Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

Prođoše dani rađanja dvije Jugoslavije. Dobar povod da se više nego obično priča o jednoj mrtvoj zemlji, a malo i o nama živima. Neko je odavno srećan što je više nema, neko se profesionalno svađa, neko se i dalje ponosi trobojkom i petokrakom… Najviše je ipak onih koji se bave vlastitim mukama.

Još neko vrijeme ćemo se svađati oko istorijskog značenja raznih datuma, a za dvije ili tri decenije datume stvaranja Jugoslavije (kraljevske, 1. decembra 1918. te socijalističke 29. novembra 1943. godine) malo ko će pamtiti, osim onih koji moraju i onih koji još neko vrijeme, prije nego što nestanu, neće željeti prestati biti Jugoslaveni.

U Bosni i Hercegovini (BiH), posljednjem bastionu titoizma, gdje je autokrat sa ružom još uvijek popularan, prvi datum iz 1918. odavno je beznačajan. Ali i datumu iz 1943. godine, premda je čvrsto povezan sa voljenim Titom, pridaje se sve manje značaja. Ovdje teledirigovana kultura sjećanja postaje ”kultura brisanja” pa se jugoslavensko doba svjesno baca u ništavilo i zaborav.

Istovremeno politikantski sebično pokušava se izdvojiti iz jugoslavenske istorijske tradicije 25. novembra 1943. godine, dan kad je počelo Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu i predstaviti taj događaj kao dan rađanja države BiH.

Premda veličanstven i važan događaj i datum, njegov raison d’être i njegova organska i neraskidiva povezanost s Antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) uglavnom se prešućuje. A da nije bilo AVNOJ-a, ne bi bilo ni ZAVNOBiH-a.

Dočekali smo i sramotu da su vlasti Republike Srpske prvi put zabranile u Mrkonjić Gradu obilježavanje zasjedanja ZAVNOBiH-a. Obilježavanje zasjedanja AVNOJ-a nije zabranjeno jer se nalazi na teritoriji Federacije BiH, ali o ovom događaju mnogo se manje pričalo, zbog spomenutog otklona od jugoslavenstva.

Mnogi mogu bježati od jugoslavenske ideje, ali Bosni to nije preporučljivo jer je to bježanje od sebe. Izvorna jugoslavenska ideja na početku prethodnog stoljeća predviđala je da nekoliko naroda, koje su geografija, lingvistika i sudbina povezale i približile, pomognu sebi i drugima da tako združeni budu bliskiji, bolji, snažniji, slobodniji, prosperitetniji… Naravno, pod uslovom da su svi narodi dosegnuli potrebnu kulturološku razinu da u onom drugom vide prijatelja i saradnika, a ne prepreku i neprijatelja.

Uz podršku velikih sila (bez kojih se ništa ne bi uspjelo ostvariti) tu su ideju stvaranja jugoslavenske države širokogrudi ljudi s jugoslavenskog prostora učinili mogućom 1918. godine. Oni nešto uskogrudiji su se zarekli da će je kad-tad razrušiti. Jugoslavenski voz imao je paralelno svoje ložioničare i kočničare. BiH je dugo bila ložioničar, ali na kraju XX. stoljeća došlo je vrijeme kočničara.

U vrijeme svog nastanka 1918. godine, Jugoslavija je po ideji i širini duha bila vjerovatno najmodernija evropska zemlja. Dok je u Evropi prevladavao nacionalni koncept stvaranja države, u Jugoslaviji je dominirao nadnacionalni koncept, nastao na ideji njegovanja kultura različitosti i narodnog jedinstva.

Jugoslavija je dakle nastala na ideji i na kulturi pa je i stabilna BiH mogla samo tako nastati jer niko ne sliči na Jugoslaviju kao BiH. Zbog toga su žitelji BiH još krajem XIX. stoljeća nesebično odlučili dijeliti sudbinu sa ostalim Jugoslavenima.

Kad je izbio Prvi svjetski rat nije postojala niti jedna ozbiljna ideja da BiH postane nezavisna zemlja već je svoju sreću tražila zajedno sa svojom braćom. Tako su pred kraj Velikog rata poslanici Jugoslavenskog kluba iz Slovenije, Hrvatske i BiH u bečkom Carevinskom vijeću (zajednički dvodomni parlament Cislajtanije – austrijskog dijela Carstva) donijeli 3. marta 1918. u Zagrebu Rezoluciju o ujedinjenju jugoslavenskih naroda.

Glavna odluka bila je osnivanje posebnog sabora koji bi se zvao Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), sa sjedištem u Zagrebu. Vijeće je formirano u Zagrebu 5. i 6. oktobra 1918. godine, a BiH je imala 18 poslanika, od ukupno 80.

Dvije nedjelje kasnije, 20. oktobra 1918., formirano je Narodno vijeće SHS za BiH. Taj novi ”bosanski sabor” imao je 25 članova i svoje petočlano multietničko predsjedništvo. Sve je potom išlo brzo. Do kraja oktobra imenovana je lokalna vlast u BiH i konstituisani okružni, kotarski i seoski odbori.

