autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja

AUTOR: Sanja Sarnavka / 22.06.2020.
Sanja Sarnavka

Sanja Sarnavka

Nekoliko tjedana bavim se svekrvom koja je točno trideset i nešto sića godina starija od mene. Ne razlikujem se od mnogih što, gledajući ju, ne želim doživjeti duboku starost poluslijepa, potpuno gluha i teško pokretna. Tužna je takva starost.

A pogotovo u Hrvatskoj kad nisi na vrijeme (prosječno 10 do 15 godina za Zagreb) predala zahtjev za smještaj u jedan od gradskih domova za starije i nemoćne. Jadna ti obitelj kad mora naći privatni smještaj. I jadni svi ako ne postoji ušteđevina ili nekretnina čijom se prodajom može pokriti dugotrajna njega.

Tajkunske obitelji čiji je imetak različite provenijencije jedine ne moraju biti zabrinute. Prekaljeni političari, zapravo poslovnjaci koji prodaju maglu, ne brinu također, sigurna sam. Kad zatreba, sami će, ili preko Pere koji poznaje Marka, a ovaj Vlastu koja je dobra s Mirkom, a on skoro pa u intimnim odnosima s Marijom, riješiti taj problem u po ure.

Zanemarujući sve prethodno navedeno, neki dan me osupnula spoznaja da, nakon posjeta mojoj jadnoj svekrvi, sjedim za stolom, pušim as usual, i računam prstićima koliko bih još izbora morala preživjeti da doživim njezine godine. 30 : 4 = 7,5.

Protrnula sam shvativši da me ne bi zaobišlo barem sedam (ako ne bude raspuštanja poput onog nedavnog), što lokalnih što nacionalnih, izluđivanja stupidnim, bezobraznim, uvredljivim porukama nekih spodoba.

Nekih koje moram gledati već skoro pa trideset godina kako lažu i mažu, nekih koje sam povremeno vidjela na televiziji kako se glupiraju i pokušavaju biti duhoviti, nekih koji vjeruju da su jako pametni pa hodaju gradom gledajući gdje će im jednog dana stajati bista, nekih koji zanosno revu.

Tajkunske obitelji čiji je imetak različite provenijencije jedine ne moraju biti zabrinute. Prekaljeni političari, zapravo poslovnjaci koji prodaju maglu, ne brinu također, sigurna sam. Kad zatreba, sami će, ili preko Pere koji poznaje Marka, a ovaj Vlastu koja je dobra s Mirkom, a on skoro pa u intimnim odnosima s Marijom, riješiti taj problem u po ure

Shvatila sam. Ne, to nije moguće. Ja to ne želim i neću. Ja ne smijem živjeti tako dugo.

Svjedočiti takozvanim festivalima demokracije u Hrvatskoj jednako je strašno, ako ne i strašnije, kao gledati neki stupidni reality show u kojem beznadežno neobrazovane ili poluobrazovane, nezanimljive osobe pokušavaju (a često i uspijevaju) postati popularne ni zbog čega.

Iako na ovim izborima konačno glasam za, a ne začepljena nosa protiv, zahvaljujući izuzetnim ljudima koji su se odlučili za borbu s vjetrenjačama, zgađena sam do povraćanja.

Osvrćem se i mislim – u što sam potrošila tolike godine, zašto sam ostavila miran, dobro plaćen posao i upustila se u borbu za neko pravednije društvo u kojem će žene biti jednako cijenjene i poštovane, u kojem će nasilnici biti u društvu prezreni i odbačeni te pravedno kažnjeni, u kojem ćemo imati pravo izbora profesije i karijere, načina življenja?!

Nizašto, čini se. Uzalud mi trud, svirači.

Takozvani glavni igrači baljezgaju i nije im neugodno. Na listama nemaju dovoljan broj žena jer ”žele eksperte” (kaže faca koja je morala otpisati preko nekoliko ministara zbog neobranjivih afera, a sada su mu na listi i neki polupismeni razbijači) ili, pak, stavljaju samo jednu ženu kao nositeljicu liste jer, kaže drugi, ”treba dokazane operativce”.

Aha. Vidim. Sve crème de la crème hrvatskog društva. Pretežno, barem izvana gledano, muškog spola. O rodnim identitetima nećemo. Da ne uzrujam one koji su smislili opaku rodnu ideologiju ili one koji nemaju pojma što ona jest, ali je se boje kao crnog đavola.

Preskočit ću zaklinjanja u programe i vizije kojih se nitko s lista neće odreći jer im je na pameti samo dobrobit građana. Nipošto i nikada njih ne zanima saborska plaća i povlastice. Ma jok.

Oni su pregalnici koji će do posljednjeg daha težiti ispunjavanju želja svojeg biračkog tijela. Loto je nesiguran, kockanje bolest u kojoj se najčešće gubi sve, ali davanje glasa svojem izabraniku siguran je dobitak.

Povisit će nam plaće, mirovine, vratiti sve odbjegle preko granice, smanjiti liste čekanja u bolnicama, izgraditi nove tračnice i pokrenuti brze vlakove, iskopati podzemne željeznice… umjesto rijeka, teći će med i mlijeko.

Sve je savršeno, a sada će biti još savršenije. Kao što smo pobijedili koronu, tako ćemo riješiti sve probleme. Kojih zapravo ni nema previše. Zanemarivo.

Govor mržnje u Hrvata nepoznat. Od milja se tek, da bi se pokazala čista i nevina ljubav, crtaju po zidovima kukasti križevi, a stabla na kojima umjesto jabuka vise Srbi iskaz su želje za mirnim suživotom s ovom etničkom manjinom.

Ustaški pozdrav ”Za dom, spremni” zapravo je novo iskazivanje toplih osjećaja prema svijetu i multikulturalnosti kakvo posebno vole neka sudska vijeća…

Nekoliko tjedana bavim se svekrvom koja je točno trideset i nešto sića godina starija od mene. Ne razlikujem se od mnogih što, gledajući ju, ne želim doživjeti duboku starost poluslijepa, potpuno gluha i teško pokretna. Tužna je takva starost

A glavna tema ovih izbora, i opet sreće i ljubavi radi, postalo je silovanje. Divan čin iskazivanja želje heteroseksualnih muškaraca za sjedinjavanjem sa ženama. Može i djevojčicama ili djevojkama.

U ratu, kad siluje neprijatelj, ono se oštro osuđuje jer samo Hrvati imaju pravo silovati svoje žene.

Pravosuđe to potpuno razumije. Pa nakon dvadeset godina oslobađa trojku za koju je dokazano da je grupno silovala jednu djevojku. Jer, jebiga, jesu je silovali, ali ona nije bila nemoćna kako je tvrdio državni odvjetnik (ili odvjetnica). A eto, i živa je. Nakon dvadeset godina. Znači, zapravo, ništa joj se strašno nije dogodilo.

Prije toga su se konzultirali s jednom ženom (barem tvrdi da to jest) koja lijepo kaže da ženino tijelo ionako nije njezino pa mu država i društvo može raditi što god poželi.

Uz silovanje, odnosno tik uz njega, tu je vječna tema kojoj veliku pozornost, opravdano, posvećuju muškarci – pobačaj. Odlučili su – e, neće majci više žene u Hrvatskoj moći birati hoće li zadržati trudnoću ili ne.

Tko im je to uopće dopustio?! Šta one imaju birati?! Bog im dade maternice da bi rađale i točka.

Jedan koji je bio svašta, a ponajviše blagoglagoljivi pozer, rezolutno izgovara: ”Ima da rode. Silovane ili ne”.

Drugi, pijevac pjevač, u ime naroda (ja sam valjda izrod jer u moje ime sigurno ne govori), kaže kako silovana žena mora tražiti savjet od obitelji smije li, iako silovana, pobaciti. Možda ju je silovao muž, ili stric, ili ćaća, pa će sigurno najbolji savjet moći dati. Uz njih, gomila muškaraca, izgovara, mi mislimo da život počinje začećem i zato smo protiv pobačaja.

A onda se dogodi čudo. Neke žene prolupale pa im je malo dosta da se o njima priča kao o maternicama koje treba napumpati i natjerati da rađaju. Pa dignu srednji prst i to javno obznane.

Pa nastane cika. Ne samo muškaraca nego i ćudorednih žena. Iju, cijuču, kako je to nepristojno. Kako je to ispod nivoa. Neprimjereno. Mi moramo ostati fine i dostojanstvene.

