Inšallah, Madona, inšallah

Miljenko Jergović, ”Insallah, Madona, inšallah”, Fraktura, Zaprešić, 05/2023.

“Jergovićeva Inšallah, Madona, Inšallah proza je snažnog emocionalnog naboja. Priče likova u ovim književnim remiksima bosanskih i dalmatinskih pjesama teško je zaboraviti: vraćaju se kao neopisivo lijepa i sjetna melodija. Ne mogu se prepričati kao što se ne može prepričati pjesma u kojoj su podjednako važni tekst, melodija i atmosfera. Jedno od onih rijetkih djela koje svoje čitatelje čini boljim.” — Alla Tatarenko

“Srastanje različitih prostora u jedan isti nigdje nije toliko izraženo kao u zbirci priča Inšallah, Madona, inšallah. Ono je istaknuto u samom naslovu. Spajanjem bosanskog i dalmatinskog izraza jasno je usmjerena interpretacija svih priča koje su inspirirane jednom od narodnih pjesama, i bez pratećih autorovih izjava o tome kako su za njega sevdalinke i klapske pjesme ustvari pjesme istog sentimenta. Istu dubinu emocije, na tragičan način uvlačeći individualnu i povijesnu tragediju, miješajući je sa životnom radošću i ljubavi, objedinjuju te pjesme, pa tako i priče iz zbirke nastale po njima. Da bi se onda sve to razlijevalo po istom imaginarnom prostoru, preko mrljama zatrtih granica.” — Nebojša Lujanović

Neiscrpna je u ovim Jergovićevim pričama raznovrsnost sudbina i plastično individualiziranih likova, jednako kao što je u njima neiscrpno i bogatstvo tvarnoga svijeta. Motivski to bogatstvo crpljeno je iz širokoga kulturno-geografskog arealu bosanske i dalmatinske pisme neuhvatljivih granica, iz toga orijentalno-balkansko-mediteranskoga lirskog kozmosa zapanjujuće kreativne dubine i snage. (Lirika, lirsko ― ovdje je presudno imati na umu izvorno jedinstvo poezije, pjevanja i glazbe u tom pojmu.) Ono, pak, čime ove priče najistinitije i umjetnički najsvojskije korespondiraju s tim svijetom i tom umjetnošću, jest tonalitet u kojemu su “ugođene“, i empatijski doživljaj ljudske sudbine kojim su prožete sve. Na starome Istoku bilo je majstora koji su od tvrde bjelokosti rezbarili šahovske figure posebne vrste. Nakon što bi oblikovali figuru, po cijeloj njezinoj površini izdubili bi čipkaste uzorke. Potom bi svojim preciznim i oštrim mikro alatkama zašli unutra: odvajali i oblikovali istu, koncentrično smanjenu figuru, pa opet po njoj dubili čipku. Tako redom, do najmanje moguće figure u središtu. Svi su ti oblici zajedničkim korijenom povezani u cjelovitu strukturu, i čvrstu i gibljivu u isti mah. Jergovićeva priča raste, razgranava se, umnožava u sebi i uobličuje slično tomu: u priči priča, u priči priča, u priči priča…, da bi se na koncu svaka vratila svome korijenu, u kojemu su i njezin kraj i njezin početak. Po toj osobini svaka od ovih priča približava se strukturi romana, svaka je zapravo roman in nuce. — Ivan Lovrenović

***

Dert

Priča iz “Inšallah, Madona, inšallah”

E moj Hamza, to ti je isto kao da si se meda prejeo, šepao je uz mene Faruk Beširlija, ložač na relaciji Sarajevo – Višegrad, a ja mu govorim neka me ostavi na miru. Ionako ćemo zadnji stići, kad pola teferiča prođe i već se bude znalo ko je na čijoj strani. Neka, Hamza, samo neka, nije tebi ni do nas, ni do naših teferiča. Znaš ti uz koga se najbolje teferiči. Zato ti i jest tako, baš kao da si se prejeo meda. Onog livadskog, s ravne Romanije…

Eto, tako ti se razgovorismo Faruk Beširlija i ja, a nigdje nam se zapravo ne žuri, jer sam ja već okasnio, a njemu je i tako svejedno. Prošle su mu godine kad se mogao nadati da ga neko čeka, ako je tih godina u njega ikad i bilo, jer s kraćom ti se nogom nešto i u glavi promijeni. Ne znam kakav je ranije bio, on je na željeznici prije nego što sam se ja i rodio, ali u ovih šest-sedam godina otkako smo skupa, Faruk se vazda uhvati jednoga vica, rečenice ili samo riječi, pa ju cijeli dan ponavlja, sve dok ti na uši ne izađe i ne počneš je u glavi vrtiti i nakon što Faruka otjeraš od sebe.

