Isus u islamskoj mistici: simbol života i uskrsnuća

Odnos većine kršćana i muslimana obilježen je sve do danas dubokim strahom od susreta u duhu povjerenja i skromnosti.

Da bi se vrijedilo izdići iznad toga straha, poručuje nam i mudrost položena u priče za djecu, koje nas poučavaju da do blaga potrebnog za duhovni rast uvijek vodi put pred kojim osjećamo strah. Jedino ako pobijedimo vlastiti strah, kao što junaci priča za djecu pobjeđuju zastrašujuće vještice i zmajeve, stići ćemo do blaga.

Za kršćane i muslimane – ako nadvladaju strah od istinskog susreta – pronađeno blago moglo bi biti ponovno oživljavanje potisnute svijesti o međusobnoj srodnosti i blizini koja se na posebno snažan način očituje kroz priče o Isusu i Mariji u islamskoj mistici – sufizmu – koja neumorno podsjeća muslimane kako izvanjsko vršenje obreda i poštivanje zakona bez unutarnje čistoće srca i dobrih djela vrijeđa Boga jer sliči oblačenju čiste odjeće na prljavo tijelo.

Rani su islamski mistici – ljubitelji askeze – u Isusu vidjeli savršenog učitelja asketskog života, dok su kasniji islamski mistici – pjesnici – u Isusu vidjeli savršeni uzor dobrote i čistoće za sve ljude.

U iskazivanju poštovanja prema Isusu nadahnjivao ih je Kur’an u kojemu se Isus s velikim poštovanjem spominje u 15 sura (poglavlja) i 93 ajeta (stiha) kao poslanik Božji kojega porukom nadmašuje jedino Muhamed.

Otuda i sloboda islamskih mistika za prijateljevanje s kršćanskim monasima koje su nazivali ”prijateljima Isusovim” i za upoznavanje kanonskih i apokrifnih Evanđelja posredstvom kršćanskih zajednica s kojima su dolazili u dodir – nestorijancima, jakobitima i Koptima.

Priče koje su muslimanski mistici zabilježili o Isusu, među kojima se na poseban način ističu tri velika mistična pjesnika istočnog Irana – Sana’i, ‘Attar i Rumi – nemaju namjeru niti dokidaju dogmatske razlike između kršćanstva i islama.

Ali čitane otvorenih očiju za znakove našega vremena – jačanje fundamentalizma na svim stranama i produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih – kršćanima i muslimanima mogu pomoći na putu do nove duhovnosti usmjerene suradnji vjernika oko dobra u svijetu na temelju zajedničkih korijena i vrijednosti onkraj svih razlika koje se neumjesnim prenaglašavanjem preobražavaju u lažna božanstva zbog kojih postajemo nesposobni čuti poruku živog i istinskog Boga koji nadu i spasenje uvijek obećava svim ljudima.

Umijeće gledanja

Većina pogleda koje kršćani i muslimani upućuju jedni drugima nadahnuti su, nažalost, željom da se kod drugoga pronađe nešto ružno kako bi se istaknula vlastita nadmoć.

U jednoj se staroj sufijskoj legendi koju je ‘Attar pjesnički obradio u djelu ”Knjiga nesreće” pripovijeda kako je Isus s učenicima prolazio pokraj mrtvog psa.

Osjetivši smrad, učenici su začepili nos. Za razliku od njih, Isus nije osjećao smrad lešine, ali je učenike zadivljeno upozorio na ljepotu bijelih psećih zuba. ‘Attar priču završava stihom u kojem ističe kako je Isus u svemu, pa i u onome lošem, uvijek vidio samo dobro.

Prema islamskom predanju, Muhamed je rekao kako su Isus i Marija jedina sasvim čista ljudska stvorenja jer ih nakon rođenja nije dodirnuo đavao kako to biva s ostalom novorođenčadi. Upravo to je i razlog da je Isus u svemu opažao dobrotu i ljepotu, pa čak i u nečistim životinjama poput svinja, koje je prijateljski pozdravljao.

