Kako ćemo postići mir ako u mir ne vjerujemo?

Biste li se uhvatili nekog posla da ne vjerujete da ga možete obaviti? Biste li pokušali ispeći kolač da ne vjerujete da ćete uspjeti? Biste li pokušali preskočiti prepreku da ne vjerujete da ju i možete preskočiti? Biste li krenuli na put da ne vjerujete da ćete do odredišta stići živi i zdravi? Biste li udomili psa da ne vjerujete da se o njemu možete brinuti? Biste li gradili odnos s nekom osobom da ne vjerujete da je taj odnos važan ili da ima budućnost?

Banalni su ovo primjeri i ne ulaze u samu suštinu pojma vjere, ali jasno ukazuju da su naši životi satkani upravo od vjerovanja.

Kada govorim o vjerovanju, o vjeri, važno je razjasniti da ne mislim nužno na religijsko vjerovanje niti da vjeru vežem isključivo uz vjernike teiste.

Ljudi počesto miješaju vjeru i religiju, a pitanje vjere svodi se na pitanje religijskog. Monopolizacija vjere od strane religijskog možda je jedno od najvećih diskurzivnih zločina, jer vjera u svojoj suštini nije stvar religijskog. Vjerovali u apsolut ili ne, svi vjerujemo.

Ljudi počesto miješaju vjeru i religiju, a pitanje vjere svodi se na pitanje religijskog. Monopolizacija vjere od strane religijskog možda je jedno od najvećih diskurzivnih zločina, jer vjera u svojoj suštini nije stvar religijskog. Vjerovali u apsolut ili ne, svi vjerujemo

Naša su društva, suočena sa strahotama svjetskih ratova vjerovala da možemo bolje, da se takva povijest više nikada ne mora, ne smije ponoviti. Nije li cijeli korpus ljudskih prava razvijan upravo iz vjere da možemo izbjeći strahote nanošenja zla jedni drugima, vjere da svi imamo pravo na život, dostojanstvo i slobodu?

Vjera znamo, nije empirijska već je metafizička kategorija. Iako empirijski nedokaziva, teško je poreći da upravo vjera pokreće svijet.

Što na kraju krajeva prethodi empirijskom dokazu nego upravo vjera? Ne bismo li mogli reći da je hipoteza koja tek ima biti empirijski dokazana ili osporena temeljena na vjeri ili uvjerenju?

Dalje, kako bi se postavila metodologija koja ima dokazati određenu hipotezu, potrebna je vjera u ishod koji će na ovaj ili onaj način rasvijetliti tu hipotezu. Naravno, ta vjerovanja znanstvenicima ne padaju na pamet tek tako, već su posljedica ranijih znanstvenih otkrića, promatranja i promišljanja, ali svako novo znanstveno, empirijsko otkriće zapravo kreće s vjerom u otkriće.

Sve počinje s vjerom.

U Novom zavjetu čitamo o ozdravljenju bolesnih, primjerice žene koja krvari (Mk 5, 25-35) ili pak gubavaca (Lk 17, 11-20) koji Isusu zahvaljuju na ozdravljenju, a on im odgovara kako ih je vjera njihova spasila. Drugom prilikom svojim učenicima govori ”Zaista kažem vam, tko god kaže ovoj gori: ‘Digni se i baci u more’ i ne posumnja u srcu svojemu, nego vjeruje da će se dogoditi ono što kaže, bit će mu tako” (Mt 21, 21-22).

Zemlja ipak neće postati ravna ploča zato što na ovom svijetu postoje ljudi koji bez sumnje u srcu vjeruju da je Zemlja ravna ploča. Zahvaljujući nizu empirijskih dokaza na ovu ćemo se tvrdnju nasmijati i bez teškoća proglasiti je suludom ma koliko snažna bila nečja vjera u zemlju kao ravnu ploču.

Ljepota je znanosti što sve i ne završava s vjerom, već provjerom.

No što sa stvarima koje nisu tek tako provjerljive, koje ne možemo tek tako empirijski dokazati?

