Isus u Ahmićima

Evo opet vijesti o jednom događaju, koji se kroz cijelu godinu ponavljao na raznim mjestima, ali mi uvijek nekako promicao krajem oka: predstavlja se apologetska knjiga o Dariju Kordiću, ratnom zločincu osuđenom na dvadesetpet godina robije, ovaj put pred hrvatsko-katoličkom dijasporom u Frankfurtu i Stuttgartu. I ovom prilikom podsjeća se da je ovom “pravedniku” i “junaku hrvatskog Domovinskoga rata” već dvaput dolazio u posjetu nadbiskup sarajevski, kardinal Vinko Puljić. Uz to ide i podatak iz 2009. godine, da se Kordiću u ćeliji “dvaput ukazao Isus a vjera mu je postala smisao života”, što se – dodajem – moglo i očekivati jer nas je sarajevski Katolički tjednik još 2003. u tekstu svojega tadašnjeg kolumnista Zorana Vukmana obavijestio da je Kordić “pun Duha Svetoga”.

 

Kad nacionalni političari i njihovi medijski opslužitelji od ratnih zločinaca prave nacionalne junake, ta je negacionistička rabota do banalnosti jasna – ona predstavlja prvo slovo političkog katekizma šovinističkog poimanja politike kao dominacije (svoga) naroda i istovremenoga isključenja iz političkih prava svih drugih nacionalnih skupina (u nas redovito u kombinaciji s vjerskim).

Kad nacional(istič)ni političari i njihovi medijski opslužitelji od osuđenih ratnih zločinaca prave nacionalne junake, ta je negacionistička rabota do banalnosti jasna – ona predstavlja prvo slovo političkog katekizma šovinističkog poimanja politike kao dominacije (svoga) naroda i istovremenoga isključenja iz političkih prava svih drugih nacionalnih skupina (u nas redovito u kombinaciji s vjerskim)

 

Jedna od najjačih poluga takve politike uvijek je mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. I jedno i drugo je urođeno, apsolutno i transhistorijski nepromjenljivo. U tom trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas.

 

Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili “naši vitezovi”, nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod… Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima.

 

Tako političari i (njihovi) mediji. Kako, međutim, razumjeti da tu istu posvemašnju isključenost etičkoga momenta, ili barem obične ljudske sposobnosti za suosjećanje s patnjom i žrtvom drugih, prakticiraju i svojim prakticiranjem populariziraju i legitimiraju svećenici i hijerarsi, ljudi koji zastupaju i ovlašteno tumače vjerski pogled na svijet, na čovjeka? Izabravši da bude manjinac, svjestan da biti manjinac u tim teškim a krucijalnim pitanjima predstavlja jedini mogući izbor za dobra čovjeka, i politički i kršćanski, pokojni fra Petar Anđelović je u jednoj davnoj polemici (s istim onim Vukmanom iz Katoličkog tjednika) ispisao lucidni poziv na autorefleksiju:

“Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.”

 

“Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.”

 

Ako čovjeku, kao što se tvrdi za Kordića, iz nekog razloga vjera postane smisao života a katolik je, razumljiva je njegova potreba za ispovjednikom i ispovijedanjem. Sigurno je da mu tu duhovnu uslugu u zatvoru Karlau pokraj Graza nije teško dobiti. S druge strane, sama narav te usluge je takva, da joj kvaliteta ni na koji način ne ovisi o formalno-hijerarhijskim i funkcionerskim činovima i medijskoj poznatosti ispovjednika, nego o njegovim osobnim karizmatskim darovima, sposobnostima i vrlinama, pa valjda nije bilo neophodno da baš kardinal Puljić in persona radi toga poteže u Graz. I to – dvaput.

 

Moguće je, opet, da Puljić Kordiću ne ide kao ispovjednik, duhovni utješitelj i okrepitelj, ali onda on u gradačkom zatvoru figurira kao neka vrsta neslužbenog političkog uglednika i nacionalnog predstavnika, pa događaj valja u skladu s tim i medijski eksploatirati. Što znači da je cijelu stvar jedino moguće tumačiti u političkom i moralnom ključu kako je gore opisan. Kao plemenski. To dalje (oh, što dalje, to gore!) znači da se ovdje radi o susretu izjednačenih po rangu i činu: moraš biti veliki ratni zločinac (pardon, “junak hrvatskog Domovinskoga rata”), da dobiješ najvišu crkvenu pažnju, kardinalsku. Javnosti je, naime, nepoznato da kardinal Puljić ima običaj obilaziti i neke anonimne, medijski i nacionalno nezanimljive “obične” robijaše, čija pak potreba za duhovnom utjehom i okrepom ne može biti nimalo manja ni manje važna nego Kordićeva.

Ne znamo kako izgledaju Isusova ukazanja Dariju Kordiću. Kad uskoro bude pušten na slobodu, možda ćemo biti usrećeni kakvim memoarima s opisom toga mističnog iskustva. Isus kakvoga znamo iz evanđeljā pitao bi ga za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni u ahmićkim kućama i mahalama. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama “junaka hrvatskoga Domovinskog rata”

 

Crkve, jednako katolička kao i pravoslavna, imaju poznato načelo: suditi zlu, ne čovjeku. Krasno načelo, njime se čovjeku ostavlja šansa da se popravi, da odbaci zlo, da počne iznova. Ali, načelo kao načelo – sve ovisi o načinu njegove “upotrebe”. Način na koji ga u odnosu prema ratnom zločinu i zločincima prakticiraju vjerske osobe i institucije (sve tri koje su nacionalno-politički relevantne: katolička, pravoslavna, islamska) etički je potpuno invalidan i, zapravo, blasfemičan. Naše se zlo tu ne osuđuje jer se, naprosto, ne vidi, vidi se samo zlo naneseno nama od drugih (ono se obilato osuđuje), a čovjek se proglašava nevinim već zato što je – naš.

 

Pišući o danu kad je Tuđman Kordića i drugove 1997. spakovao u Haag, prisjetio sam se macho-slike toga malog samozvanog šerifa u Busovači s početka rata, kojemu je jako godilo da sije strah svojom uniformiranom i naoružanom pojavom, svojim malim “tje­lesnim zdrugom”, svojim rasnim psima, te koji je nacionalšovinističku retoriku u čas prepoznao kao svemoćno pokriće i alibi za probleme s vlastitim frustri­ranim egom nesvršena studenta sarajevskog fakul­teta političkih nauka, s kojega su potekli i četnički vojvode Šešelj i Poplašen, i falsifikator Miljuš, i niz drugih pitoresknih figura postjugoslavenske političke scene, srpskih, hrvatskih i bošnjačkih podjednako, a u njegov personal upisao se i današnji groteskni “hrvatski” podpredsjednik Republike Srpske Vlajki.

 

Važan rekvizit Kordićeva militarnog imagea bila je obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako li su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio?

 

Nije nam dano da znamo kako izgledaju Isusova ukazanja u zatvorskoj ćeliji Darija Kordića. Kad uskoro vjerojatno bude pušten na slobodu (kao što bivaju pušteni manje više svi zločinci iz rata ’91-95. nakon odsluženja većega dijela kazne), možda ćemo biti usrećeni kakvim memoarima s opisom toga mističnog iskustva. Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših “junaka” i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama “junaka hrvatskoga Domovinskog rata”.

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Novo značenje Ferhadije džamije
    •  Sarajevo – muslimanski grad?
    •  Neka se razapne! Neka se razapne!
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Prekretna knjiga o Titu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju

> Svi tekstovi ovog autora