Ugledajući se na Isusa, kršćani i muslimani bi trebali početi jedni drugima upućivati poglede nadahnute željom da kod drugog pronađu skrivenu ljepotu i dobrotu. Nisu li to u stanju, svjedočanstvo je to nedostatka ljepote i dobrote u njima samima.

Osmijeh i blagoslov 

Velika kušnja pred kojom danas stoje kršćani i muslimani zove se fundamentalizam. Njegovo traženje i osuđivanje kod drugih bez zavirivanja u vlastitu dušu prvi je znak da smo i sami postali fundamentalisti.

Kao pomoć da shvatimo što je fundamentalizam i da se od njega zaštitimo mogu nam poslužiti i neke od priča kojima muslimanski mistici potiču vjernike na nasljedovanje Isusa.

Nasuprot pretjeranoj fundamentalističkoj ukočenosti i ozbiljnosti ispod koje se skriva pouzdanje u sebe, a ne u Boga stoje priče muslimanskih mistika – osobito Rumija – o Isusovu osmijehu.

Opominjući vjernike da se pouzdaju u Božju milost i da sebe ne uzimaju previše ozbiljno, Rumi u djelu ”O svemu i jednome”, suprotstavljajući Isusu njegova rođaka Ivana Krstitelja, navodi sljedeću zgodu: Isus se puno smijao, a Ivan je puno plakao. A bili su rođaci.

Ivan je govorio Isusu: ”Zar si sasvim siguran pred prefinjenim Božjim kušnjama pa se tako puno smiješ?” Isus je odgovarao: ”Zar ti previđaš čudesnu Božju milost pa tako puno plačeš?”

Čuvši to, jedan od nazočnih Božjih prijatelja upita Boga koji je od njih dvojice veći. Bog mu odgovori: ”Onaj koji o meni misli bolje.”

Duhovnost bez osmijeha zarobljava čovjeka uništavajući u njemu opuštenost i povjerenje bez kojih nema rasta na duhovnom putu.

Poniznost je, a ne fundamentalistička oholost, obilježje istinskog Božjeg prijatelja.

Prema sudu muslimanskih mistika, ideal istinskog Božjeg prijatelja ostvaren je u Isusu, a Kazaruni ga prenosi u riječima koje je Bog uputio baš Isusu:

”Budi prema ljudima ponizan i skroman kao što je zemlja pod njihovim nogama! Dobar i velikodušan prema ljudima budi kao tekuća voda i blag među ljudima kao Sunce! To znači – ne uskrati svoje blagosti ni plemiću ni siromahu kao što Sunce svoje blagosti ne uskraćuje nikome.”

Uvjereni u vlastitu ispravnost pred Bogom, fundamentalisti, zauzimajući Božje mjesto bez milosti sude druge. Ne čudi da Kazaruni prenosi opomenu koju je Isus uputio svojim učenicima: ”Koliko je svijeća koje je vjetar ugasio, još je više Božjih slugu koje je uništio njihov ponos i njihova oholost.”

Muslimanski su mistici rado isticali kako je Isus, poznajući srca ljudi, više cijenio grešnike svjesne svojih slabosti i grijeha nego čiste, ali ohole vjernike. Djelo ”Hilya” pripisuje mu sljedeće riječi: ”Ne gledajte na grijehe ljudi kao da ste njihovi gospodari, nego gledajte na njih kao da ste im sluge.”

U istom djelu nalazi se poučna priča o Isusovu učeniku i razbojniku. Vidjevši kako Isus prolazi blizu njegova skloništa, u razbojnikovu se srcu rodi pokajanje zbog zlodjela koja je učinio, ali svjestan svoje nedostojnosti nije se usudio priključiti Isusu i njegovim učenicima, nego ih je potajice pratio izdaleka.

Pun prezira, jedan od Isusovih učenika upozorio je suputnike na razbojnika nazivajući ga bijednikom. Tada je Bog Isusu objavio ove riječi:

”Učenik i razbojnik trebaju svoj put iznova započeti. Razbojniku sam oprostio jer je pokazao kajanje i žaljenje, ali djelo učenika je propalo, jer je bio tako samodopadan i jer je prezreo ovog pokajnika.”

