Izlaz iz okvira za mržnju: i žrtve i zločinci pripadaju nama

Da je riječ o uređenom društvu (ili društvima), čovjek bi već mogao misliti kako su stvari – makar na razini faktičnosti – već odavno razriješene, lekcije naučene i poruke usvojene. Ali nije tako. Posvađana sjećanja i dalje upravljaju našim životima, ali i našom budućnošću. 

U ponedjeljak je, naime, Srpska Pravoslavna Crkva i njezina Pakračko-slavonska eparhija svetom arhijerejskom liturgijom obilježila spomen Svetih novomučenika jasenovačkih. Liturgiju je služio patrijarh srpski Porfirije, zajedno s više arhijereja SPC-a, ali i pred brojnim uzvanicima iz društvenog i političkog života Hrvatske, Srbije i BiH. ”Tamo gdje je veliko stradanje, tamo je i blagodat velika”, ustvrdio je, između ostaloga, patrijarh Porfirije.

I doista je tako. Paradoksalno je, ali i sablažnjivo, da su upravo najveća stratišta postala za nas mjestima povlaštenoga govora, ali zasigurno ne govora o Bogu.

Pitanje o Bogu na takvim mjestima može se sažeti, ili u vlastitom zdvajanju odšutjeti, samo onim jednim, vječnim i rekurentnim: Trpi li Bog zulum? Ali paralelno s tim pitanjem, mora se također čuti i neugodni eho protupitanja: Odakle zulum? Ili još izravnijim biblijskim pitanjem iz Knjige Postanka: Kaine, gdje ti je tvoj brat Abel?

Komemoracije su zapravo mjesta na kojima se neizdrživa međuigra tih dvaju prokletih pitanja mora neprestano držati zajedno. Razdvoje li se, na djelu je uvijek i isključivo politizacija sjećanja, a ne religijsko pamćenje.

Svi naši problemi sa sjećanjem, duboko sam u to uvjeren, uz sindrom tzv. odgođene ili preskočene (političke) modernosti, proizlaze upravo iz trajnog i nedopustivog miješanja, odnosno iz frankenštajnskog amalgama nepomirenog (religijskog) sjećanja i njegove politizacije. Tko se, naime, tome uspijeva oduprijeti, može biti uvjeren da je na dobrome putu

Koja je uloga religijskog pamćenja i zlopamćenja u konstruiranju i održavanju naših nacionalnih identiteta – to ne smatram temom o kojoj trebamo naširoko raspravljati. U tome, po mom mišljenju, i dalje ostaje nenadmašenom i važnom ona Mardešićeva opomena: Vjerskim svjetonazorom ne rješava se nacionalno pitanje!

Naime, svi naši problemi sa sjećanjem, duboko sam u to uvjeren, uz sindrom tzv. odgođene ili preskočene (političke) modernosti, proizlaze upravo iz trajnog i nedopustivog miješanja, odnosno iz frankenštajnskog amalgama nepomirenog (religijskog) sjećanja i njegove politizacije. Tko se, naime, tome uspijeva oduprijeti, može biti uvjeren da je na dobrome putu.

U tom duhu i s tom porukom došao je, čini mi se, i patrijarh Porfirije. Tko pažljivo čita i sluša što je patrijarh ondje izrekao, neće mu promaknuti – ako, naime, već nije otupio i pokleknuo pred imperativima svojih unaprijed smišljenih i povrjedljivih interesa – da je patrijarh u Jasenovcu nastupio nedvosmisleno pomirljivo i evanđeoski, nadahnutim i vrlo iskrenim riječima.

”Na ovakvom mjestu je iznevjeren Bog, osramoćen ljudski rod”, rekao je, između ostalog, patrijarh Porfirije, dodavši još i to da ”(žrtve) nadilaze uske okvire naroda kojima su pripadali, oni postaju univerzalni. Naš odgovor treba da bude molitva, praštanje, makar to ponekad ne mogli da razumemo. Onaj koji čine monstruozne zločine, koji čine zlo, on se ispisao iz naroda, ne pripada nikom. Žrtve jasenovačke su univerzalne, zločinci ne pripadaju nikom”.

Ali što zapravo čujemo, ili što još možemo čuti, u poruci da zločinci ne pripadaju nikom? Priznajem da s tim imam nemali problem, a iz toga, opet, proizlazi i moj općeniti problem s komemoriranjem žrtava i politizacijom nepomirenog sjećanja.

Kao što sam već prethodno dao naslutiti, izlaz iz okvira za mržnju pretpostavlja mogućnost da ”otrpimo” obje ove izvjesnosti, naime da i žrtve i zločinci pripadaju – nama. Bez toga, naime, vrtimo se u nepodnošljivom krugu irelevantnosti i banalnosti.

Nijekanjem ili šutnjom o identitetu počinitelja ne uzvisujemo dostojanstvo žrtve, ne činimo je univerzalnom, već naprosto – banalnom. Ideologija nastaje uvijek kada se o izvjesnostima i činjeničnostima ne može govoriti neuvijeno i otvoreno, odnosno bez firnisa i pozlate religijskog pamćenja. A čest je slučaj, u našim krajevima možda i izraženiji no drugdje, da najvulgarnije političke instrumentalizacije zla preživljavaju upravo na štaci pronevjerenog i neiskrenog religijskog pamćenja.

Ali taj problem, da se u potpunosti razumijemo, nije isključivo problem Srpske Pravoslavne Crkve. Slično postoji i u slučaju svih naših etno-nacionalizama, koji neprestano teže pod svaku cijenu i na svaki način brojčano ”uvećati” zaslužnost vlastite žrtve, pa se govor o univerzalnosti patnje najčešće promeće samo i isključivo u njezinu najprizemniju vulgarizaciju.

I ovdje treba ponoviti ono što je već davno ustvrdio Bogoljub Kočović, taj prvi relevantni istraživač broja umrlih u našim zemljama tijekom Drugog svjetskog rata, da strast za uvećavanjem broja vlastitih žrtava nema ničega zajedničkog s istinskim pijetetom i odnosom spram tih žrtava, nego je uvijek povezana s njihovom političkom vulgarizacijom i instrumentalizacijom.

Razloge zbog kojih bi prekjučerašnja komemoracija – jasno, uz izmijenjeni liturgijski dekor i prateći etno-nacionalni kolorit – mogla upravo savršeno funkcionirati u bilo kojem drugom etno-nacionalnom ključu ne treba, naime, tražiti u sličnosti evanđeoskih ili humanističkih licitacija o univerzalnosti žrtve, potrebi oprosta i slično, već u njihovoj podesivosti u smislu produljenja politika mržnje i isključivosti.

Taj društveno razorni fenomen, kako je to ustvrdio i Ivan Lovrenović, doista je potpuno jednaka i ravnopravna svojina svih naših etničko-vjerskih kolektiviteta, koja (još uvijek) nema vremenskog ograničenja.

Komemoracije su zapravo mjesta na kojima se neizdrživa međuigra tih dvaju prokletih pitanja mora neprestano držati zajedno. Razdvoje li se, na djelu je uvijek i isključivo politizacija sjećanja, a ne religijsko pamćenje

Ali ima još nešto. Naime, prevažni problem s takvim komemoracijama dobro je u novoj kolumni detektirala i opisala Sofija Kordić, pripovijedajući o Fedoru Gálu i Terezinu, odnosno o pomodarskoj inflaciji raznoraznih komemoracijskih akcija, koje često postaju marketinškom farsom za promociju najnižih i osvetničkih instinkata.

Gál je, naime, odbio sudjelovati kao počasni gost u komemoraciji zajedno s Andrejem Babišem i Tomijom Okamurom, dodavši kako je riječ o ”duhovnoj posmrčadi onih koji su nas tjerali iza bodljikavih žica i u smrt. Hvala na pozivu, ne želim stajati pored ljudi Babišovog i Okamurinog formata”.

Ekumena bešćutnosti, naime, širi se ponajprije krivo življenom politikom sjećanja, čemu religijske zajednice – često posve naivno, a često i posve smišljeno – vlastitim sudjelovanjem pridržavaju skute političkim projektima njihove duhovne posmrčadi.

Sofija Kordić je naslovom postavila i vrlo važno pitanje, naime treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu? Ovdje ću to pitanje parafrazirati drukčije i zapravo obrnuti, odnosno upitati treba li religiji u sunovratu popravljati fasadu?

Jer kada na jednoj strani komemoracije stoje Milorad Dodik i Nenad Popović, srbijanski ministar za inovacije i tehnološki razvoj – koji će opetovano, valjda po diktatu zadatka koji mu je od Vučića bio povjeren – besramno i vulgarno licitirati ”stotinama hiljada ubijenih Srba, Jevreja i Roma”, odnosno preko leđa nevinih žrtava politizirati najniže instinkte i strasti za potrebe dnevno-političke reciklaže mržnje, a na drugoj patrijarh Porfirije s govorom o univerzalnoj vrijednosti žrtve, potrebi molitve i oprosta, čemu se zapravo prikloniti? Što u tom kontekstu smatrati relevantnim i autentičnim srpstvom, a što relevantnim kršćanskim govorom? Dokle je, naime, evanđelje, a odakle politika?

S takvom licitacijskom žrtvoslovnom praksom, naime, treba stati. I to je nešto čime se svakako trebaju najozbiljnije pozabaviti upravo organizatori takvih komemoracija, jer ako nam to nije jasno, i ukoliko nas u tom smislu nije obasjalo ono isto damaščansko sunce koje je Pavla nekoć oborilo s konja, onda slobodno možemo nastaviti puhati u isti rog s duhovnom posmrčadi Historije. Bez te jasno podvučene crvene linije, Crkve ne samo da miniraju same sebe i autentičnost vlastitog poslanja, već i produljuju agoniju žrtava.

Jasno je, naime, da organizatorima takvih i sličnih komemoracija nije uvijek ostavljen dovoljni manevarski prostor vezano uz to tko će se ondje pojaviti i što će ondje kazati, ali jednako tako mora im biti jasno zbog čega bi živućim svjedocima i djeci žrtava takvih povijesnih kataklizmi ratova, pogroma i povijesnih trauma takve komemoracije mogle izgledati uvredljivo, pa čak i gadljivo.

No, ukoliko smo doista zainteresirani za trajni mir i pomirenje, kao i za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, onda imamo pravo i obvezu pitati promiču li se na takvim mjestima vrijednosti koje su podudarne s evanđeoskom univerzalnošću milosrđa i oprosta, ali i općim humanizmom?

Je li Jasenovac – i jesu li, uostalom, druga naša stratišta i komemoracije – uistinu mjesta na kojima liturgijska slavlja pomažu jasnijem i prevažnom razlikovanju između politizacije sjećanja i istinske pomirbe? Što je uostalom kršćanska liturgija, ako ne slika i zahvalna proslava pomirenja, euharistija? Makar bi kršćanima trebalo biti jasno da nam je taj mir darovan, da ne potječe od nas i nije naše vlasništvo – milost ne licitira i nije nikakva aukcija, pa tko više ponudi!

Bez jasnog, neuvijenog i ekumenskog odgovora na ta prevažna pitanja, odnosno bez otvaranja žučnoga pitanja o potrebi i mogućnosti zajedničkih komemoracija između Katoličke i Pravoslavne Crkve, gdje govor o istinski evanđeoskoj univerzalnosti žrtve, potrebi samoprijegora, pomirbe i opraštanja ne bi bio unaprijed miniran njihovim pristankom na različite oblike nacionalne politizacije i instrumentalizacije sjećanja, neće biti ni značajnijega pomaka na putu izlječenja.

Ekumena bešćutnosti, naime, širi se ponajprije krivo življenom politikom sjećanja, čemu religijske zajednice – često posve naivno, a često i posve smišljeno – vlastitim sudjelovanjem pridržavaju skute političkim projektima njihove duhovne posmrčadi

Ako nam je motiv uistinu mir, a inspiracija evanđelje, možemo li uistinu pristati na tezu da je žrtva univerzalna, a da zločinci ne pripadaju nikom? Ne. I žrtve i zločinci pripadaju nama. Jasna poveznica između tih dviju napetosti, kao i izvjesnosti da uvijek možemo stajati na jednome od njezinih dvaju neizdrživih polova, čini bitnu razliku između ozbiljnosti religijskog pamćenja i uskogrudne politizacije sjećanja.

U tome je i temeljna razlika između kršćanstva i politizacije: kršćanstvo uvijek živi i obnavlja se spoznajom o vlastitoj grešnosti (simul iustus et peccator), a loša politika od litanija vlastite bezgrešnosti i grijehu drugih.

Ako to nismo u stanju uočiti i prihvatiti, možda je dobro podsjetiti da uskoro proslavljamo i osamdesetu godišnjicu postojanja IKEA-e.

Za nas današnje svakako je utješnija i lakša misao o tome koliko je vremena potrebno da bi se uspješno sastavio jedan noćni ormarić, od one koliko je mržnje potrebno da se rastoči jedan život – da ga se učinkovito zatuče nožem, maljem ili sjekirom.

Možda je, na koncu, konzumerizmu doista dano pobijediti i prevladati ”čovjekoljubivu” nepomirenost sjećanja. Jer kada su Ingvara Kamprada, osnivača IKEA-e, svojedobno ”pritisnuli” i suočili zbog dvojbene i pro-nacističke prošlosti, kompaniji je trebalo gotovo mjesec dana da na te optužbe učinkovito odgovori.

Čišćenje pamćenja, naime, bilo je provedeno ”zavjetom” od nekoliko milijardi donatorskih eura u različite dobrotvorne programe na globalnoj razini.

Ako se, naime, naše Crkve ne žele ili ne mogu baviti preteškim pitanjem pomirenja i čišćenjem pamćenja, možda bi bilo bolje da kupuju i sastavljaju IKEA-ine ormariće?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora