Inteligentni Dizajner zauvijek je pokopan još prije dva stoljeća

Sigurno ste čuli taj prilično metaforičan argument o pronalasku sata na pustom otoku. Iznio ga je William Paley u knjizi ”Prirodna teologija” iz 1802. godine (shvatit ćete kasnije zašto spominjem godinu); u najkraćoj formi izložen on želi pokazati da se svaki kompleksni mehanizam, poput sata, mora objasniti nekim dizajnerom.

Tako je, umuje Paley na tragu Newtonove fizike, i svijet kompleksni mehanizam, pa i on pretpostavlja svog Dizajnera, odnosno, Boga.

Bila je to inače epoha u kojoj su se brojni anglikanci bacili na proučavanje prirode – što je donijelo i nesumnjivo pozitivne rezultate u tadašnjoj biologiji. Napokon, njihovom obimnom građom – koja je uključivala i bezbrojne fosile – poslužio se i nesuđeni anglikanski svećenik Charles Darwin.

Paley je bio čovjek prilično širokog obrazovanja, a potrebu za inteligentnim dizajniranjem (što je izvorno njegova fraza) najviše je temeljio na proučavanju ljudske anatomije. Ali unatoč tome što je bio školovan u filozofiji, nije dobro poznavao misao svojih neposrednih prethodnika.

I svakako se javite sa svojim prigovorima, po mogućnosti puno suptilnijim od nekakvog pseudopsihologiziranja o mojoj ličnosti; ona u cijeloj toj priči uopće nije bitna

Jer očito nije razumio Humea, čiji su ”Dijalozi o prirodnoj religiji” izašli još 1779. godine, niti je po svemu sudeći čuo za Kantovu razornu ”Kritiku čistoga uma” iz 1781. godine.

Da je to pročitao s razumijevanjem, Paley ne bi nikada izgradio argument na analogiji između sata i svijeta, između artefakta i prirode.

Pravilo analogije kojemu sam podučavao još učenike u srednjoj školi veli da stvari koje se analoški uspoređuju moraju biti što sličnije. Možete uspoređivati mene i nekog drugog čovjeka, ali je analogija između mene i psa već prilično pogrešna (i uvredljiva, makar za psa), kao što je analogija između mene i automobila to još i više.

Drugim riječima, svi vi dobro znate razliku između svijeta i sata i svaka sličnost među njima je zapravo vrlo metaforična.

Svejedno, ”teoretičari” inteligentnog dizajna i danas će svu svoju priču zasnivati na sličnosti između DNA i softvera, na sličnosti između bičaša i mišolovke, na sličnosti ljudskog mozga i kompjutora – sve sama gomila početničkih pogrešaka za koje sam 17-godišnjacima mirne savjesti pisao ”kolca” u imenik.

Kad želite reći da je npr. ljudski mozak poput kompjutora, vi onda prvo previđate da je kompjutor umjetna tvorevina već po svojoj definiciji i da nam dolazi u već gotovom obliku.

Nema kod njega razvoja, nema ni pravog učenja, nema ni istih procesa koji se zbivaju u mozgu – uostalom, proučite i sami što to i kako radi mozak, a što kompjutor.

Često se analoški uspoređuju i izvan argumenta o inteligentnom dizajnu – a radi se o vrlo raširenoj suvremenoj zabludi koja vam nikako neće pomoći u razumijevanju tog našeg najspecifičnijeg organa.

Općenito govoreći, kod artefakata dijelovi često nemaju nikakvu samostalnu funkciju – zupčanik sata nešto radi tek kad se stavi uz drugi zupčanik, oprugu ili štogod.

bggU prirodnim stvarima dijelovi često mogu imati i samostalnu funkciju – jedna stanica obavlja mnoštvo procesa i prije no što se udruži s drugim stanicama u složeniji organizam, ona nije zupčanik koji izoliran nema nikakvu ulogu.

I već bi se na tom mjestu trebala jednom za svagda završiti diskusija o Inteligentnom Dizajneru, konceptu koji je filozofski pogrešan, a znanstveno potpuno beskoristan.

Ali su Hume i Kant zapazili još jednu stvar – najdalje dokle možete s tim argumentom stići je do graditelja svijeta, a ne do tvorca. I to nije nimalo slučajno.