Na jednom drugom mjestu ista priča završava Božjim riječima koje se odnose na oholog učenika: ”Nije znao da pred mojim prijestoljem više vrijedi bespomoćnost nego ponosno traženje sebe.”

O vrijednosti pokajanja pred Bogom Ghazzali prenosi i ove Isusove riječi: ”Vatru Božje srdžbe ugasi jedna suza koju grešnik pusti.”

Za fundamentaliste je važnije uništiti neprijatelje nego raditi na vlastitom obraćenju pa ne čudi kako su njihove molitve prožete mržnjom i osvetom.

Muslimanski su mistici Isusa nazivali velikim moliteljem, a ‘Attar u djelu ”Knjiga o Bogu” preuzima staru sufijsku priču koja ističe kako je Isus moleći znao samo blagoslivljati, pa i onda kad su u pitanju bili stanovnici sela koji su Isusa i njegove učenike izvrgli poruzi. Upitan kako može i za njih moliti izgovarajući blagoslov, Isus je odvratio kako ”svako srce pristaje samo uz ono što ga u nutrini pokreće”.

Slijepo ispunjavanje zakona prema sudu fundamentalista predstavlja veću vrijednost od čovjeka. Nadahnuti Isusovim ”Govorom na gori”, muslimanski su mistici odavali priznanje Isusu jer je produhovio zapovijedi Starog zavjeta stavljajući u njihovo središte dobro čovjeka što je i bila prvotna Božja nakana.

Govoreći o strpljenju, Ghazzali gotovo doslovce prenosi Isusove riječi iz ”Govora na gori” koje pozivaju da se na zlo ne uzvraća zlom, dok Hilya iz ”Govora na gori” prenosi, uz manje izmjene, Isusove riječi o brakolomstvu i zaklinjanju Bogom.

Prolaznost svijeta

Promatrajući posljedice globalizacije prepuštene samoj sebi, sve više ljudi opaža kako je jedna od njezinih razornih posljedica povećanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja.

Svjetska politika i svjetsko gospodarstvo, oblikovani željom za moći i dobiti bez granica, sve više umnažaju ljudsku bijedu i patnju na zemlji.

U pripovijestima muslimanskih mistika o Isusu koje su posvećene njegovoj ljubavi prema siromaštvu kršćani i muslimani mogu pronaći podsjetnik o prolaznosti ovoga svijeta i pogubnosti čovjekova robovanja bogatstvu i moći.

Prema zapisima muslimanskih mistika, Isus je bio hodočasnik na zemlji za kojega Džunaid svjedoči da je čak bacio od sebe čašu kad je vidio da neki čovjek vodu pije iz ruke i češalj kad je vidio da neki čovjek kao češalj koristi vlastite prste.

Ghazzali nam prenosi Isusove riječi: ”Svijet je most – idite preko njega, ali na njemu ne gradite kuće!”

Zahvaljujući njemu, znamo i za ovu Isusovu opomenu upućenu učenicima: ”Ne gledajte na posjed bogatih ljudi, jer sjaj njihova bogatstva osiromašuje sjaj njihove vjere!”

Protiv neumjerenog gomilanja bogatstva govore nam i riječi o Isusu muslimanskog mistika asketa Hasana al-Basrija: ”Isus ništa nije čuvao za sljedeći dan jer je bio siguran da će mu Bog poslati njegovu hranu.”

Želeći upozoriti vjernike od pogubnosti pretjerane brige za materijalne stvari, Ghazzali prenosi Isusov govor o Božjoj providnosti koja daje hranu pticama koje niti siju niti žanju.

Muslimanski mistici nam poručuju također kako siromaštvo može predstavljati pred Bogom i povlašteni položaj kroz čitav niz priča koje govore o tome kako Isus za zemaljskog života nije imao nikakvo sklonište.