Ako se Aristotelovo vjerovanje da su žene nepotpuni ljudi ukorijeni u društvu, možemo li očekivati društvo u kojem su žene i muškarci ravnopravni?

Ako stoljećima, pa čak i tisućljećima vjerujemo da su nasuprot racionalnim i postojanim muškarcima žene nepostojane i emotivne, možemo li očekivati jednake prilike za žene u područjima u kojima se emotivnost smatra slabošću, a racionalnost nužnošću?

Ako stoljećima, pa čak i tisućljećima vjerujemo da su nasuprot racionalnim i postojanim muškarcima žene nepostojane i emotivne, možemo li očekivati jednake prilike za žene u područjima u kojima se emotivnost smatra slabošću, a racionalnost nužnošću?

Ako vjerujemo da je ontološka datost žena da budu majke, možemo li prihvatiti žene koje to ne žele biti?

Što očekivati ako vjerujemo da je jedna rasa ili kultura nadmoćna u odnosu na druge i nije li onda segregacija samo logičan slijed?

Što nosi terorista koji se odlučuje raznijeti nego upravo vjera?

Kada predsjednik najmoćnije države svijeta vjeruje da su klimatske promjene mit i ideologija, to ima poprilično opasne posljedice za očuvanje okoliša i našeg planeta.

Kada na globalnoj razini zavlada epidemija necijepljenja jer se zbog korumpiranosti farmaceutske industrije razvio pokret koji u ime znanosti tvrdi kako su sva cjepiva za djecu štetna i uzrokuju autizam iako ne postoji studija koja bi to zbilja i povezala, u problemima smo.

Vjera može život spasiti, a može ga i uništiti. Vjera nas može poticati na traženje istine, ali nas može držati u zabludi. Bilo kako bilo, vjera pokreće.

Trebali bi paziti u što vjerujemo, s vjerom treba biti oprezan, pa ipak – bez vjere ništa.

Vjerujem, dakle mogu.

Ako ljudi vjeruju da je Zemlja ravna ploča, da su klimatske promjene ideologija, da su cjepiva zla urota farmaceutske industrije, da gej lobi u suradnji s masonima radi na uništenju obitelji, tradicije i svijeta kakvog poznajemo, da su u Hrvatskoj za sve krivi komunisti i orjunaši ili da je moguće preživjeti mjesec s prosječnom hrvatskom plaćom, da je Zemlja stara 6000 godina, zašto je tako suludo vjerovati da je moguć svijet bez ratova?

Kako je moguće da se u svijetu u kojem se milijarde ljudi u najdubljoj vjeri klanjaju nikad viđenim božanstvima koja pozivaju na mir i sklad, uvjerenja o mirnom i skladnom svijetu tako olako odbacuju kao utopijske tlapnje?

Zahvaljujući nizu empirijskih dokaza na ovu ćemo se tvrdnju nasmijati i bez teškoća proglasiti je suludom ma koliko snažna bila nečija vjera u Zemlju kao ravnu ploču

Zašto nam se tako nevjerovatnim čini da možemo suzbijati i iskorjenjivati nasilje i graditi svijet u kojem smo svi dio jedne velike ljudske obitelji?

Vjerujem da nitko ne želi ratove i nasilje, vjerujem da svi želimo život u miru i blagostanju. No kako ćemo postići mir ako prvo u mir ne vjerujemo?

Kako ćemo postići ravnopravnost svih ljudi ako ne vjerujemo da svi jesmo ravnopravni ili ako mislimo da je nemoguće da svi budemo ravnopravni?

Kako ćemo postići svijet bez nasilja ako ne vjerujemo da je takav svijet moguć?

Želim nam svima više vjere, vjere koja pomiče gore i ne ostavlja prostora sumnji u srcu, a kojoj ipak prethode sumnje u glavi i provjere.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osvijestimo svoje strahove i čuvajmo jedni druge
    •  Solidarno sa ženama koje su pobacile
    •  #ženeujavnomprostoru
    •  Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
    •  Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
    •  HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
    •  Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
    •  Fiksacijom protiv djece
    •  Jednom k’o ni jednom
    •  Imati ili biti

> Svi tekstovi ovog autora