Sigurno ste čuli taj prilično metaforičan argument o pronalasku sata na pustom otoku. Iznio ga je William Paley u knjizi ”Prirodna teologija” iz 1802. godine (shvatit ćete kasnije zašto spominjem godinu); u najkraćoj formi izložen on želi pokazati da se svaki kompleksni mehanizam, poput sata, mora objasniti nekim dizajnerom

Prvi koji se uopće bavio idejom nekog božanstva što uređuje svijet bio je Platon – koji je to biće nazvao demijurgom, zanatlijom, što po određenom nacrtu oblikuje već postojeću tvar.

U skladu sa svojim poganskim civilizacijskim okružjem Platon je katkad govorio o bogu, katkad o bogovima. Velikom Atenjaninu u prilog trebamo reći da on cijelu tu priču nije zamislio kao dokaz postojanja božanstva, nego više kao jednu prilično zanimljivu kozmološku naraciju, s tada vrlo naprednim elementima.

Hume je u svojoj kritici bio još ironičniji – ako je Dizajner svemira poput nekog urara, onda možda ni on nije savršen, pa je ovaj svemir uredio nakon više pokušaja i pogrešaka.

Možda je, kao i svaki urar, već odavno umro – jer satovi rade neovisno o tome je li njihov konstruktor i dalje živ. Napokon, kao što danas sve kompleksnije uređaje izrađuje tim inženjera, možda je i svemir dobio svrhu trudom cijele ekipe Dizajnera.

A treća temeljna zabluda pobornika inteligentnog dizajna je neizrečena pretpostavka – koju je dobro detektirao Kant – da priroda sama po sebi ne može biti složena i svrhovita, nego da to mora unijeti netko izvana.

Tako ovi kršćanski mislioci smatraju da otkrivanje sve veće složenosti u prirodi nas dovodi sve bliže Bogu, jer složenost mogu objasniti jedino nekim umom iza toga.

Darwinovo objašnjenje prividne dizajniranosti prirodnom selekcijom i prilagodbom daje puno drugačije objašnjenje, koje je još u njegovo vrijeme potvrđeno mnogim znanstvenim promatranjima.

Svi ti ključni prigovori pogađaju i onu grubu, fundamentalističku verziju inteligentnog dizajna (kojom se samo želi pobiti teorija evolucije i vratiti se na kreacionizam) i onu suptilniju varijantu zasnovanu na ideji precizne ugođenosti svemira (koja daje i jednostrani prikaz te navodne ugođenosti).

I sve je to napisano prije više od 200 godina, ali očito da nekima teško sjeda i dan danas.

Stvar bi bila gotovo smiješna da nema pokušaja – osobito u Americi – da se to plitko razumijevanje stvarnosti počne predavati u školama kao neki alternativni i valjani pogled na svijet.

Pravilo analogije kojemu sam podučavao još učenike u srednjoj školi veli da stvari koje se analoški uspoređuju moraju biti što sličnije. Možete uspoređivati mene i nekog drugog čovjeka, ali je analogija između mene i psa već prilično pogrešna (i uvredljiva, makar za psa), kao što je analogija između mene i automobila to još i više

Sva znanost koja se tome u prilog navodi – kao i sva filozofija na kojoj se temelji – tu su samo da prikriju nepopravljivu krhkost sofističke argumentacije.

Na kraju, moram razočarati i one koji kritiku mojih stavova svode na ukazivanje kako sam nekada pričao jedno, a danas drugo (pa ću, valjda, sutra pričati nešto treće).

Tu vrstu dokaza kritizirao sam još 1995. godine, u vrijeme kad sam inače bio prilično zadrti vjernik. Imate o tome i sačuvani pisani trag na stranici Hrčka, puno detaljniji nego što sam mogao učiniti u ovom kratkom članku. Slobodno čitajte.

I svakako se javite sa svojim prigovorima, po mogućnosti puno suptilnijim od nekakvog pseudopsihologiziranja o mojoj ličnosti; ona u cijeloj toj priči uopće nije bitna.

Napokon, za razliku od Inteligentnog Dizajnera – ja postojim.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora