Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”

Kad je bolest došla na moja vrata?

Ne znam točno, ni kad je pokucala ni kad je ušla, znam samo kad sam dobila prvi nalaz na kojem je pisalo jako suspektno, hitna obrada i kad je brzo nakon toga postavljena dijagnoza.

Ipak, vratimo se događanjima koja su prethodila ovome. Vratimo se na sam početak. Različiti su razlozi zbog kojih netko napusti svoje dijete nakon poroda.

Sumnjam da se ikada iza takvog čina krije banalan motiv, uvijek su to neke teške i dramatične okolnosti u kojima osobe ne vide bolji izlaz. A opet, riječ izlaz je sve samo ne adekvatan, jer nitko od sudionika takvog događaja ne izlazi već ulazi u daljnji vrtlog života u kojem će se svatko na svoj način nositi s time.

I tako, ostavljena u rodilištu završila sam u domu za nezbrinutu djecu.

Navodno sam bila lijepa beba i zahtjev za moje usvajanje podnio je neki par iz Švedske, ali kako su za vrijeme Jugoslavije zakoni oko usvajanja djece koja odlaze iz države bili jako kompleksni pa se čitava procedura strašno odužila, moji potencijalni usvojitelji su, izmučeni čekanjem, naprosto odustali.

Nisu samo oni ”izgubili” to silno vrijeme čekanja već i ja, koja sam naravno živjela i rasla i tad već imala više od dvije godine.

Tako nastaje problem o kojem sustav nedovoljno razmišlja, kako onda tako i sad.

Usvojitelji uglavnom žele usvojiti djecu mlađu od godinu dana, iz jasnih razloga. Kod starije djece boje se posljedica trauma i svega s čime bi se mogli suočavati u svom daljnjem životu s takvom djecom.

Sve u svemu usvojili su me dvoje ljudi, moji jedini istinski roditelji, koji su mi dali ljubav i brižnost na način na koji su to najbolje umjeli i znali. Vječno im hvala na tome

Ja bih, pak, kad bih bila usvojitelj, voljela uzeti nešto starije dijete, ali preferencije su različite, a statistike idu debelo u korist gore navedenog.

Imala sam sreću da me, prema priči moje majke, jako voljela sociologinja doma koja me je čak ponekad za vikend vodila kod sebe kući, gdje bih se vjerujem igrala s njenom djecom i doživjela, makar na koji dan, ozračje obitelji.

Dakle, ona i jedno kašnjenje autobusa, bili su najzaslužniji što me je moja majka izabrala među mnoštvom druge djece.

Mama kaže da joj je sociologinja ispričala tolike hvalospjeve o meni, ističući tko zna što sve, a ticalo se mog uma i karaktera. Unatoč tome, to nije bilo dovoljno.

A onda se dogodio autobus.

Dakle, mama je ipak nakon razgovora s njom, odustala od mene. Željela je, što je razumljivo, ostati pri svojoj prvoj zamisli i usvojiti neko znatno mlađe dijete.

Izašla je iz doma i došla na stanicu, dovoljno na vrijeme da sačeka naredni autobus za povratak kući.

Ljudi su pristizali, vrijeme je protjecalo, ali autobus nije došao. Ni nakon petnaest minuta od redoslijeda vožnje. Ni nakon pola sata…

Tih pola sata je odredilo moj život i život mojih roditelja.

Mama je nedolazak autobusa, u nekom trenutku, doživjela kao jasan znak da se treba vratiti u dom i uzeti upravo mene.

Sigurno se pitate gdje je u tom trenutku bio moj otac. Živio je i radio u Njemačkoj i svim srcem volio moju majku. Kad su odlučili uzeti dijete rekao joj je: ”Ti izaberi, kojegod dijete uzmeš prisvojit ću ga i voljeti kao svoje”.

Razlog što moji roditelji nisu mogli imati dijete bio je to što je moja majka teško oboljela i za čiji su se život, koji je doslovce visio o koncu, borili liječnici u Petrovoj, gotovo godinu dana, kad je ona imala svega devetnaest godina.

Tad su joj, između inih zahvata, morali učiniti i onaj koji je u to vrijeme značilo gubitak mogućnosti rođenja vlastitog djeteta. Moj otac je to znao prije nego što su se uzeli. Volio ju je, iskrenom i snažnom ljubavlju, a kad tako volite prihvaćate razne kompromise.

Sigurno se pitate gdje je u tom trenutku bio moj otac. Živio je i radio u Njemačkoj i svim srcem volio moju majku. Kad su odlučili uzeti dijete rekao joj je: ”Ti izaberi, kojegod dijete uzmeš prisvojit ću ga i voljeti kao svoje”

Ipak, prepustiti odluku koje i kakvo dijete dovesti u njihov život, ne određujući ni dob ni spol ni nacionalnost ni rasu, čin je kojeg mog oca u mojim očima, a vjerujem i vašim, stavlja u promil ljudi na ovom svijetu koji bi tako postupili.