Na Isusovu pritužbu kako na ovome svijetu svi izuzev njega imaju utočište pa čak i divlje životinje – lavovi i šakali – Bog odgovara, obećavajući Isusu nebesku nagradu, ovim riječima: ”Tvoje utočište je kod mene, a mjesto tvoga počinka moje je milosrđe.”

Suprotnost između duhovnog i materijalnog posebno je naglašena u pričama o Isusovu magarcu.

Govoreći kako je Isus uznesen na nebo dok je njegov magarac ostao na zemlji, Rumi ističe da je magarac simbol svega tjelesnog i materijalnog, a Isus duhovnog. Zato opominje vjernike da radije služe Isusu nego da slamom i sijenom hrane magarca.

Kao suprotnost Isusovu magarcu ponekad se na temelju 5. sure (poglavlja) Kur’ana u pripovijestima muslimanskih mistika javlja čudesni stol koji je Bog poslao pred Isusa kao dokaz nevjernim učenicima. Rumi čudesni stol s neba rado povezuje s postom, jer Bog, vjernicima odanim postu, šalje duhovnu hranu i piće s neba kao nekoć Isusu. 

Novi život

Uz pripovijesti koje hvale Isusa ističući – za muslimane razumljivo – veće savršenstvo Muhamedove vjere – važno je podsjetiti na priče koje u skladu s Kur’anom slave Isusa kao velikog liječnika kojemu se na poseban način pripisuje moć oživljavanja mrtvih jer su kršćani i muslimani danas u ime svjetskog mira i kao dokaz vjerodostojnosti svoje vjere pozvani raditi na ozdravljanju i oživljavanju međusobnih odnosa.

Muslimanski mistici daju Isusu posebnu ulogu pri ozdravljanju slijepih od rođenja, dok Rumi ističe kako je Isus ljude koje bi ozdravio poticao da čišćenjem duše stupe u kolo blaženih iz zahvalnosti i radosti zbog ozdravljenja.

Rumi je u Isusovom ozdravljujućem dahu vidio podsjetnik na Božji stvoriteljski dah. Po njegovom mišljenju je kroz Isusov ozdravljajući dah ljude pohodio dah Božjeg milosrđa.

Jedina bolest koju Isus nije mogao izliječiti bila je ljudska glupost. O tome Rumi govori u pripovijesti u kojoj pred ljudskom glupošću Isus bježi tako žurno da ga nitko ne uspijeva zaustaviti – ne iz straha nego nama za pouku, veli Rumi, jer je kušnja bol koja donosi milost, a glupost bol koja donosi propast.

Iako je Isus bio veliki liječnik, govorio je o važnosti boli i strpljenja za duhovni rast, kako nas o tome izvještava Makki, pripisujući Isusu ove riječi: ”Doseći ćete ono što volite samo ako strpljivo podnesete ono čega se gnušate.”

Oslanjajući se na Kur’an, muslimanski su mistici govorili o dječaku Isusu kojemu je polazilo za rukom oživjeti ptice od gline koje bi načinio sam, čime su poučavali vjernike kako dodirom Božjih poslanika svaka stvar biva oplemenjena.

U djelu ”Priče o prorocima” sačuvano je neobično izvješće o čudu koje je u vrijeme boravka u Egiptu učinio dječak Isus oživjevši u igri stradalog dječaka kako bi pred sudom bio oslobođen neistinite optužbe za njegovo ubojstvo.

Posebnu pozornost prema Isusovu oživljavanju mrtvih posvećuje zbirka ”Lubanjskih priča” u kojima Isus oživljava umrle kako bi pričajući o grijesima počinjenim za života i kaznama nakon smrti vjernicima bili opomena da vode život u skladu s voljom Božjom.

Zbog toga su svjetovni muslimanski pjesnici uspoređivali Isusa s obnovom života u prirodi – proljetnim povjetarcem – sluteći kako se u svakom posijanom sjemenu krije po jedan Isus bez kojega cvjetanje ne bi bilo moguće.

Vremenom je Isus u islamskoj kulturi postao simbol života i uskrsnuća, a za muslimanske svjetovne pjesnike simbol ljubavnika čije usne daju život i ozdravljaju od čežnje za voljenim.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora