Ištite i bit će vam dano

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” – tako nam Isus savjetuje u Mt 7,7-8.

Kadikad postavljamo pitanje: Kako to da se kadikad događa da i nakon usrdnoga traženja, ne dobivamo ono što smo tražili? A iz toga pitanja proizlaze mnoga druga: Znamo li doista što tražimo? Umijemo li tražiti? Ne dobivamo li možda ono što tražimo, ali ne uvijek na način i u obliku u kojem smo očekivali da ćemo naći? Ili: možda je ono što tražimo već nađeno a mi to ne vidimo i ne prepoznajemo?

Kadikad postavljamo pitanje: Kako to da se kadikad događa da i nakon usrdnoga traženja, ne dobivamo ono što smo tražili? A iz toga pitanja proizlaze mnoga druga: Znamo li doista što tražimo? Umijemo li tražiti? Ne dobivamo li možda ono što tražimo, ali ne uvijek na način i u obliku u kojem smo očekivali da ćemo naći? Ili: možda je ono što tražimo već nađeno a mi to ne vidimo i ne prepoznajemo?

Što zapravo tražimo? Više ljubavi? Zdravlja? Novca? Bolji posao? Što zapravo želimo? Nutarnji mir? Osjećaj ispunjenosti i prisutnosti sebi? Da, sve to. I više. Vežući se uz svoje želje, sputavamo se i ne možemo dočekati da nam se željeno daruje. Više ljubavi, zdravlja, novca želim stoga što mi se čini da ću preko zadovoljenja želja doći do punine sreće.

Isusov savjet se najčešće tumači kao poziv na molitvu, a molitva najčešće kao izgovaranje onoga što želimo s povjerenjem da će nas Bog, koji nas čuje i voli, uslišiti. No, Bog nije izvan nas samih, a molitva je, dakako, mnogo više od brbljanja i traženja pojedinačnih stvari.

Naše su misli i brige usporedive s jatom bučnih vrabaca što nervozno skakuću s grane na granu velikoga stabla. Da bismo ih stišali, ne trebamo se baviti njima ili ih nadglašavati novom bukom. Da bismo se upustili u ovu avanturu, dovoljno je tiho ponavljati kakav jednostavan zaziv Bogu. Naša se pozornost tada odvezuje od naših uobičajenih misli i briga, stavlja u Božju prisutnost. Dovoljno je otpustiti misli. Promatrati ih.

Meditacija nije novina u kršćanskom životu – njezini su korijeni duboko u tradiciji. No, nažalost, mnogi su kršćani izgubili vezu s kontemplativnom molitvom. Bog je prisutan u Svetom pismu, u liturgiji, vidljiv u prirodi, na ljudskim licima. No, otkriva nam se u dubinama naših bića do kojih se putuje kroz tišinu.

Kada izgubimo dodir s našim nutarnjim mirom, koji je uvijek tu, duboko u nama, tada gubimo dodir s nama samima i s božanskom prisutnošću u nama.

Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi.

Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo.

Kada promatramo svijet iz nutarnje tišine vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše ”veoma dobrog“. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav.

Tišina u duhovnosti znači unutarnju smirenost. Smiren duh je i cilj i put duhovne avanture.

Hoćemo li doći u dodir s božanskom prisutnošću u svemiru, i u nama, valja nam prepustiti se molitvi u šutnji. Tišini samoj.

Ako ne umijemo osluškivati tišinu, nećemo znati ni čuti riječ. Ako svoju molitvu punimo riječima, otjerat ćemo Božju prisutnost iz naše molitve. Riječi su tek puki znakovi pokraj puta. Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. Ništa što dolazi i prolazi nismo mi, nije naše najdublje biće.