S druge strane odgovornost odabira je ”pala na leđa” moje majke, ne znam bi li i to netko htio, želio i mogao prihvatiti.

Sve u svemu usvojili su me dvoje ljudi, moji jedini istinski roditelji, koji su mi dali ljubav i brižnost na način na koji su to najbolje umjeli i znali. Vječno im hvala na tome.

Ne pamtim niti jedan detalj svog života u domu. Ono malo saznanja što imam čula sam od moje majke i prepričavanja njenih nekoliko susreta sa mnom koji su se dogodili prije onog dana kad je pala odluka o mom usvajanju.

Njen način komunikacije se bitno razlikuje od mog, uglavnom usmjeren je na tekuću problematiku, svakodnevne obveze, sve sažeto u nužan broj riječi. Tako su i opisi nekih, rekla bih ipak izvanrednih doživljaja, bili lišeni sveg onog što bi moglo stvoriti dublju i potpuniju sliku.

Ispričala mi je, da sam za razliku od druge djece koja su pokazala veliku zainteresiranost za nju kao osobu koja je došla s namjerom posvojenja, ja naprosto ostala sa strane. ”Sjedila si u kutu i igrala se nekim papirima”, prisjetila se majka.

Rekla je i to da su joj objasnili kako se veća i jača djeca izbore za bolje igračke, a ona druga se zadovolje s onim što ostane, uglavnom to budu bojice, papiri i slično, dakle s onim čega je bilo dovoljno za sve.

Ne znam razlog svoje tadašnje povučenosti i zbog čega nisam pokazivala interes za potencijalne usvojitelje.

Tijekom mog srednjoškolskog obrazovanja bila sam suorganizator prikupljanja poklona za nezbrinutu djecu, štićenike istog tog doma iz kojeg sam potekla. Sjećam se scene kad smo ušli u atrij, scene koju nikad neću zaboraviti. U sekundi smo bili doslovno opkoljeni dječicom i sva su pružala ruke prema nama vičući: ”Teta, uzmi mene! Teta, uzmi mene!”

Može li se išta više dodati toj slici. Teško!

Bila sam duboko potresena, ali ni taj doživljaj nije vratio nikakvu sliku iz mojih najranijih dana. Sve u svemu, ja se iz nekog razloga nisam ”trudila” biti usvojena, štoviše bila sam duboko u svom svijetu papira i vjerujem, još dublje, u svom svijetu mašte.

Ne sjećam se ni trenutka kad je moja majka u želji da mi se približi i bolje upozna, dakako opet prije onog sudbonosnog dana i zgode s autobusom, donijela lutku. Lutku, koju još uvijek imam u roditeljskoj kući, premda me osobno ne vraća ni na kakvu uspomenu, jer kao što sam navela, nisam ih uspjela zadržati u sjećanju ili je možda ispravnije reći kako sam ih preduboko zakopala.

Mami su još ispričali kako su me kao ljepuškastu bebu izabrali da ”glumim” dite Zdravke Krstulović i Borisa Dvornika u ”Malom mistu”.

Namjerno sam napisala dite jer je u Dalmaciji u ta vremena bila općepoznata stvar, ako se nije rodio sin, rodilo se dite.

Mama kaže da joj je sociologinja ispričala tolike hvalospjeve o meni, ističući tko zna što sve, a ticalo se mog uma i karaktera. Unatoč tome, to nije bilo dovoljno. A onda se dogodio autobus

Ta moja ”slavna gluma” odnosila se na scenu gdje je Roko, kojeg je sjajno utjelovio Boris Dvornik, morao paziti na mene koja sam ležala u dječjim kolicima taman u vrijeme kad se na tv-u emitirala utakmica Hajduka i suprotne momčadi.

Za potrebe scene ja sam u nekom trenutku krenula plakati na što je on naravno izgubio živce i zahtijevao da ga se oslobodi ”tereta” u takvom ”svetom trenutku” kao što je onaj u kojem njegov voljeni Hajduk kreće u akciju. U trenutku kad bi i prvorođeni sin bio u drugom planu, a kamoli ne dite.

Jednom sam u zrelijoj dobi uspjela vidjeti tu scenu i sebe u kolicima.

Beba koju sam ugledala bila je sve samo ne ljepuškasta, tek jedno sićušno biće u grotesknom plaću.

Ipak, htjela bih ovu anegdotu zaokružiti jednom neobičnom koincidencijom.

Dakle, glumica koja je bila moja filmska mama zvala se Zdravka.

Ja sam se u to vrijeme zvala Sandra i nitko tad nije mogao ni slutiti da ću nakon nekih dvije i pol godine dobiti ime Zdravka, ali ne po njoj već po mom ocu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života
    •  I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest

> Svi tekstovi ovog autora