E, Hamza moj, tebi je sad isto kao da si se meda prejeo!

A ja šta ću, nego se smijem, i ne bi bilo pošteno reći da je od muke. Smijem se, brate, jer mi je dobro. Bez obzira na Faruka i na to što me je vratilo s pola puta jer sam zaboravio harmoniku. Dobro mi je jer je danas subota, a sutra je nedjelja, oficiri su izveli milostive u špacirung, idu niz aleju i s visine gledaju platane, djeca im se smiju, a nene se i dalje ibrete, prvo okreću glavu, pa se vrte oko sebe ko zvrkovi, sve ne bi li se odnekud pojavio neko ko bi im kazao: pa čekajte, ljudi, ne može to tako. Prođe već trideset i pet godina kako je Švabo u Bosnu došao, a one se i dalje ibrete. Mislim se, Bože dragi, kako li će biti pusto ako jednom dođe i taj dan kada više neće biti starih nena da se ibrete carskim oficirima i njihovim ljupkim bečkim milostivama.

Hamza dragi, ti si se meni meda prejeo…

A s Igmana sve pirka onaj hladni vjetrić, jedva da se pod njim i listovi na granama pomiču, čisti s trešnje sasušene latice behara, ali hladi kao što to samo u junu može, u junu i na Ilidži. Meni se nekako čini da takvog vjetra nigdje osim kod nas nema, jer da ima, već bi se nešto o njemu znalo. Hvalio bi se Švabo, a Francuz bi pola svijeta u Pariz dozvao samo da osjete kako je kada taj vjetar hladi. Da ga je u Stambolu bilo, ne bi Turska tek tako propala, ili da je sultan ikada došao na Ilidžu, ne bi mu carevina propadala i ne bi Bosnu ostavio Švabi. Ja sve nešto računam ako car Franjo dođe u Sarajevo, a priča se da će doći, pa ako ga zapute na Ilidžu, ostat će nama Austrija za sva vremena. I bolje je da ostane, jer briga je vazda od onoga ko vlada, a naše je da radimo, teferičimo i ne rješavamo svjetske probleme. Još kad juni ne bi prošao, ili kad bi svaki mjesec u godini bio takav, vruć, a s tim igmanskim vjetrom, čovjek bi po vas dan samo hodao, od Marijin dvora do Ilidže, pa do vrela Bosne. A onda bi se svalio na travu, zalegao uz sofru na ponjavi koju neko donese, pa bi se rastočila mehka gradačačka, razlomilo bi se sira i hljeba, i tako cijeloga života. A kad bi jednom došlo vrijeme da se seliš na ahiret, molio bi Allaha da te pusti još malo. Taman da si čist kao tek rođeno dijete i bez ikakvih grijeha, ne bi ti se džennet milio pored takvoga života.

Eto, zato mi se i ne žuri. Znam da ću stići, a kad stignem, bit će mi jedino mrsko to što sam došao i što sad mogu meračiti, umjesto da je put trajao još samo malo.

E, moj Hamza, ne mogu znati ako mi ti ne kažeš, ali meni se sve čini da si se meda prejeo…

Heh, znam ja, Faruk samo čeka kad ću mu odgovoriti. Ili se ne daj bože obrecnuti na njega. Pa da se onako nasitno svađamo i da ga potjeram tri koraka ispred sebe, lice da mu ne gledam i da se mora okretati svaki put kad mi nešto govori. On bi da skrati vrijeme, a ja bi da ga produžim.

Stigosmo tako do tri hotela, Švabo sagradio čim je došao, ko veli da se zna kako će nas počešće obilaziti iz Pešte i Beča. A ispred hotela starac s bakenbardama, ima u njemu dva metra, u admiralskoj uniformi. Gdje si ti zalutao, mislim si, nigdje ti ovdje nema mora. Pa gledam ja njega i gleda on mene i sve mi se čini da bi mu drago bilo kad bi se upitali za zdravlje. Smješka se admiral kao da je sad trojicu izvarao na kartama, pa se smješkam i ja. On vadi ruku iz džepa, upire prstom u harmoniku, i meni bude žao što ne znam njemački, pa da ga pozovem da ide s nama. Nije važno što ne bi pošao. Bio bi nam obojici merak.