Bogu ne trebaju naše molitve. I prije nego ih izgovorimo, On zna što nam je potrebno. Bolje od nas. Njemu treba naša komunikacija s našim najdubljim Ja gdje nas već čeka ono što tražimo. Premda ne uvijek na način na koji očekujemo – Bogu je više stalo do naše slobode nego do onoga što zovemo našom srećom, a zapravo su trenutačna zadovoljenja dječjih želja

Bogu ne trebaju naše molitve. I prije nego ih izgovorimo, On zna što nam je potrebno. Bolje od nas. Njemu treba naša komunikacija s našim najdubljim Ja gdje nas već čeka ono što tražimo. Premda ne uvijek na način na koji očekujemo – Bogu je više stalo do naše slobode nego do onoga što zovemo našom srećom, a zapravo su trenutačna zadovoljenja dječjih želja.

U slobodi je radost kakvu nikakvo ispunjenje želja ne može doseći. U slobodi je samoća kakvu nikakva ljubav ne može obeshrabriti. U slobodi je siromaštvo kakvo nikakvo bogatstvo ne može obogatiti. U slobodi je mir kakav nikakvo zlo ne može pomutiti. U slobodi je Božja prisutnost kakvu nikakva sigurnost ne može jamčiti.

Zastanemo li, čut ćemo uzdah Duha u nama. Osluhnemo li, otvorit će nam se ulaz u najdublje odaje našega bića, prosto u kojem nam je moguće razumjeti i ono što još nismo ni pitali. Meditacija je svakodnevno hodočašće u središte našega bića.

Gdje da te sretnemo, Bože, ako ne ponajprije u sebi? Gdje da te nađemo ako ne u svojoj prisutnosti sebi i svijetu? Gdje da te prepoznamo ako ne u prirodi, umjetnosti, licima i u svojoj svakodnevici? Gdje da te dotaknemo ako ne u rani kroz čiju bol prosijava Kristova ljubav?

Čemu pridajemo pozornost, to i prizivamo. Naša pozornost često je više usmjerena na ono što nam nedostaje, nego na onom što doista želimo.

No, moramo dopustiti neželjeno da bismo mogli primiti željeno. O tome govori tajna Križa.

Najdublja zapreka meditaciji u slutnji je da osobni susret s Bogom zahtijeva korjenitu promjenu. Svrhe vježbi koncentracije mogu se predvidjeti: opuštenost, proširenje svijesti, postizanje nutarnjega sklada, zaštita od stresa. U kršćanskoj pak meditaciji tihi glas Duha potiče na djelovanje, na suobličavanje s Kristom, na radikalno obraćenje.

Meditirajući ulazimo u sebe, no ujedno i izlazimo. Izlazimo iz vlastitoga Ja prema božanskomu Ti. Bog nas poziva da se zaboravimo, izgubimo da bismo se našli u Bogu, da bi nas On dotaknuo, obgrlio, obuzeo te da bismo, naposljetku, s ljubavlju i zahvalno ponovno prigrlili svoju svakodnevicu, sebe same i ljude darovane nam na našemu putu.

Očito ne znamo tražiti kako valja. A ako ne znamo tražiti ono što nama osobno doista treba , što uglavnom o nama ovisi, kako ćemo onda tražiti mir u svijetu i pravednost među ljudima, što ovisi o traženju svakog pojedinca na zemlji?

Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi.

Pažnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.

Očito ne znamo tražiti kako valja. A ako ne znamo tražiti ono što nama osobno doista treba , što uglavnom o nama ovisi, kako ćemo onda tražiti mir u svijetu i pravednost među ljudima, što ovisi o traženju svakog pojedinca na zemlji?

Jedini jezik kojim možemo razgovarati s Bogom jezik je ljubavi, a prava riječ te ljubavi nije riječ nego tišina. Tišina je molitva svemira.

Ono što tražimo, iskustvo nam svjedoči, uvijek i dobivamo ali ne uvijek na način i u obliku u kojem smo očekivali da ćemo dobiti.

Ono što tražimo zapravo je već nađeno, no mi to ne vidimo i ne prepoznajemo. A kada vidimo, onda nam se to i obilno predaje.

Najveći dar što ga možemo primiti i dati drugome jest naša vlastita cjelovitost, naš unutarnji mir. Kada smo u stanju radosti, zahvalnosti ili poštovanja, tada smo povezani s Bogom, s izvorom našega bića. A kada smo u stanju povezanosti, imamo sve što nam treba.

 

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora