jasno zbog čega je ovaj film dobio tolike nagrade na festivalima, i naposljetku nominaciju za Oscara.

Danas kad su znanost i tehnologija toliko olakšale život, učinile nam dostupnima i najdalje točke svijeta za maksimalno dva dana putovanja, autentična ljudskost čini nam se nedostupnijom no ikad.

U Hrvatskoj, koja još nije dosegla stupanj građanskog društva koje bi jamčilo jednakost u različitosti te poticalo autentičnost i odgovornost, i u kojoj su institucije države još paralizirane klijentelizmom i korupcijom, javno i opće dobro doima se poput plijena višestruko umreženih i povezanih interesnih klika.

Doima se poput razmrvljene, amorfne mase koja ostaje nakon zadovoljenja partikularnih interesa.

Tom amorfnom i rastezljivom masom onda pokušavaju upravljati tijela države u višestrukim kontrakturama od dugogodišnje paralize, pa i svaki govor o tome kako je smisao svake društvene institucije, pa i države u cjelini, oduzima krajnje dobro samog čovjeka i to svakog pojedinog.

To čini autentičnost još težom, zbog toga što čovjek ne može doživjeti sklad i identifikaciju s društvenim vrijednostima zajednice kojoj pripada, ne osjeća da participira u zajedničkom dobru, i da mu doprinosi.

No, ne treba gajiti iluziju da je u uređenim društvima autentična ljudskost lako dosežna, jer da jest, ratna retorika moćnih ne bi se toliko promijenila da nakon pada Berlinskog zida bude normalno totalnim ratom sravnjivati svjetsku spomeničku baštinu u zaštiti vlastitih naftnih i geopolitičkih interesa.

Ne treba gajiti iluziju da je u uređenim društvima autentična ljudskost lako dosežna, jer da jest, ratna retorika moćnih ne bi se toliko promijenila da nakon pada Berlinskog zida bude normalno totalnim ratom sravnjivati svjetsku spomeničku baštinu u zaštiti vlastitih naftnih i geopolitičkih interesa

Društvene mreže ne bi bile preplavljene slikama malih koala stradalih u požaru, dok nitko od svjetskih političara usred klimatske krize ne poziva na odgovornost australsku vladu.

A ona, znajući za geološke promjene u dubini oceana koje povećavaju opasnost od ekstremnih vatrenih stihija zbog promjena koje izazivaju na površini kontinenta, ne poduzima ništa da promijeni politiku ekstenzivnog agrara i spaljivanja ogromnih prostranstava stepe za polja šećerne trske, te je gotovo polovicu požara koji su se oteli kontroli inicirala baš takvom politikom.

Medena zemlja – u kojoj se uzima samo nužno, i sve što živi shvaća se kao obitelj i cjelina – čovjeku tehnologije i moći ostaje nedostižna.

Bez medene zemlje, čovjek tako biva osuđen na neautentičan život, parcijalna zadovoljstva svojim profesionalnim i obiteljskim uspjesima, uzimajući uvijek više i sve što mu treba.

Za ulazak u Medenu zemlju nema dokumenata. Potrebna je radikalna distorzija svijesti kako bismo okusili med svoje autentične ljudskosti, jer samo ako je dosegnemo, možemo reći da uistinu živimo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma

> Svi tekstovi ovog autora