E, moj Hamza, znaš li da ti se ja nikad nisam u kočiji provozao? 

Vidi čuda, Faruk Beširlija ne spomenu med! Ja vala jesam, kad god bismo se napili, ja bih se fino kočijom vraćao, rekoh, a kočijaši se baš poredali, jedna kola za drugima, pa tako deset komada. Gledaju nas i cijene jesmo li ili nismo mušterije. I nijedan da poleti, da nas nagovara. Pa da, kad ne izgledamo kao Švabe.

A da znaš da bih volio jednom se provozat, pa mogu fino i umrijet. Zamisli, nit sam kondukter, nit sam firermašinist, a u kočiji se gospodskoj vozam, govori Faruk i gleda kako se sjaji konjska dlaka i drhte sapi od silnoga zora. Čim neko naiđe, hajvan misli da će u kočiju.

Ma i nije ti nešto kočija, bolji ti je drugi razred u vozu, velim mu i premjestim harmoniku na drugo rame. A je l’ ti teška, hoćeš da ti je ja malo nosim? Neću, bolan, ako ju mogu svirati, onda ju mogu i donijeti na svirku. Neka, daj, Hamza, nije meni teško…

Zaintačio Faruk da mi ponese harmoniku, a ja nikako da se domislim šta mu je. Nikad takav nije bio. Čuj, da on nekome nosi harmoniku! Ali sve čekam kad će reći da mi je teška kao da sam se meda najeo…

Eto, a da smo pošli kočijom, niko je ne bi trebao nositi, reče nakon što smo prošli dvjestotinjak metara. A meni se namah stužilo, gledam ga onako malehnog, u čakširama iz turskog zemana, šepa i sopće, a lice mu sivo kao u onoga koji neće još dugo. Pa i neće, pomislim, ima već godina Faruk Beširlija. I neće se nikad provozati kočijom…

Kako mi to pade na um, zgrabih ga za ramena i okrenuh ga na drugu stranu, kao da je drveni lutak, a ne čovjek, pa ga gurnuh da ide preda mnom. Šta ti je, Hamza, šta sam ti sad uradio, gdje ćemo sad nazad, prepade se Faruk Beširlija, a ja mu ne mogu reći, jer ne znam kakav će mi glas iz grla izaći, da ćemo se kao gospoda provozati kočijom. Jebeš pare, platit ću, i jebeš merak od duga hoda ako je ložaču došlo da se provoza kočijom.

A kako mu je lice sinulo kada se popeo na kola! Sjeo je uz kočijaša, a ovom na glavi halbcilindar – mogli smo i u onoga s fesom, ali znam da je Faruku ovo veće, pa mu se i lice odmah prebojilo, zarumenio se i zaplavile mu se oči, odmah se trideset godina podmladio. Hvala ti, Hamza moj dobri, ovo ti zaboravit neću! Ja se mislim šta mi, jadan, imaš nezaboravljati i kakve koristi kad će i to proći. A pokraj nas promiču platane, Švabo ih zasadio kao pod konac, tako da im ne vidiš kraja, a mjesto do kojeg ćemo stići sitno je da se igla u njega ne bi mogla zabosti. Čini ti se da nema prolaza, a opet znaš da ćeš proći i da će se drvoredi na kraju razmaknuti. Ili znam ja, jer sam se u kočiji već vozio, ali Faruk ne zna. Zagledao se niz aleju, sve skuplja oči i žmirka, ne bi li ugledao prolaz, ali prolaza nema pa nema. I opet je onako star, briga mu se kao muški zar spustila preko lica.

Ne boj se, bolan, to ti samo tako izgleda, govorim mu. Ama, ne bojim se ja toga. Ničega se ne bojim. Nego mislim šta bi bilo kad bi sad, evo dok se ovako vozimo, svega nestalo. Kako će, jadna ti majka, svega nestati, i to baš u subotu popodne, a sutra se ne radi? Eh, a ja ti mislim da nema boljeg dana od jednog ovakvog, pa da dragi Bog duhne u lampu i kaže – gotovo je. Kad je kijamet, ili kad uzbrdo ložim mašinu i ne znam hoće li ufatit zaleta do vrha, ili kad se sastave nebo i zemlja, ja znam da On o svemu brine i da mu je po volji, ali ovako, kad se sve smiri i umiri, meni se učini da je Njemu dodijalo i samo što ne puhne u lampu. E, pa efendija, kakav li je tebe tudum učio vjeri. Nije Allah nena Belkisa da puše u lampu. To ti misliš jer si još mlad. Jednom ćeš se samo probudit i u pameti će ti već biti da je gotovo i da gore negdje na Igmanu dvojica testeraju jelu i za tvoj tabut. Tako će ti biti, moj Hamza…

Kako mi to reče, tako se izgubi svjetla među krošnjama. Nije da je sunce zašlo za oblake, jer ih nigdje na nebu nema, nego kao da ga oko više ne prima. Eh, što te provozah, budalo stara, što uopće s tobom krenuh? Mogao sam te pustit da sam ideš, ne zovnut te kad te vidjeh kod stanice na Čengić vili… Govorim tako sebi, ali mi se ne da povjerovati. Pa gledam gospodske vile kako niču na Stojčevcu, evo ih dvije koje tu nisu bile prošli put, ali umjesto da im se radujem, ili da mi omrzne krst što se u njima baškari, kao što mi i jedno i drugo inače dolazi kad idem na vrelo, meni se učini da te vile zidaju za ljude koji će se u njima obvikavati na grob. Bogati su, pa im se može. Sjede u onim stolicama za ljuljanje, Allahu mili, ludog li svijeta, zar šamlica nije da insan osjeti čvrstu zemlju pod sobom! a na zidu im kuca drveni sahat i ptica im kukakvica uči njihov švapski dženaza namaz.

Ja mraka u ovakav dan! Da ga obasjaju tri sunca, ne bi bila dosta.

A Faruk Beširlija kad vidje šta je sa mnom načinio, bi mu krivo i sve bi da me razvedri. Uzima kočijašu halbcilindar i stavlja ga sebi na glavu, pa mi se okreće, biva gledaj me kakva sam hablečina. A ja ga gledam, i gledam kočijaša Mađara kojem nije pravo pa šuti, ili je navikao šutjeti da se ljudi ne smiju kako govori, i vidim kako mu vjetar preko ćelave glave nosi ona tri duga sijeda čuperka i mislim se, Janoš, moj Janoš, gore je tebi nego nama. Nije ti dato da umreš tamo gdje ti je mjesto, u tvojoj ravnici, nego ćeš s nama pod zemlju, pa ćemo ti i dolje skidati šešir s glave i smijati se čim progovoriš. Nikom takve sudbine da dertom mami smijeh!

A jesi li se ti, Hamza moj, nešto ljutio na mene? Rekoh, nisam, što bih se ljutio, nego me ovaj vjetar raspuhao. Lažeš ti meni, nije to od vjetra, navikao si se ti u kočiji voziti. Nisam se, bolan, navikao, nema ti tu navike. Još Janoševi konji i nisu tako brzi, da su od onog pijanog Firdusa, od vjetra bi mi i suze pošle. Hajde, ne laži Hamza, nisu ti suze od vjetra, nego sam te ja naljutio.

E, ako je tako, halal ti bilo! digoh glas i poskočih na onoj kožnoj sećiji, ne bi li rastjerao razgovor. Ali Faruk se ne da, nije šepavog lako prevariti, pa me gleda i onaj mu se mali smiješak gnijezdi ispod lijevoga brka od kojeg bi zaplakao ko god mu znamen prepoznaje. Grdno je smiješiti se od žalosti.

Vala, brate Hamza, ja sam se meda najeo i dabogda me pčele izujedale! Eto, više ti od toga reći ne mogu.

To što mi se tad skupi u grudima progutalo bi sav mrak pećine na Bijambarama, samo da je pećina blizu. Ovako ostade u meni, gutao sam dok se imalo šta gutati, a onda se odjednom aleja razmaknula pred nama, ukazao se prolaz između platana, Faruk je uzviknuo: Eno ga, inšallah, a ja mislio da nikada nećemo stići!

Pa kako to reče, kao da je zaboravio na sve što smo pričali. Skočio je dolje kao mladić, Janošu pružio halbcilindar, a ja tek kad zavukoh ruku u džep, među kovanicama osjetih da mi niz dlan lije voda. Da odmah moram zasvirati prsti bi mi se klizali po dirkama kao ženske noge kad poledi Vratnik. Smiri se, Hamza, velim si, nije ni ovo najgore.