Bez obzira na to što nam rade. Što nas ne stavljaju na liste, što nas proglašavaju maloumnima, inkubatorima, što traže da rađamo, a možda nikad nećemo dobiti alimentaciju, što smo potplaćene, što smo sluškinje muževima, djeci i roditeljima kad ostare… Jer mi uživamo u tome.

Mi volimo raditi, a ne biti pohvaljene i nagrađene. Mi volimo biti na usluzi. I imamo grižnju savjesti kad negdje podbacimo – bilo na poslu jer brinemo kako su nam djeca ili s djecom jer nismo odradile sve što smo na poslu obećale.

Ovi koji bi vladali, doduše, odmah kažu da su im rečenice izvučene iz konteksta. Jedna Facebook drugarica lijepo je napisala – vratimo ih u njihov kontekst, zatvorimo ih u njega, i pazimo da nikad više ne izađu. I ne oglase se, dodajem.

A ženama koje su zgrožene našom prostotom poručujem – eto vam ih, budite fine i pristojne, ne dižite glas, odrađujte sve što se od vas očekuje. Samo ostanite tamo gdje jeste i ne prilazite mi.

Jer, još više nego što vi ne razumijete mene, ja ne razumijem vas. I podosta vas žalim, a i pomalo prezirem. Jer svojom šutnjom ili povlađivanjem macho muškarcima pokazujete da gledate a ne vidite, da slušate a ne čujete. Sigurno ćete i zaokružiti nekog od ovih zaštitnika nasilja jer su vam face. Neka vam ih.

Lakše mi je razumjeti muškarce. Njima je super. Naravno da ne žele promjenu. Kako će biti veliki vođe u prljavim gaćama i neispeglanim košuljama. Gladni.

Kako će upravljati državom ako bi morali ustajati noću i hraniti bebe, mijenjati ukakane pelene. Nikako. Prisjelo bi im. Ne bi mogli važno kimati glavama kao da sve razumiju i praviti se da znaju kamo to idu i gdje im je cilj.

Ali im neću oprostiti svinjariju da se usuđuju govoriti o silovanim ženama i pobačaju. Kao što im neću oprostiti kad pomisle da imaju pravo ženu udariti, silovati, određivati joj što će činiti sa svojim tijelom i životom.

Neka se bave svojim prostatama i penisima, svojim sjemenom koje prosipaju svijetom bez razmišljanja o posljedicama. Veliki vjernici, trebali bi se zbilja suzdržavati i od masturbacije, kako poručuje časni Ilčić.

Iako na ovim izborima konačno glasam za, a ne začepljena nosa protiv, zahvaljujući izuzetnim ljudima koji su se odlučili za borbu s vjetrenjačama, zgađena sam do povraćanja

Trebaju pjevati sa zborom iz montipajtonovskog filma ”Smisao života” Every sperm is sacred, every sperm is great, if a sperm is wasted, God gets quite irate… A Boga ne bi smjeli naljutiti.

Ako uskoro ne čujem da se oštro osuđuje svako nasilje, da se društvo nedvosmisleno ograđuje od nasilnika i silovatelja, a pravosuđe ne počne raditi kako spada i kako dolikuje jednoj državi koja tvrdi da je važna i uređena, neću samo uslikati istaknuti srednji prst.

Počet ću ga zabijati u oko svakom tko se usudi proturječiti. Bila ta osoba muško ili žensko.

A Hodu za život poručujem. Počnite brinuti za žive. Ne zavodite mlade ljude obećanjima i floskulama. Otiđite svojim osnivačima. Onom prvotnom, iako je pokojan, pogotovo.

Južna Amerika je dovoljno daleko da vas ne moramo ovdje gledati i slušati. Bit će vam super na izvorištu ideja koje propagirate. Tradicija, obitelj, ali i vlasništvo, zar ne? Otputujte sa svojim tijelima koja nisu vaša, ali ih ni mi ne želimo. Para vam za put ne nedostaje.

Sutra opet idem vidjeti svoju svekrvu. I brojim. Ne, nemoguće. Ne smijem još proživjeti ovakvih sedam izbora.

Ili drugačiji izbori, ili ja lagano odoh.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
     Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
     Proljeće koje to nije
     Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
     Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
     Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
     Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
     Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
     Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
     Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: CRNA OFCA
Oznake: Crna ofca, izbori, kolumna, Sanja Sarnavka
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1