Josipović: Hrvatska je normalna zemlja

”Općenito, sadašnja vlada podigla je razinu poštivanja zakonitosti, nastavila je borbu protiv korupcije i kriminala, a također je nastavila i s politikom zaštite manjinskih i ljudskih prava – što su sve vrlo pozitivni pomaci. Kad se radi o kritici, radije je izravno upućujem kad mislim da treba nego preko medija. No, kao i većina naših građana, smatram da bi se puno više moralo napraviti u pitanjima gospodarskog oporavka, a naročito zapošljavanja – posebno mladih ljudi”, kazao je predsjednik Republike Ivo Josipović u razgovoru za politički dvotjednik Objektiv odgovarajući na pitanje kako komentira rad vlade Zorana Milanovića.

 

Odgovarajući na hipotetičko pitanje što bi on učinio da je na premijerovu mjestu, Predsjednik je ustvrdio: ”Vjerujete mi – posao koji obavljam toliko je zahtjevan da ne tražim novi, niti se u tome smislu mogu postaviti u premijerove ‘cipele’. Ali, zasigurno, s cijelom Vladom tražio bih način da se potakne gospodarski razvoj. Sigurno i Vlada premijera Milanovića nastoji isto. Ono što mislim da bi svaka vlada trebala prvo učiniti jest otkloniti brojne birokratske, često potpuno nerazumne i trome procedure koje odbijaju i domaće i strane ulagače”.

 

Ivo Josipović ne smatra da je Hrvatska ”tužna država”, kako mu je postavljeno pitanje. Dapače, vrlo optimistično i smireno odgovara: “Ne bih rekao da je Hrvatska tužna država. Ima, naravno, pojava koje nas čine tužnima – primjerice, ono što se nedavno dogodilo u Vukovaru – ali Hrvatska je, rekao bih, i zemlja u kojoj ima i uspjeha, i optimizma, i mnogo osobne i obiteljske sreće. Mi smo mala zemlja, međusobno se ipak dobro poznajemo i mislim da se moramo brinuti jedni za druge, voditi računa o tome da se međusobno ne sukobljavamo i da ne radimo jedni protiv drugih.

 

Trošimo mnogo vremena na stvari koje katkad druge čine nesretnima, umjesto da više vodimo računa o tome da je život kratak, da ga treba iskoristiti najbolje što možemo i da najčešće možemo uskladiti svoje želje sa željama i potrebama drugih ljudi. Više sam puta rekao da je Hrvatska danas ipak jedna manje-više normalna zemlja, sve sličnija drugim europskim državama. Htio bih da budemo i bolji od toga, ali na tome moramo raditi svi zajedno i solidarno”.

 

Kaže i to da je percepcija Hrvatske u svijetu puno pozitivnija nego što se to čini nama koji u njoj živimo. ”Ulazak u Europsku uniju povećao je ne samo ugled naše zemlje nego i njen utjecaj. Postali smo vidljiviji. Povrh toga, mnogi ljudi našu zemlju poznaju – bili su ovdje kao gosti, najčešće kao turisti. Važno je da nas bolje prepoznaju i po proizvodima i po brendovima, ali na tome moramo još raditi. Ukratko, mislim da nemamo većih problema s identitetom, niti s percepcijom drugih o nama. Ali ima i negativnih napisa, posebno kada je riječ o primjerima netolerancije, korupcije ili ugrožavanja ljudskih prava.

 

Posljednji vukovarski događaji imali su vrlo loš odjek među stranim diplomatima i medijima. Slično je i s povremenim nacionalističkim ispadima ili aktima kojima se direktno ili indirektno priziva ustaštvo, poput Šimunićeva ispada na utakmici s Islandom. Ni lutanje vezano za europski uhidbeni nalog nije pridonijelo ugledu Hrvatske. Ali zato je sve više pozitivnih napisa i komentara o Hrvatskoj, njenim ljepotama i uspjesima naših ljudi, koje, izgleda, više zapažaju strani nego naši mediji”.

 

O činjenici da Hrvatska ima problema s inozemnim ulagačima, koji najčešće odustaju od ulaganja u Hrvatsku jer ne mogu preskočiti silne i nevjerojatne birokratske prepreke, predsjednik Josipović kaže da ”bismo se trebali prestati bojati da će nas netko drugi ‘okupirati’ kroz investicije ili da će nas ‘opljačkati’. I mene katkad čudi što smo tako zatvoreni prema stranim investicijama, a svake godine k nama dolaze milijuni stranaca. Mnogi naši ljudi radili su u inozemstvu. Dakle, strance i strane poduzetnike dobro poznajemo. Mislim da je u našoj svijesti još vrlo jaka protekcionistička svijest – očekivanje da nas netko mora ‘zaštititi’ pred drugima, a posebno pred strancima. Mnogi se plaše stranih investitora jer se suviše oslanjaju na razne državne mjere poticanja i zaštite.

 

Ali na otvorenom tržištu država nije glavni akter. Ona je tu samo u slučaju krajnjeg problema, ali ne i kao stalan oslonac. Oni koji se stalno oslanjaju na druge, nikada neće sami naučiti hodati. Nemamo se čega plašiti – niti smo manje sposobni niti manje marljivi od ostalih u svijetu. Uostalom, i naši ljudi imaju priliku investirati drugdje, pa i to treba iskoristiti. A kao pravnik prepoznajem brojne komplicirane i trome procedure, nerazumne birokratske zahtjeve i odsutnost nužne fleksibilnosti države kao servisa kvalitetnoga gospodarstva. Kao što sam već rekao, nastojao bih otvoriti Hrvatsku kao atraktivno tržište, ponajprije otklanjanjem brojnih birokratskih zapreka s kojima se susreću gospodarstvenici, i domaći i strani”.

 

A o odnosu Crkve prema građanima i njezinu utjecaju na društvo, Josipović je izjavio: ”Kao što znate, od početka svog mandata pokazivao sam interes za poziciju i djelovanje raznih vjerskih zajednica te sam s njima uspostavio vrlo dobre odnose. Ništa nije smetalo to što osobno ne pripadam nijednoj crkvi, odnosno što nisam religiozan. Razgovarali smo uvijek s mnogo međusobnog uvažavanja. Istodobno, ja sam zagovornik sekularizma, i u tome mislim da u ovoj zemlji nisam usamljen.

 

Mislim da nije ispravno da se inzistira na tome da crkve nemaju mjesta u društvu, odnosno da bi trebale biti samo ‘privatna stvar’. Ali istodobno, nema mjesta ni dociranju i patroniziranju društva. Mi živimo u demokratskom društvu, gdje vlast pripada narodu, a obavljaju je legitimno izabrani predstavnici naroda. Nametanje samo jednog pogleda na svijet nikada nije dobro. Važno je da svi učinimo sve što možemo kako bismo povećali razinu međusobnog uvažavanja i priznavanja – to mi se čini kao najbolja formula za stabilnost i uspjeh društva”.

    •  Nina Simone: Roman
    •  Knjiga mojih života
    •  Gabrijela ne smije umrijeti
    •  Alikvot
    •  Aktovka
    •  Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
    •  Sarina druga ljubav
    •  Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)
    •  Saznanje i politika
    •  Prijateljstvo

> Svi tekstovi ovog autora