autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Izdavački red i jad

AUTOR: Milan Vlajčić / 09.10.2014.

Sredinom sedamdesetih prošlog veka posećivao sam London, stizalo se lako, nije bila potrebna viza, a od novinarske plate sam mogao da dva puta godišnje izdvojim za avionsku kartu. Sve me je zanimalo; London je, kako je pisao S. Johnson, uvek povod da se razmišlja o slatkoći života u svetskoj metropoli. Knjižare na svakom koraku, od čuvenog Foylesa na nekoliko spratova do manjih, udobnih knjižara, uvek sa foteljama da se sedne i prelistava knjiga.

 

Uđem u jednu blizu prometnog Oxford Streeta, malo uvučena i ne baš na udaru prolaznika i namernika. Privuklo me što je ispred naziva knjižare stajala sintagma Publishing House from 1886. Knjižara je delovala vrlo skromno, ali dovoljno elegantno. U sebi sam pomislio: baš da vidim da li još uvek nešto objavljuju. Niko me sa vrata ne presreće pitanjem: šta želite, kao u mom gradu, a kad im kažeš tek da vidiš reakciju, ovaj nedužni mladi svet (koji radi za banku, kako se to kaže u žargonu) ostane u čudu. Prošetam po knjižari, birane knjige složene po vrstama: crime, fiction, non-fiction, modern, film, music

 

Izbor knjiga sužen, ali vrlo znalački probran. Uzmem jednu, pitam starijeg gospodina iza pulta da li mogu da sednem i prelistavam, a on sa srdačnim osmehom: ”Ma, molim vas!”

A ko je vlasnik? To sam ja, kaže nasmejani čovek, nastavljam ono što je započeo moj deda. Upitah: ”A gde stoje vaša izdanja”, on mi pokaže jednu izdvojenu policu sa približno tri stotina knjiga. Zavirih u naslove, uglavnom meni nepoznati autori, nikakvo čudo. Da bih održao konverzaciju: ”Koje je vaše najstarije izdanje?” Sav radostan, ovaj čovek skromno obučen no gospodskog ponašanja izvadi jednu knjigu, objavljenu još 1910. godine, roman nepoznatog (barem meni!) imena

 

Odaberem dve knjige za kupovinu i rešim da upitam ono što me je kopkalo. Vi ste odista i izdavač? On pomalo pogođeno. ”Na sreću jesmo!” Izvinim se i kažem da sam stranac, uzgred i književni kritičar, a on meni: ”Nema razloga izvinjenju, čini nam čast da se neko raspituje o nama”. I doznam, to je porodična tradicija, poslednjih godina objave nekoliko knjiga godišnje, po ličnom ukusu vlasnika. A ko je vlasnik? ”To sam ja”, kaže nasmejani čovek, ”nastavljam ono što je započeo moj deda”. Upitah: ”A gde stoje vaša izdanja?”, on mi pokaže jednu izdvojenu policu sa približno tri stotina knjiga.

 

Zavirih u naslove, uglavnom meni nepoznati autori, nikakvo čudo. Da bih održao konverzaciju: ”Koje je vaše najstarije izdanje?”. Sav radostan, ovaj čovek skromno obučen no gospodskog ponašanja izvadi jednu knjigu, objavljenu još 1910. godine, roman nepoznatog (barem meni!) imena.

 

Upitah: ”I vi još imate ovo izdanje”, a on: ”Naravno”. Rekoh: ”Mogu li da kupim ovu knjigu?”, a on mi ozareno reče: ”Izvinjavam se, ne, jer nam je to poslednji primerak, služi nam kao dokaz porodičnog ponosa, ali ako izaberete bilo koju drugu knjigu iz srodnog godišta, vaša je!”

 

Zašto mi se ovaj susret urezao u pamćenje svojim višestrukim kulturološkim značenjem? Tih dana sam prvi put otkrio novi pojam slow-seller, koji u ozbiljnu kulturu vraća poimanje dostojanstva knjige kao nezamenljivog stuba civilizacije novog doba. Slow-seller, eto reči zbog koje će se nabrati čela jezičkih čistunaca. Ovaj soj kulturnih pregalaca nije svestan da posle čišćenja jezika mogu da uslede i neka opasnija čišćenja. No to je u ovom trenu sporedna tema.

 

Ne sumnjam da će ovaj pojam poslužiti kao još jedan u nizu ubedljivih dokaza o opasnom ekološkom zagađenju našeg jezika. Pa ipak, nije bilo druge: da sam hteo da ga preskočim, morao bih da prećutim koliko mi je uživanja donelo čitanje članka engleskog književnog kritičara Godfreyja Smitha u novogodišnjem Sunday Timesu (za 1978.).

Ako vladavina bestselerskih lista u masovnoj kulturi treba da nagovesti koje knjige narod hoće, konkurencija za slow-listu bi valjda značila trku ka naslovu najnepotrebnije i najsuvišnije knjige na svetu. Smithova osnovna teza se oštro suprotstavlja ovako uprošćenom zaključku: pošto je naveo desetak naslova koji neodoljivo pobuđuju smeh, autor ukazuje da svaki od njih ima neku svrhu, smera na nekog čitaoca, krije hranu za nečiju radoznalost. Slow-selleri postoje, ali se ne mogu rangirati za razliku od bestsellera

 

Verovatno iznerviran poplavom bestselerskih lista i tabelama ”najboljih” knjiga, koje se po pravilu prekomerno javljaju na prelazu jedne godine u drugu, Smith je napisao novinski esej pod naslovom ”Slow-selleri 77”. Pokušao je da načini listu knjiga koje zaobilaze liste best-sellera. Što bi rekli Rusi, naoborot!

 

Ako vladavina bestselerskih lista u masovnoj kulturi treba da nagovesti koje knjige narod hoće, konkurencija za slow-listu bi valjda značila trku ka naslovu najnepotrebnije i najsuvišnije knjige na svetu. Smithova osnovna teza se oštro suprotstavlja ovako uprošćenom zaključku: pošto je naveo desetak naslova koji neodoljivo pobuđuju smeh, autor ukazuje da svaki od njih ima neku svrhu, smera na nekog čitaoca, krije hranu za nečiju radoznalost.

 

Slow-selleri postoje ali se ne mogu rangirati za razliku od best-sellera. Pritom Godfrey Smith navodi zanimljiv podatak: godišnje se na stolove kulturne rubrike ovog lista sruči poplava od oko 15 hiljada knjiga. Uz najbolju volju i najveći trud tek vrlo mali deo tih knjiga doživi recenziju i kritički osvrt.

 

Da li nam termin slow-seller nešto pomaže kad danas razmišljamo o našim književnim i izdavačkim prilikama? Živimo u kulturi u kojoj se poodavno pokazalo da liste bestselera sastavlja ko stigne, bez ikakve proverljive metodologije, osim da zbuni ono malo ozbiljnih čitalaca što je preostalo oko nas.

 

Kome bi sastavljanje lista slow-sellera nešto govorilo ako ni samim izdavačima ne bi ponudilo nešto novo. Niko se ovde ne bavi proučavanjem knjižarskog tržišta (spala knjiga na dva slova!) niti ispitivanjem knjižarske i bibliotečke publike.

 

Većina izdavačkih kuća radi u gerilskim, underground uslovima, ne vole da daju podatke o prođi knjiga, pogotovu ne o knjigama savremenih domaćih pisaca koji još nisu ušli u čitanke i antologije. Uostalom, ni ovo poslednje pomenuto ne pomaže mnogo. Sem nekoliko starijih pesnika epsko-nacionalne inspiracije, svi ostali, ako i objave novu knjigu, nemaju pristup u knjižare. Autori će biti srećni ako na vas nalete i stave vam u ruke svoje novo delce.

Ali ne, sad je na čelu tela koje je skrojilo neka nakaradna pravila po kojima će izdavačima biti dodeljen prostor za izlaganje i prodaju. Merilo je broj knjiga, što znači da će tajkunske kuće sa gomilama trash-izdanja imati povlašćeno mesto. Drugo merilo, o kojem je dotični govorio na TV ST B, ozbiljnim tonom kao da je našao formulu za lečenje ebole, jeste broj zaposlenih u preduzeću

 

U međuvremenu se dogodila još jedna tehnološka revolucija koja je izmenila način štampanja knjiga. Digitalne mašine sklapaju knjigu za pola minuta (okvirno), tako da je izbegnuto skladištenje knjiga u velikim tiražima. Kad se naruči knjiga preko svetske distributivne mreže Amazon, tog trenutka se u dogovoru sa prvobitnim izdavačem doštampava primerak. Ove nove mašine odgovaraju velikim izdavačima, dok manji, a naši su u toj zoni, još računaju na štampu klasične tehnologije i predviđenog tiraža u jednom cugu.

 

Kao i obično, u ovo doba godine, pred 69. tradicionalni međunarodni Sajam knjiga u Beogradu (26. oktobar – 2. novembar) zavladala je opšta nervoza sa elementima histerije. Promenjen je organizator, udruženja izdavača su sada samo nemi posmatrači u odlučivanju načina ulaska u sajamske prostore.

 

Grad je uzeo sve u svoje ruke, oduzeo organizaciju Kulturnom centru Beograda, postavljeni su novi ljudi koji poslednjih godina žare i pale kako im se prohte. Novi predsednik saveta sajma ili upravnog odbora, ko će znati šta se kako zove, je dr. Zoran Avramović, koji je kratko, do dolaska novog ministra kulture Ivana Tasovca, bio izvršni sekretar u Ministarstvu kulture i odmah se proslavio sramotnom knjigom o rodoljupcima i srbomrscima, ponudivši u ovoj drugoj kategoriji spisak pisaca za odstrel: Radomir Konstantinović, Biljana Srbljanović i slični, prva imena naše kulture.

 

Posebna sramota za ovog naučnika je što nije obratio pažnju da posle Sterijine gorke satire ”Rodoljupci” ovaj pojam u našoj kulturi ima samo pogubno, negativno značenje, kao oznaka za ljude koji preko noći presvlače partijske košulje, bez ikakvih etičkih ubeđenja. Da li je čudno što je stvari postavio naopako? Ne, jer je to vladajući trend. Kakva doslednost, kakvi bakrači! Onda je u javnosti ismejan i najuren iz Ministarstva.

 

Ali ne, sad je na čelu tela koje je skrojilo neka nakaradna pravila po kojima će izdavačima biti dodeljen prostor za izlaganje i prodaju. Merilo je broj knjiga, što znači da će tajkunske kuće sa gomilama trash-izdanja imati povlašćeno mesto. Drugo merilo, o kojem je dotični govorio na TV ST B, ozbiljnim tonom kao da je našao formulu za lečenje ebole, jeste broj zaposlenih u preduzeću. Kakvo je to merilo?

Kaže ovaj silnik, uputili smo pisma autorima da otkupe svoje knjige. Nažalost, Schopenhauer, Nietzsche, Hanna Arendt, D. H. Lawrence, pomenimo samo neke, trenutno su odsutni. To ih ne opravdava. Ljušić se ponaša kao brižni domaćin koji ne trpi rasipništvo. Ali Glasnik je državno preduzeće, sa povlašćenim monopolskim položajem. Ako je privatni izdavač Laguna poklonio 5 hiljada knjiga u humanitarnoj akciji za oštećene biblioteke u nedavnim nedaćama, zašto Glasnik ne bi unesrećenoj biblioteci u Obrenovcu, a takvih ima koliko hoćete, ustupio makar prevedene knjige? A Basara i njegovi srpski sapatnici će preživeti ovaj udar. Neće biti poslednji

 

To znači da niz malih izdavača u čijoj ekipi rade dvoje-troje, kao što su Kov (Vršac), Karpos (Loznica), XX vek (Ivan Čolović), Gradac (Branko Kukić), Agora (Nenad Šaponja), imaju sreću da se nađu po nekim budžacima. Dok će starlete, splavuše, voditeljke najgnusnijih reality-showa u glavnom, reprezantivnom delu hale deliti autograme i pokazivati silikonske umetke sluđenoj publici.

 

Gledali smo sve to zapanjeni i uglavnom pomireni. Može im se! Pobunio se mali izdavač, izvrsna kuća Rende koja vodi računa o najboljim piscima sa ex-yugo područja. Dobili su mesto u samom uglu, pored ulaska u sajamski toalet. Osetili su se povređeni. Razumem ih. Ali, da ne ispadnem cinik, to je odlično mesto da je neko primeti jer će stotinak hiljada posetilaca barem jednom tokom posete sajmu proći pored vas i možda zagledati šta nudite. Taj marketing i PR niko ne može da plati. Ozbiljno mislim, bez zezanja.

 

Za manje od godinu dana jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća u zemlji – Službeni glasnik – spao je na najniže grane. Dolazak novog direktora Radoša Ljušića (promenio čovek partijski dres preko noći i odmah nagrađen, vešt neki čova) odmah se proslavio smenivanjem 5-6 najznačajnijih urednika koji pod ovom šljivom postoje.

 

Ali, ovaj Herkul (to je onaj helenski junak koji je očistio Augijeve štale) rešio je potom da se otarasi oko 200 knjiga, jer je pronašao rupu u zakonu (teška rabota, nema šta) na osnovu koje te knjige moraju da odu u rastur, stari papir, otpad, to ćemo brzo videti. Nije shvatio da klauzula o zaštiti autorskih prava ne podrazumeva da valja kazniti i knjige kao kulturna dobra. Neko lepo reče, on njih tretira kao jetrenu paštetu.

 

Kaže ovaj silnik ”Uputili smo pisma autorima da otkupe svoje knjige”. Nažalost, Schopenhauer, Nietzsche, Hanna Arendt, D. H. Lawrence, pomenimo samo neke, trenutno su odsutni. To ih ne opravdava. Ljušić se ponaša kao brižni domaćin koji ne trpi rasipništvo.

 

Ali Glasnik je državno preduzeće sa povlašćenim monopolskim položajem. Ako je privatni izdavač Laguna poklonio 5 hiljada knjiga u humanitarnoj akciji za oštećene biblioteke u nedavnim nedaćama, zašto Glasnik ne bi unesrećenoj biblioteci u Obrenovcu, a takvih ima koliko hoćete, ustupio makar prevedene knjige? A Basara i njegovi srpski sapatnici će preživeti ovaj udar. Neće biti poslednji.

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1