Jedno poligamično svjedočanstvo

Portugalski medicus udomaćio se u Big Appleu, inzistirajući na distinkciji između Metropolitana i Meta, fiksirajući točno zgradu u kojoj je Polanski snimao “Rosemaryno dijete”, kao i mjesto na kojem je ubijen John Lennon, ne zaboravljajući da i u New Yorku čovjek može biti osamljen ili nesretan, na čemu je profitirala “nevjerojatna industrija kratkotrajne podrške”.

Nije rijedak slučaj da kuhar više vremena potroši na nabavku i odgovarajući tretman namirnica, nego na pripremu jela. Tako se i piscu ovih redaka dogodilo da je više vremena potratio na biranje knjige, nego na pisanje recenzije za jednu upravo započetu rubriku. Možda je nevolja u činjenici da je u nazivu te rubrike književnost bratimljena sa scenom, jer ideja scene zaziva nešto opsjenarsko, u najmanju ruku estradno. A književnost je stoljećima njegovana u bibliotekama, samostanskim i svjetovnim, privatnim i javnim, podrazumijevajući čitanje (i mišljenje) gotovo kao intimni čin kojem je samoća neizostavna pretpostavka. Ali i ljubavne delikatnosti danas se iznose pred javnost kao škampi na pladnju, pa nije čudno da je i književnost estradizirana ili vulgarizirana. Ponekad to dovodi do komičnih situacija. I dobro je dok su samo komične; jer kako drukčije objasniti nesporazum koji se razvlači kao tijesto za štrudl, dovodeći do toga da direktorica najvažnijeg književnog sajma u Hrvatskoj strepi pred optužbama jedne starlete koja tvrdi da je zakinuta za nagradu?

Brat António

Živimo u društvu spektakla, kako je davno objasnio Guy Debord. U takvom svijetu pisac je pretvoren u stroj, ubrzano (re)producirajući knjige koje isto tako brzo padaju u zaborav. Spektakl je forma manipulacije i degradacije, kudikamo nježnija od one koju su prakticirali neki bivši režimi, iako Debord pogađa u metu, objašnjavajući da je spektakl “materijalna rekonstrukcija vjerske opsjene”. Kratko i jasno, to znači da spektakl nije nedužan! Ali dobro. Moje nedoumice s prezentacijom prve knjige uvećane su estradizacijom kulture upravo u mjeri u kojoj je njena “uspješnost” svedena na vanjske efekte, egzaktno mjerljive tiražem, trivijalnošću, senzacionalnošću, skandaloznošću i drugim efektima koji imaju najmanje veze s (kul)turom. Možda imaju više veze s turom. Slavni i dugovjeki španjolski pjesnik Dámaso Alonso (1898 – 1990) tvrdio je da je sinonim za kulturu sporost. Nije Alonso u tome jedini. Ako je tako, nije čudno da kultura nestaje, barem ona tradicionalna, prerastajući u opsjenu režiranu u uvjetima ultimativne proizvodnje. Od Francuza Deborda i Španjolca Alonsa, geografske i književne silnice vode do Portugalca koji se zove João Lobo Antunes. Ne bi se moglo reći da je popularan, barem ne u našoj sredini, iako popularnost nije razlog zbog kojeg bi nekoga trebalo ignorirati.

Štoviše, Lobo Antunes je otkriće, tim više što je liječnik, a književnošću se bavi “usput”, iako piše tako (mudro) da bi mu na tome mogli pozavidjeti mnogi profesionalni i od njega hvaljeniji autori. U svakom slučaju, ne bi bilo ni točno ni pošteno tvrditi da je pisanje njegov hobby, jer je i u medicini i u književnosti dovoljno uspješan da ga se s pravom može zvati liječnikom i piscem. Lobo Antunes rodio se 1944. u Lisabonu. Završio je medicinski fakultet i specijalizirao neurokirurgiju. Kao Fulbrightov stipendist našao se u Sjedinjenim Državama, a na Neurološkom institutu u New Yorku proveo je više od deset godina. Objavio je brojne znanstvene radove i nekoliko knjiga, među kojima su najvažnije: “U sretnom gradu” (1999), “Sjećanje na New York i drugi eseji” (2002) i “O ruci i drugi eseji” (2005). Takva, koliko god usputna, biobibliografska bilješka bila bi nedostatna bez još nekoliko detalja. Joãov otac bio je znameniti neurolog, o čemu dovoljno svjedoči podatak da je bio osobni liječnik portugalskog diktatora Salazara, a Joãov brat, António Lobo Antunes, jedan je od najslavnijih portugalskih romanopisaca. Iz toga je lako pretpostaviti da je od malih nogu bio okružen knjigama, o čemu svjedoči u esejima u kojima se autobiografske opaske na fascinantan način spajaju s refleksijama o medicini, vjeri, filozofiji i umjetnosti.

Zaboravljena disciplina

Za manje upućenog poznavatelja luzitanske književnosti, u čiju su memoriju upisana imena Gila Vicentea, Camõesa, Pessoe, Saramaga i još nekih iznimaka, Lobo Antunes bez dvojbe je otkriće. Ali otkriće koje sa svijetom spektakla i jeftinog traženja aduta, koji alibi za svoju “uspješnost” nalazi u svemu samo ne u književnosti, nema ničeg zajedničkog. Izbor iz njegovih eseja pod naslovom “Čitajući Smrt Ivana Iljiča” objavila je Naklada Jesenski & Turk iz Zagreba (urednica biblioteke Irena Miličić). Knjigu je s portugalskog prevela Tanja Tarbuk, a na naslovnoj stranici objavljena je “Studija ruku” Davida Wilkiea. Naslovna stranica budi asocijacije na Marinkovićeve ili neke druge ruke; utoliko više je šteta što se u knjizi nisu našle i Lobo Antunesove opservacije o rukama po kojima je nazvana i jedna njegova knjiga. Već naslov zagrebačkog izdanja legitimira autora kao notornog čitača, kojemu su klasični naslovi iz svjetske književnosti omiljena lektira. Pogotovo kad je posrijedi Tolstoj i njegova slavna novela u kojoj se raspravlja o bolesti i smrti. Naravno, Lobo Antunes je dovoljno pronicljiv pisac (ali i čitač!), koji nije propustio zamijetiti koliko Tolstoj zazire od liječnika i advokata, čak i kad piše novelu kojom će ovjekovječiti svoje ime. Nije drukčiji bio ni Montaigne, ali ni njegovo gađenje nad liječnicima nije umanjila Lobo Antunesovo divljenje prema tom filozofu i pioniru eseja.

Naše vrijeme okrenulo je leđa čitanju, svodeći ga na digitalne i tehnički primjerenije forme, a način na koji Lobo Antunes svjedoči o toj gotovo zaboravljenoj disciplini zaziva pomisao na Borgesa i njegova učenika Alberta Manguela. Kad Borges više nije mogao čitati, čitao mu je mladi Manguel, koji je u jednoj knjizi objašnavao kako su se čitateljske navike mijenjale slijedom stoljeća i kako je akt čitanja gotovo neprimjetno postajao dio ljudskog bića. U svojim razmišljanjima Lobo Antunes nije zaobišao ni Camusovu “Kugu”, ne samo zbog autora nego isto tako i zbog teme, a u eseju posvećenom tom romanu portretirao je i samoga sebe: “Ciglama neumitnog odgoja i cementom katoličke ortodoksnosti sazidao sam moralno zdanje koje se možda i može poljuljati, ali je svakako vrlo čvrsto, a u kojem je predanost ispunjavanju dužnosti po sebi aksiomatska i, vjerojatno, oslobađajuća vrijednost”. I dalje: “Kirurška odjeća je svećenička misnica, a čin operiranja profano žrtvovanje pri kojem se žrtva predaje milosti Nekoga tko je veći od nas”. U situaciji u kojoj se ateistička agresivnost doima kao sestra blizanka zadrtog klerikalizma, ovakve rečenice mogle bi stvoriti dojam da jedan neurokirurg svoje liječnike obligacije zamjenjuje mistifikacijama.

Ljubavna igra

Takav zaključak bio bi pogrešan. Jer Lobo Antunes traži pomoć srca tamo gdje se najveća znanost pokazuje nemoćnom, podsjećajući na neki način na doktora Bernarda Rieuxa, liječnika koji se legitimira kao kroničar Camusove “Kuge” i koji brani ljudskost, braneći istodobno smisao za pravdu i ljepotu. Inspirativne su također opservacije o New Yorku, gradu u koji je Lobo Antunes došao s namjerom da ondje provede dvije-tri godine, a ostao je više od deset. Naravno, portugalski medicus udomaćio se u Big Appleu, inzistirajući na distinkciji između Metropolitana i Meta, fiksirajući točno zgradu u kojoj je Polanski snimao “Rosemaryno dijete”, kao i mjesto na kojem je ubijen John Lennon, ne zaboravljajući da i u New Yorku čovjek može biti osamljen ili nesretan, na čemu je profitirala “nevjerojatna industrija kratkotrajne podrške”. Ipak, teško je ignorirati rečenicu u kojoj opisuje britansku glumicu Julie Christie, koju pamtimo iz Schlesingerova filma “Darling” i koja se proslavila kao glavna junakinja u ekraniziranoj verziji “Doktora Živaga”. Kako svjedoči Lobo Antunes: “I jednog sunčanog zimskog dana sreo sam ondje Julie Christie, prekrasnu, s njezinom kožnatom kapom, poput lika koji je pobjegao Čehovu i koji mi se nasmiješio, jer je dan bio stvoren da se smiješimo neznancima, premda je uvijek bilo bizarnih ljudi koji viču ili glasno govore sami sa sobom, a s kojima, kako je netko upozorio, treba izbjegavati vizualni kontakt”.

Naravno, nije Lobo Antunes puki fantast koji lebdi u oblacima, ne hajući za svijet i ono što ga okružuje. On vidi što je dobro i lijepo, pa tako vidi i lijepu glumicu, ali ne zaklanja pogled pred činjenicama, pogotovo takvima koje se tiču njegove primarne vokacije. Tako će u različitim prilikama i u različitim povodima primijetiti da se farmaceutska struka nadvila nad njegovu kao tamni oblak, zaključujući da je profesionalna autonomija sve manje održiva i da će se zdravstvo pretvoriti – ili se već pretvorilo – u profitersko područje, kako je još u 19. stoljeću najavljivao Marx. Ipak, Lobo Antunes ne bi bio ono što jest, a pogotovo ne bi bio pisac s takvom snagom pronicanja u srž da nije ovisnički opsjednut knjigama. Na primjedbe svojih prijatelja, koji nisu mogli shvatiti zašto je otišao iz New Yorka, odgovarao je da mu, osim metropolske vreve, najviše fale njujorške biblioteke. Objašnjavao je da rad u biblioteci pretpostavlja zagrijavanje, kao u ljubavnoj igri, poistovjećujući knjižničarke i katehistkinje, račvajući svoje interese u tolikim smjerovima, od medicinskih do onih koji vode prema vrhovima beletrističke i klasične književnosti, da se u jednom času našao u poligamiji.

A s tom neobičnom vrstom mnogoženstva počeo je vrlo rano: “Bili smo odgajani više uz knjige nego uz igračke. U djetinjstvu i mladenaštvu moj brat António i ja imali smo malu sobu s dva nasuprotna kauča po dijagonali sobe i s  dvije neovisne biblioteke. U njegovoj biblioteci knjige su se redale vojnički strogo i ništa ga ne bi više rasrdilo nego kad bi saznao da sam ih ja dirao. Moja je biblioteka bila kaotičnija, nije u njoj bilo pravila, te je rasla spontano kao poljsko cvijeće. Moje su knjige služile za uživanje, kao što i treba, kako je govorio Borges, a tako je i danas”. Treba li bolje preporuke za jednog pisca, tim više jer smo se uhvatili u stupicu u kojoj nemamo vremena ni za što? Ali navike postoje zato da ih mijenjamo. Idealan povod za to mogao bi biti baš Lobo Antunes.

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora