autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
I ovo je grijeh: nepoznavanje svog jezika
Borivoj Dovniković-BORDO
Nedavno me zaprepastio tekst ”Nacija nepismenih” u uskršnjem broju Jutarnjeg lista, u kojoj Zoran Ferić i Neven Budak govore o katastrofalnoj nepismenosti mladih u Hrvatskoj! Ja se borim s nakaradnostima u hrvatskom jeziku, a nisam imao pojma da je stanje u jeziku mladih daleko gore.
No ipak sam bio u pravu da je hrvatski standardni jezik generalno u zabrinjavajućem stanju.
Nije dovoljna velika verbalna briga jezikoslovaca za opstojnost hrvatskog jezika ako nije popraćena realnim mjerama u svim sferama obrazovanja, uključujući i ostale građane.
Ponavljam što sam već pisao: više brige, pažnje i naklonosti pokazuje se prema regionalnim govorima, nego prema standardnoj štokavskoj ijekavici.
Ponavljam što sam već pisao: više brige, pažnje i naklonosti pokazuje se prema regionalnim govorima, nego prema standardnoj štokavskoj ijekavici
Kao dijete rođeno i odraslo u istočnoj Slavoniji, gdje se, uz ostale takve krajeve u regiji, govori pravilno, imam privilegiju da me nitko, od porodice do škola, nije posebno učio jeziku. Ja sam ga udisao sâm iz svoje okoline od prvih koraka.
A kako se u mnogim krajevima govori jezicima zavičaja (zagorskim , međimurskim, dalmatinskim, istarskim, zagrebačkim…), zajednički službeni standardni jezik mora se učiti, kako bi se uključilo u kompletan život zemlje i napredovalo u njemu.
Svaka zemlja u svijetu ima taj problem, ali se on ne rješava na tako gorljiv, netolerantan način kao kod nas.
Nisam čuo da Italija ima problema oko toga što je njihov službeni standardni jezik toskanski, iako u pojedinim regijama građani govore svojim narječjima, tako da se jug i sjever daleko više razlikuju nego naši Dalmatinci i Slavonci.
Stopedesetogodišnja povijest pokazuje da je hrvatsko-srpski standardni jezik, s više ili manje problema, dostigao stupanj zrelosti među slavenskim jezicima i ugled u svijetu.
Djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, Meše Selimovića i ostalih velikih književnika to dokazuju. Separatistička nastojanja u zadnjih dvadesetak godina neće ga uništiti, ali ga nebriga može unazaditi. Ne smijemo to dopustiti!
Kao dijete rođeno i odraslo u istočnoj Slavoniji, gdje se, uz ostale takve krajeve u regiji, govori pravilno, imam privilegiju da me nitko, od porodice do škola, nije posebno učio jeziku. Ja sam ga udisao sâm iz svoje okoline od prvih koraka
Godinama već u notesima s naslovom “Jezične nakaradnosti” bilježim pogreške u svakodnevnom govornom hrvatskom jeziku, među kojima, nažalost, neke već uzimaju neslužbeno pravo građanstva!
Jer ako, na primjer, nedozvoljeno griješe visoki političari, univerzitetske ličnosti, čak i priznati književnici – što se može očekivati od običnih ljudi, a da mlade i ne spominjemo.
Ima i svijetlih primjera, koji pokazuju da pravi jezik postoji i da govornike valja isticati kao uzor. Neki je dan zastupnik Nikola Grmoja održao u Saboru govor koji sam, bez obzira na politička opredjeljenja, s uživanjem saslušao od riječi do riječi.
Ne samo da je izlaganje bilo savršeno u ritmu, naglašavanju i jasnoći, već nije bilo nijedne jezične pogreške (osim riječi osjećati s dugim naglaskom na vokalu ê, a ne kratkim na prvom slogu (ò), što je uostalom uvriježeno u južnim narječjima).
Davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, ne znam na kojem jugoslavenskom radiju, slušao sam spikersko čitanje jednog našeg književnog djela. Stvarno sam neuobičajeno uživao u baritonskoj interpretaciji, ne samo u literarnom sastavu (ne sjećam se više koga našeg književnika). Na kraju ime spikera: Franjo Rabovski.
Bio je to drug iz moje školske klupe iz osječke gimnazije s kojim se nisam bio vidio od mature!
Karijeru je završio u Sarajevu. I dokaz je da su tada mnogi poznati spikeri radija, poslije i televizije, bili s moje gimnazije, znači iz istočne Slavonije.
Stopedesetogodišnja povijest pokazuje da je hrvatsko-srpski standardni jezik, s više ili manje problema, dostigao stupanj zrelosti među slavenskim jezicima i ugled u svijetu
Kad sam iskazivao tu činjenicu, kolege su mi u Zagrebu znali prigovoriti da bih ja htio da svi naši spikeri budu moji Slavonci, a ja sam odgovarao da u tome ne vidim ništa loše ako ti ljudi poznaju jezik bolje od drugih.
Danas neki reporteri i voditelji na televiziji ne govore korektno, pa ipak ih odgovorni uzimaju u stalni radni odnos! Nije li to grijeh prema hrvatskom jeziku – i prema TV, na kraju?!
Ponavljam: sistematsku pažnju treba ukazivati standardnom jeziku kod mladih od prvih koraka do sveučilišta i ostalog obrazovanja – te obavezno dodati novi studij – oratorstvo, jer se naši ljudi uglavnom ne znaju izražavati, ne samo radi ljepote govora, već radi boljeg međusobnog razumijevanja.
Sjećam se sastanaka nekadašnjih organa upravljanja – koji put su se provodili sati u besmislenim diskusijama u vezi nekih problema, jer ljudi nisu umjeli egzaktno iznositi svoje misli! Sumnjam da je danas bolje.
Dakle, nije važno samo poznavati svoj jezik, nego ga logično i lijepo koristiti.
• Petero žena na drvećima
• Milane, bravo majstore!
• Časni sude, kriv sam!
• Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
• Situacija
• Visoki turizam
• Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
• Khrzhanovski na Luzhnikiju
• Štima(c)?
• Roll Up jezika
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Borivoj Dovniković-BORDO, Franjo Rabovski, Italija, Jezik, Ljuta Paprika, Neven Budak, Nikola Grmoja, Zoran Ferić
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