Odmah su ustrojene oružane snage i policija BiH, a istog dana kad je u ime Habsburške Monarhije general Sarkotić predao vlast Narodnom vijeću SHS za BiH, 3. novembra 1918., formirana je prva Narodna vlada za BiH.

Tako je prvi put u svojoj istoriji nakon pada pod Osmansko Carstvo, 1463. godine, 20. oktobra 1918. godine, BiH faktički vratila svoju državnost i suverenost poslije 455 godina okupacije sa istoka i sa zapada.

Tokom Drugog svjetskog rata, kad su komunisti otpočeli ideološku borbu protiv kraljevskog režima za preuzimanje vlasti, kod bosanskohercegovačkih partizana ponovo je apsolutno pobijedila ideja zajedničkog života u velikoj multietničkoj državi. Kao u vrijeme Velikog rata ni sada nema projekata stvaranja nezavisne države na tlu BiH.

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 25. i 26. novembra 1943. godine, BiH je srećno zamišljena kao ravnopravna jugoslavenska republika koja će dijeliti zajedničku sudbinu sa ostalim narodima. U krvi zbratimljeni narodi brzo će izgraditi dvije institucije koje nam danas izgledaju tako daleko i strano, a nekima i smiješno: bratstvo i jedinstvo.

Danas se vijećnici ZAVNOBiH-a ponekad predstavljaju kao predšasnici nezavisne BiH, skoro kao borci za nezavisnost zemlje. Grijeh je te ljude gledati tim očima jer niko od njih nije ni sanjao nezavisnost. Vijećnike ZAVNOBiH-a nije krasila uskost već širina. Podjednako su voljeli svoju užu domovinu BiH, kao i širu domovinu Jugoslaviju.

Dovoljno je prisjetiti se da su u Mrkonjić Gradu bili Branko Ćopić i Skender Kulenović pa shvatiti da je smiješno u njima gledati borce za nezavisnu BiH. Njima je i Jugoslavija bila mala. Tamo gdje idu Skender i Branko, trebaju svi ići. Tamo je ishodište srećne države po mjeri čovjeka.

Ispostaviće se da će se i bratstvo i jedinstvo prerano razboljeti pa neće doživjeti duboku starost. Ubijeni su mladi i u punoj snazi, u četrdesetoj godini. Mnogi od nas koji ne znamo mrziti, a naročito oni još nerođeni koji izmaknu otrovu mržnje, ostaće osuđeni da vječno oplakuju i zalud sanjaju bratstvo i jedinstvo.

Poslije smrti Jugoslavije, 1992. godine srećna i prosperitetna BiH mogla se roditi samo na principima ZAVNOBiH-a. S obzirom na to da je duh ZAVNOBiH-a ubijen i prezren prije izbora 1990. godine, od istih onih koji ga danas slave, porađanje nove države pošlo je nažalost po zlu, sa trajnim posljedicama.

Kad je BiH postala nezavisna u njoj više nije bilo ni ljubavi ni poštovanja. Nema ih ni danas. Premda to što su nestali ljubav, bratstvo i jedinstvo, što je nestala jedna država kojoj nije bilo suđeno da živi je najmanji problem. Problem je što više nema jugoslavenskog duha čiji glavni sastojci su bratstvo i jedinstvo. Ostale su samo isključivost, sebičnost i mržnja koje su paralizirale i zagorčale život u ovoj duboko podijeljenoj zemlji.

Podjele se ogledaju, između ostalog, i u sporenjima oko datuma iz naše prošlosti, a najviše oko 1. marta i 25. novembra. Iz tog labirinta nikako da izađemo.

Dosad se niko objektivan nije usudio sine ira et studio napraviti malo reda u našem istorijskom pamćenju po pitanju državnih praznika. Neko ko bi samo iznio činjenice utemeljene u prošlosti i zdravom razumu. Činjenice koje bi bile prihvatljive objektivnom dijelu stanovništva u cijeloj zemlji. Pa da pokušamo!

Za istoriju obnavljanja ili stvaranja države i državnosti BiH tri su datuma ključna: 20. oktobra 1918., 25. novembra 1943. i 1. marta 1992. godine. Prvi i treći datum se odnose na vrijeme kad je BiH bila nezavisna, a drugi je vezan za jugoslavensko doba naše zemlje. Prvi se potpuno ignoriše, drugi i treći se glorifikuju, ali samo u pola zemlje.

Istorijski je neoprostiv grijeh ignorisati oktobarske dane 1918. godine kad je, makar kratko, BiH bila oslobođena i nezavisna. Potpuno je čudnovato i apsurdno da se jedna zemlja odriče svojih dana slobode i suverenosti i da ih ne slavi kao dane obnove države.

Zato smatramo da je 20. oktobra 1918. veoma pogodan datum koji bi se mogao smatrati Danom državnosti BiH. Pogodan jer su svi ravnodušni prema tom datumu i niko se oko njega nije sporio, bar dosad! A kod nas jedino nešto neutralno i marginalizirano može izazvati prihvatanje u cijeloj zemlji.

Ujedno postoje sličnosti između 1918. i 1943. godine. Poput Vijeća SHS stvorenog u Zagrebu početkom decembra 1918. godine, u Bihaću je 27. i 28. novembra 1942. stvoren AVNOJ. Kao što je Vijeće SHS predvidjelo stvaranje Vijeća SHS za BiH, tako je i bihaćko zasjedanje AVNOJ-a predvidjelo osnivanje ZAVNOBIH-a. Vijeća za BiH ne bi bilo bez Vijeća SHS, kao što ne bi bilo ZAVNOBIH-a da nije bilo AVNOJ-a.

Odluke Vijeća od 25. novembra 1943. su možda veličanstvenije, ali odluke Vijeća od 20. oktobra 1918. su legalnije i simboličnije jer je BiH tada zaista bila nezavisna, a 1943. godine nije bila nezavisna niti je to postala 1945. godine. O BiH kao suverenoj državi moglo se govoriti u oktobru i novembru 1918., ali nije u novembru 1943. godine.

Ne čudi ipak što je ZAVNOBiH ostao snažnije urezan u naše kolektivno pamćenje i zašto je važno proslavljati ga i učiti omladinu njegovim vrijednostima. ZAVNOBiH je doista najsjajnija zvijezda u istorijskom sazviježđu BiH, okupljanje najbolje djece domovine koja su se borila za slobodu i bratstvo i iskreno željela da bratstvo i jedinstvo vječno žive u cijeloj velikoj zemlji.

Dan ZAVNOBiH-a u vrijeme socijalističke BiH bio je uvijek slavljen sa manje pompe nego proslava AVNOJ-a i nikad nije proslavljan kao Dan državnosti, već kao Dan Republike, Dan narodâ BiH, Dan SR BiH… Proslava AVNOJ-a je zakonski regulisana na teritoriji cijele države.

Tek 8. februara 1969. odlukom Skupštine Socijalističke Republike BiH 25. novembra proglašen je ”Danom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine”, a pred kraj našeg posljednjeg rata, 28. februara 1995., Skupština Republike BiH odlučila je proglasiti 25. novembra kao ”Dan državnosti Republike BiH”.

Poslije rata nije bilo odluka o važnim datumima u državnom parlamentu pa Republika Srpska ne priznaje ni 25. novembra ni 1. marta kao državni praznik. Bilo bi dobro da državni parlament krene u proceduru proglašenja državnih praznika jer smo vjerovatno jedina zemlja na svijetu bez državnih praznika.

Oko trećeg važnog datuma, Dana nezavisnosti 1. marta, u BiH nikad neće biti saglasnosti. Ne postoji ni teoretska šansa da se u Republici Srpskoj 1. marta ikad proglasi državnim praznikom. To jednostavno treba prihvatiti, zdravije je i za državu i za njenu budućnost. Prvi marta će vječno ostati takozvani ”federalni praznik”. Razumljivo je ogorčenje mnogih građana BiH zbog te realnosti, ali ona se sigurno neće promijeniti.

U normalnijim okolnostima, međutim, i sa odgovornijim ljudima, 25. novembra bi se jednog dana mogao proslavljati kao najveći i središnji državni praznik, ”Dan narodnog jedinstva”, jer on to istinski jest. Treba ga slaviti kao uspomenu na primjernu zbratimljenost naših naroda prije osamdeset godina i kao opomenu svim savremenicima da samo na tim temeljima BiH može opstati i živjeti u opštoj harmoniji.

Treba nam, i samo nas ona može spasiti, velika epidemija virusa ZAVNOBiH ’43. Ne treba nam jugonostalgija jer to je naricanje nad propalom zemljom i žal za mladošću. Treba nam jugoslavenstvo jer je to čuvanje ideje zajedničkog života. Ako želi naći svoj zasluženi mir, BiH mora ostati vječiti talac jugoslavenstva. Ono je naš anđeo čuvar i naša sudbina. Bez njega nema države.

Jugoslavija je imala svoje uspone i padove. Petnaestak jugoslavenskih godina iza 1945. vladao je neviđeni entuzijazam i polet, osmjesi, pjesma, Kozaračko kolo duž trase Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Pred kraj vijeka radost je zamijenio strah i živjelo se u sjenci dolazećeg zla.

Nesreća BiH je što nikad nije imala svoje četrdeset i pete godine već ne prestaje živjeti u devedesetim. Bez duha ZAVNOBiH-a i bez poleta iz hiljadu devetsto četrdeset pete BiH će ostati mjesto iz kojeg čestiti bježe, a nečasni orgijaju.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi
    •  Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore
    •  Sve je gore samo kod nas nema rata
    •  Plin je poveznica ratova u Ukrajini, Iraku, Libiji i Siriji

> Svi tekstovi ovog autora