Do livade gdje su naši trebalo nam je deset minuta, ali se Faruk Beširlija razbrbljao za dva sata normalna čovjeka. Te kako je to kad ne ložiš dovoljno brzo, ili kad u lopatu previše trpaš, a vatra ne može gutati, pa se lokomotiva zaustavi tri metra pred vrh, čini ti se da bi je trojica jačih pehlivana mogli dogurati do gore, ali jok, valja se vraćati, nema ni pehlivana, nego sve sami oficiri i neki svijet što je pošao rodbini u Srbiju, pa klizi nizbrdo, skroz do dna, i onda opet loži i loži i nadaj se da sad dobro ložiš, ali ti onda nema sreće veće, nego kad iz drugog puta lokomotiva preskoči vrh i nizbrdo ložiš onako fino, kao što švapske gospođe iz srebrenih kašikica šećerom zasipaju vreli čaj, te odmah zatim se Faruk prebacuje na priču kako je to kad u sarajevskom polju u zemlji izgnjili krumpir, pa Glamočaci dođu na svoje i prodaju ga po Sarajevu za triput veću cijenu, a ne znaš kome je Bog dao manju pamet, njima pa im je mjesto Glamočem nazvao, ili tim njihovim krtolama od kojih je svaka ko glava u paščeta…

A ja mu se smijem i nikako se ne mogu sjetiti šta mi se maloprije onoliko stužilo i merak mi je stalno misliti o tome, jer znam da se neću sjetiti i da je dobra ova velika radost. Onaj mi igmanski vjetar suši dlanove i skoro ću pod prstima osjetiti nevidljivo brašno i prašinu koja se ne mora čistiti.

Teferič je, bezbeli, dobro poodmakao, narod se rasporedio između dva oraha, pod svakim sinija od ponjava načinjena, a na siniji bureka i raznih pita, sudžuke, sira travničkog i ilijaškog, ko i vazda svega više nego što treba. Nikoga žena ne bi pustila da se sramoti pred društvom, a malo je neženjenih kao što smo Faruk i ja, pa se onda za zadnju subotu u mjesecu spremi i niko ne misli šta će se drugih dana jesti.

A mogao si, vala, i ne doći kad te dosad nema! Nemoj, Ahmo tako, naljutit ćeš nam harmonikaša, pa šta ćemo onda, zvat Cigane sa ćemanetima? Neka, neće se on ljutit, drago je i njemu zasvirati; da mu nije toga, znalo bi se da je najgori kondukter na željeznici. A čuješ ti Fahru, on će da govori ko je najgori kondukter, a nije se vozom provezo otkad radi na željeznici! E, nek si mi ti mašinfirer, u Binježevu, zna se, mater čim muško rodi, veli da joj je to za lokomotive…

Pričaju oni tako, pa svaki vreba hoće li njemu nešto biti upućeno, da što prije odgovori, a ja sjedoh na travu, za leđa Baruhu Finciju, biljetaru sa Stupa, rekoh da onako uprazno razigram prste prije nego što navale da sviram. Faruka nisu ni primijetili da je došao, a kamoli da bi ga pozdravili, ali se on već progurao između ekonoma Muje i onog Burazerovića što mu ime ne znam, a svi ga zovu Buraz, što zbog prezimena a što zato jer iz Hercegovine švercuje duhan i tako zaradi još tri ložačke plaće, i eno ti mog Faruka, već se prihvatio uzljevaka i kiselog mlijeka, pa sve vreba onaj burek što ga je savijala Burazova Hanka, jer je njezin s najviše mesa, da se vidi koliko njezin čovjek zarađuje. Ja ga jest ne mogu i kapak. Ne zato što mi ne da poštenje, nego zato što se zna koliko mesa i krumpira u piti smije biti. A neću i zato da mi Buraz ne kaže nešto, jer njegovu istrpiti ne mogu. Pa gledam preko Baruhova ramena mog Faruka kako hališe uzljevak, krenuo je jadan od najposnijega, a sve gleda Burazov burek i moli onoga svog malešnog Boga da Buraz okrene glavu na drugu stranu, da ne stigne reći – inšallah, kolegen, bezbeli od prekjučer nisi jeo, pazi da se ne udaviš, a vidi te, ko deva Muhamedova, alejhiselam, najest ćeš se danas, pa će ti trajati mjesec dana… Sve će to, i ko zna šta još, izgovoriti Buraz, ako se Faruk prerano bureka maši. Pa sad čeka, drug moj dobri, da hrsuz prestane gledati u svoju tepsiju.

