Je li Tuđmanova vladavina bila sasvim demokratska?

Iako to ne možemo decidirano tvrditi, iz načina na koji je sastavljeno, uvažavajući vrijeme koje je na njegovo formiranje utrošeno, ali i kontekst koji je njegov nastanak potaknuo, možemo racionalno pretpostaviti kako je Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću pokrenuto na brzinu i bez ikakvog smisla. Točnije, pokrenuto je da bi premijer pronašao izliku za to što nije uklonio ploču s ustaškim natpisom iz Jasenovca.

S obzirom da je na ovaj način utemeljeno, njegov rad i ne može završiti nigdje drugdje, doli u slijepoj ulici.

Sve i kad to ne bi bilo tako, iluzija kako će nekakva Vladina povjerenstva ukazima i pravorijecima rješavati dubinske traume i podjele u društvu, ukazuje na to da onaj koji je na tu ideju došao uopće nije u stanju razumijeti društvene procese ili pak potpuno potcjenjuje vlastite građane, a možda i oboje.

Sam pak sastav tog novog tijela šalje jasnu poruku kako je, čak i kad bismo zanemarili sve dosad izrečeno, njegov kapacitet da društvo uistinu suoči s prošlošću nikakav.

Sastavljeno mahom od otvorenih nacionalista i oportunista te sa dva-tri smokvina lista u vidu ljudi lijevo-liberalne orijentacije, ono jednostavno dobrom dijelu društva ne izgleda vjerodostojno ni u čemu.

Vratimo li se pak od samog povjerenstva na ideju zbog kojeg je nastalo, shvatit ćemo da je Hrvoje Klasić jedini izrekao smislen zaključak o tome kako nam ne trebaju nikakva povjerenstva da bismo išta novo zaključili o ustaškoj državi i njezinoj simbolici.

Obračun s avetima socijalističkog razdoblja je počeo prije gotovo trideset godina i ne postoji nitko u javnosti tko o njegovim neuralgičnim točkama nije spreman otvoreno razgovarati

Drugim riječima, vratimo se još jednom na početak rasprave, ploča s ustaškim natpisom i simbolikom nema što raditi bilo gdje u zemlji, s povjerenstvom ili bez njega.

To što premijer i Vlada iskazuju ili nedostatak političke hrabrosti da na taj način javno istupe i djeluju, ili potajno dijele takvu vrstu stavova pa ih sve to skupa i ne smeta, za čitavu priču je sasvim nebitno.

Problem koji pak u društvu doista postoji i na kojeg je osnivanje Povjerenstva, makar i nehotice ukazalo, jeste njegova dubinska podijeljenost na pitanjima odnosa prema prošlosti i nemogućnosti da se o tome razgovara.

U tom smislu, društvo se definitivno nije suočilo s prošlošću, samo je jedini problem što ovim putem i neće.

Zgodan detalj na kojeg je ova odluka također nehotice skrenula pažnju, odnosi se na to da mu je predmet interesa nasljeđe nedemokratskih režima.

Iako je očito riječ kako su u Vladi hodajući po jajima, željeli izbjeći spornu tezu o dva totalitarizma, ovom su pojmovnom inverzijom poslali ispravnu poruku.

Pavelićev režim nije bio nedemokratski, nego nacistički. Dakle o njemu, kao što smo već naveli, ne može biti razgovora. Socijalistički režim jeste bio nedemokratski i on treba i može biti legitimna tema razgovora.

No pravo je pitanje, postoji li još jedan nedemokratski režim u suvremenoj povijesti, ili su oni okončani 1990. godine?

Ovo pitanje navodimo iz razloga što spremnost da se na njega odgovori ukazuje na to koliko se društvo uistinu spremno suočiti s prošlošću.

Obračun s avetima socijalističkog razdoblja je počeo prije gotovo trideset godina i ne postoji nitko u javnosti tko o njegovim neuralgičnim točkama nije spreman otvoreno razgovarati.

S druge pak strane postoji gotovo konsenzualna odluka o tome da se Tuđmanovo doba ni na koji način ozbiljno ne problematizira, što nije ni blizu bilo tako početkom dvijetisućitih.

Iako to ne možemo decidirano tvrditi, iz načina na koji je sastavljeno, uvažavajući vrijeme koje je na njegovo formiranje utrošeno, ali i kontekst koji je njegov nastanak potaknuo, možemo racionalno pretpostaviti kako je Vladino Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću pokrenuto na brzinu i bez ikakvog smisla. Točnije, pokrenuto je da bi premijer pronašao izliku za to što nije uklonio ploču s ustaškim natpisom iz Jasenovca

Upravo zahvaljujući tom konsenzusu će teško do Povjerenstva doprijeti pitanje o tome možemo li smatrati demokratskim režim po čijem nalogu su tajne službe uhodile preko stotinu novinara.

Također će do njega teško doprijeti pitanje možemo li smatrati demokratskim režim čiji predsjednik odbija priznati rezultate izbora za gradonačelnika Zagreba, sve do momenta dok dvoje vijećnika nije prešlo u HDZ.

Isto tako će vrlo vjerovatno ostati neodgovoreno pitanje možemo li demokratskim smatrati režim koji satirično-političkom tjedniku Feral Tribune uvodi porez na pornografiju.

Mogli bismo ovakvih primjera navesti još more, ali i bez toga smo došli do ključnog momenta spremnosti društva da se suoči s prošlosti.

Ono će to biti u stanju kada postane ratovati s avetima davno upokojenog režima i otvori traumatična pitanje onog razdoblja i režima koji je temeljito obilježio današnju hrvatsku stvarnost i čije posljedice još uvijek na nju snažno utječu.

Tu vrstu spremnosti u društvu nažalost još uvijek ne vidimo. S ovim Povjerenstvom ili bez njega.

(Prenosimo s portala Telegram.hr).

    •  Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
    •  Vlada ustvari legitimizira fašizam
    •  Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
    •  Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
    •  Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
    •  Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
    •  Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
    •  Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
    •  Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
    •  Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

> Svi tekstovi ovog autora