E, jadi moji, da ga financi hoće ufatiti, promrmlja Baruh Finci, a da ni vidio nije da u isto gledamo.

Ako ga i ufate, bit će kasno, rekoh, a Baruh se prenu, pa zausti da nešto slaže, biva rekao je nešto što veze s ničim nema, a ja ga uhvatih za rame, neka, Baruh, neka, sve je dobro, isto mislim ko i ti. Ali nikad čovjek ne može znati, reče on, pa se okrenu k meni, a je li ti dobro harmonika?

Ne znam šta bih mu rekao, za harmoniku se tako ne pita. Ona je vazda ista, ako ju ne razdaješ po sokolačkim svadbama pa ju rakijom ne ispolijevaju. Ali Baruh pita samo da bismo pobjegli od priče. On vazda tako, kaže nešto i onda bježi. A dobar je čovjek.

Pusti harmoniku, nego jesi li ti dobro, kako Simha, kako djeca? Kako me na to pogleda, znao sam da nešto krivo upitah.

Znaš, Hamza, meni ti je umrla Simha, ima već šest mjeseci. Samo kliznula s kreveta jedno jutro i više je nije bilo.

Jezik mi se svezao, tražim ono prvo što treba reći, a kad tako tražiš, vazda krivo nađeš: Baruh, bolan, pa što mi ne reče? 

On gleda, oči mu se usitnile i uvukle, pa veli – nisi dosad pitao, ni drugi nisu, pa računam da je bolje ako ne kažem. Da ne kvarim teferič. Nit si ti sad šta pametniji, niti je meni lakše. Eto, bolje da nisam ni rekao. 

A djeca? Kako ti djeca?

Ha kako, ono manje nađe mater u onom većem, i tako osam puta. Naganjaju se po avliji, skupit ih ne možeš. A ja ne daj bože da koje udarim, kako ću ga tući kad je ostalo bez matere. Znaš kakva su maksumčad, koriste kad im se babo razmekša. Pa ih gledam tako, slušam ih kako se smiju, i lijepo mi bude taman da i zadnji tanjur u kući razbiju. Al᾿ vidim da oni nisu ostali bez matere, nego sam ja ostao bez Simhe. Eto, Hamza, tako ti je to. Nego ti nama fino zasviraj, a drugo će ići tamo gdje treba. 

Ja ga i ne upitah koju ću, nego krenuh potiho, sve se nadam drugi neće čuti i okrenuti se, imaju još svojih priča, Ima l᾿ jada ko kad akšam pada. Polako vezem, sporije nego što treba, ali što dalje odmičem, sve mi se više čini da sam za Baruha Fincija trebao naći neku drugu, jer kad dođem do onoga – draga dragog doziva bez daha – njemu bi moglo doći ono što sad doći ne treba. I sve odlažem, ponavljam i dopijevam, ali koliko god odlagao, pjesma se mora dovesti do kraja.

Neka Hamza, ko sad pusti suzu, niko ga neće pitati – zašto… 

Kako on to reče, ja skidoh harmoniku. Trčao sam preko ledine, tamo prema vodi, među vrbe i jedino me bilo strah da neko ne pođe za mnom. Ali srećom nisu pošli. Ili ih je Baruh zaustavio, ili su mislili da mi se u po pjesme pripišalo. A nije, nego je samo ukrivo krenuo dan otkad je Faruk Beširlija poželio da se provoza kočijom. Stajao sam na kamenu, a voda je tekla i s lijeve i s desne strane. Dalje se nije moglo. Mogao sam skočiti u vrelo, rijeku koja se rađala iz hiljadu izvora, ali se ništa ne bi promijenilo. Voda je bila ledena kao nož u snijegu, kao prošla zima, nikad se toliko ne zagrije da postane slična ljudima i zraku. Pastrmke koje u toj vodi žive ne znaju za juni, vrele dane, sunce koje udara u ćelenku i hladan igmanski vjetrić po kojem se ovo mjesto razlikuje od svih drugih mjesta na svijetu. Mogao sam skočiti u tu hladnu vodu, ali bih samo nakratko zaboravio. I to koliko je Faruk Beširlija bio nalik mejtu prije nego što se popeo na kočiju, i to kako je u onoj tački u kojoj se spajaju redovi platana vidio svoju smrt, i to kako je Baruh Finci mislio da ga ne čujem, i to što mi je morao reći da mu je umrla žena, zamoliti me da zapjevam, pa kada sam ja zapjevao jedinu krivu pjesmu, onu u kojoj draga dragog doziva bez daha i u kojoj se, neotpjevano, pita – slatko gondže da l᾿ još misliš na me, sve sam ja to, kažem, mogao zaboraviti, ali samo na tren i samo dok tijelo ne prepozna je li ga spopala vrela ili ledena voda i ne odluči, onako bez pameti, bježati van.

Umjesto da skočim u vodu, tako plitku da u njoj ni guzicu ne bih uspio skvasiti, a čistiju i od suza, najprije sjedoh na onaj kamen, pa mi ne bi dosta, nego legoh u travu i naslonih glavu na njega. Tu ga je postavilo glatkog i udubljenog, taman da ljudska glava na njega stane kao na jastuk, pa se zagledah u nebo, kroz krošnju vrbe, i zamirisa mi odnekud bejturan. Odakle među vrbama bejturan i je li mu usred juna mjeseca vrijeme? Osvrnuh se oko sebe, ali nigdje ga nije bilo. Pričinilo mi se i nastavilo mi se pričinjavati dok god sam tu ležao. I najprije slušao vodu kako mi žubori nad glavom, a onda je neko krenuo razvlačiti moju harmoniku. Prvo mi se učini da je Mirso, skretničar iz Sokolović kolonije, ali nije Mirso, on bi to življe razvukao, da se ne čuje koliko mu je tvrdo uho. Pa sam mislio da je Hikmet Murteza, stari Arnaut, već mu je sedamdeset a ne da se u penziju, ali nije on, ne bi Murteza bez pitanja uzeo tuđu harmoniku. Ili je Jozo Penava, moj vršnjak i najbolji pjevač na željeznici, ali da je on, već bi zapjevao, ne da se njemu dugo prebirati, nego bi što prije da pjesma kaže kako je bilo.

A ako nije ni Jozo, onda ja ne znam ko je. Na meni je da slušam i mislim odakle to dolazi, ako nije iz moje glave, miris bejturana.

Jesam li u neka doba zaspao ili nisam, to ne mogu reći, jer ne znam. Ali kada sam otvorio oči, nebo među vrbama više nije bilo onako jarko plavo, blijedilo je kao svilena marama ako se pere u lukšiji, a bejturan se izgubio i nisam ga mogao povratiti u sjećanje. Nisam znao kako miriše, ni miriše li uopće, ali onaj je isti i dalje svirao harmoniku, a da nije zapjevao. A da je dugo vremena prošlo, osjetio sam u nogama kada sam krenuo da ustanem. Koljena su mi se ukočila, zglobovi su zamrli, sve je govorilo nemoj, Hamza, gdje ćeš, Hamza, lezi dok imaš zašto.

A vazda isto, iznutra ti govori da imaš zašto, ali se u pamet dalo nešto drugo. Rekoh, da vidim je li se Faruk Beširlija dočepao Burazovog bureka.

Gdje si, bolan Hamza, mi se već prepali! kaza Baruh Finci čim me je vidio. Raspišo se teferič dok te nije bilo, govori Faruk i pokazuje na onu jednu ponjavicu što je ostala i na njoj tanjur s malo bureka i sira: ovo smo za tebe ostavili.

A meni mutno u očima, jezik mi onemoćao i ne da mu se pokrenuti, pa da pitam ko je to svirao moju harmoniku. Eno je, leži na travi i ubij me ako sam čuo kad je utihnula. Znam da njih dvojica ne znaju svirati, a trećega nema.

Pa što odoše tako rano, nije još ni akšam pao? Tako, digli noseve, vele jebeš takvog harmonikaša, donese harmoniku, pa nestane. A zašto ste vas dvojica ostali? Hamza bolan, nemoj se ljutiti prije nego oči otvoriš, mi rekli da ćemo tebe čekati. I veliš, ništa bez harmonike, je l’? Eto, tako rekoše, još je Buraz rekao da jebo on sebe ako hanumu opet nadigne da razvlači pitu za teferiča. Baš je tako rekao? Nije, bolan, Hamza, vidiš da te hvata na trehu; bogati jesi li ti vazda takav ters kad se probudiš?

Htjedoh reći Baruhu da nisam ni spavao, ali onda pomislih kako mi je bolje da šutim. Možda stvarno jesam, pa su me njih dvojica obilazila dok sam hrkao. Odlučih tako i ne pitati ko je svirao harmoniku dok me nije bilo. Neka mi sami kažu.

Nego, Hamza, hajde ti nama dvojici zasviraj Ima l᾿ jada ko kad akšam pada, vrijeme je, eno zađe sunce. Ja gledam, eno ga, gubi se iza brda i obasjava onaj jedan komadićak neba i nečiju kuću pod šumom. I rekao bih mu, nemoj, Baruh, tu pjesmu, znaš kako je prošli puta završila, ali mi se onda učini da mi je lakše da ju otpjevam, nego da mu to spominjem.

I tako sam ti ja pjevao sve po redu i kako ide, gledao ga kako se smiješi, pa sklapa oči kad dođu oni neki dijelovi kod kojih dobri ljudi gledaju u sebe, a loši potegnu da će razbiti čašu, i sve mi čudno da ne misli na Simhu. Ili mu se ne vidi da samo na nju i misli. Kako završih, tako i sunce sasvim zađe, više se nije dalo prepoznati koju je kuću obasjavalo i utihnu sasvim onaj vjetar s Igmana. Eto, rekao bi čovjek da je to neko navukao zavjese u bolesničkoj sobi, kaza Baruh Finci i bi vrijeme da pođemo kućama.

A ko će ovo pojesti? upita Faruk Beširlija dok sam ja prtio harmoniku, a Baruh slagao onu ponjavicu. Ponesi i ne pitaj, rekoh mu. Dat ćemo usput nekome, probudilo se u Faruku da ne mislimo kako je kući gladan. Jašta nego ćemo dati, samo ti spremi u bošču. I tako pođosmo i dođosmo svaki svojoj kući.

Eto vidiš, u neka doba svu sam priču ispričao.

Bio je to zadnji željezničarski teferič na Vrelu Bosne. Par dana prije sljedećega kod Latinske ćuprije ubiše Franju Ferdinanda, a malo zatim se zarati i zadugo ne bi nikakvih teferiča, akšami su padali a da ih živ insan nije primjećivao, prođe vrijeme od pjevanja. Meni je harmonika ostala pri ruci, ali više nikada s njom nisam bio dobar kao na tim željezničarskim teferičima i akšamlucima. Čim bih je digao na koljena, prije nego što je i rastegnem, pitao bih – ko li te je, nesretnice, onda zasvirao? I odmah mi više nije bilo do pjesme. Sve dok mi Daut Teftedarija iz Pariza 1927. ne donese novu harmoniku. Staru sam, bez žalosti, prodao nekom Džemilu Serhatliću, i otišla je s njim u Podgoricu da je ja više nikada ne čujem. S Farukom Beširlijom drugovao sam cijelo vrijeme rata i bio sam uz njega kada se u jesen 1918. opraštao s dušom. Ne upitah ga sjeća li se kako sam ga provozao u kočiji, nego sam čekao da mi sam kaže. A nije rekao. Na svačemu mi se zahvaljivao, istinom i pretjerivanjem preporučivao me Onome kojem odlazi, ali kočiju nije spomenuo. Nije, a trebalo mi je da kaže. Baruha Fincija je bilo poslalo na front, završio u zarobljeništvu i jedva se živ iz Niša vratio, pa sam ga znao sresti kako niz Obalu špancira u akšam držeći se pod ruku sa ženom. Jest, sa Simhom. Istom onom koja je umrla. I vazda bi me neki led probijao kad ih vidim, ne zbog njih, nego zbog onoga što sam osjećao dok sam mu juna 1914. u sam akšam pjevao Ima l᾿ jada ko kad akšam pada i dok sam na njegovome licu tražio znak da mu je umrla žena. A, eto, nije, kao što ni bejturan nije mirisao.

Star sam čovjek i većega derta nisam imao od onoga koji me je potjerao do vode da legnem na kamen izdubljen za moju glavu. Malo mi je vremena ostalo, pa će mi taj dert biti upisan i kad me ne bude bilo. A najgore je što ga nikome nisam mogao reći, jer bi svako kazao – Hamza, bolan, to ti je sunce bilo udarilo u glavu. Ja znam da nije sunce, a više mi nije važno šta jest. Odsvirat ću ti Ima l᾿ jada ko kad akšam pada ako ti je toliko stalo, ali poteci i nađi nečiju harmoniku. Moja Francuzica ti tu pjesmu ne svira.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s književnog e-časopisa Miljenka Jergović, 28. 05. 2023.).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora