I nas se tiče: Ima li Bosne izvan Andrića?

Odavno me napustila mladenačka iluzija da je umjetnošću moguće mijenjati svijet. Knjige, glazba, predstave, danas znam, određuju nas kao osobe u formativnim godinama. Svakoga ponaosob čine otvorenim ili zatvorenim za novo, drugačije, različito – da, bez ikakve dvojbe determiniraju nas kao osobe.

Ja zasigurno ne bih bila ja bez Lennona, Doorsa, Stonesa …, bez Fromma…, bez Krleže, Selimovića, Andrića, Kiša koje sam gutala odrastajući. Ma kakvagod bila, ne bih bila ista ni bez predstava Vite Taufera, Jagoša Markovića, Janusza Kice, Paola Magellija, Lenke Udovički, Olivera Frljića i mnogih, mnogih drugih s kojima sam se susretala u zrelijim godinama.

Nažalost, ni ponajbolji od umjetnika različitih fela – glazbenika, slikara, pisaca, redatelja i glumaca – ni kad s puno strasti i vjere pristupe onomu što rade, ne mogu mnogo učiniti na promjeni društava u cjelini. Na našem okruženju.

Razlog ove moje rezigniranosti je možda i 24. međunarodni festival malih scena, okončan u srijedu navečer u riječkom HKD-u predstavom Kokana Mladenovića “Na Drini ćuprija” – komadom inspiriranim djelom Ive Andrića.

Ja zasigurno ne bih bila ja bez Lennona, Doorsa, Stonesa …, bez Fromma…, bez Krleže, Selimovića, Andrića, Kiša koje sam gutala odrastajući. Ma kakvagod bila, ne bih bila ista ni bez predstava Vite Taufera, Jagoša Markovića, Janusza Kice, Paola Magellija, Lenke Udovički, Olivera Frljića i mnogih, mnogih drugih s kojima sam se susretala u zrelijim godinama

Predstava je to s koje izlaziš s grčem u želucu, kao uostalom i s većine predstava Olivera Frljića, čije me “Vaše nasilje i naše nasilje” tek čeka. Jesam, izašla sam s gropom i u grlu i trbuhu.

Branila sam se od prikazanoga lošom ocjenom predstave, silnom, gotovo logorejičnom potrebom da sebi i mojoj supatnici u kazalištu dokažem kako, poodmaklim godinama usprkos, ne dijelim i ne želim dijeliti taj Mladenovićev pesimizam natopljen Andrićem, Drinom i krvlju koju, stoljeće za stoljećem, ispire ova za mnoge kobna rijeka, što tako uvijek novim revnim pranjem (mozgova uglavnom) iznova priprema Bosnu za ratove, nasilja, pokolje…

Nije Bosna samo Andrićeva, ima Bosne i mimo njega, njegovih kolaca i sepeta, a bogami i nasilja svake vrste izvan Bosne.

Onespokojio me je taj režiser surova izgleda izbacivača i neobična imena što zvuči poput tepanja. Razljutio. Zašto? Ponajviše stoga jer je na kraj predstave u ruke djece što simboliziraju Srbe, Bošnjake i Hrvate tutnuo puške! Poručio nam je kako je krug nasilja zatvoren i da nas izvjesno čeka novi sukob.

Razjario me je u tolikoj mjeri da sam tvrdila kako je nepotrebno izmučio glumce tjerajući ih da dva i pol sata igraju u vodi i u mokrim od vode otežalim kostimima, da ekvilibriraju na raskvašenim drvenim konstrukcijama koje mogu biti i ćuprija i kafana i gubilište, kidajući nam živce.

Samu sam sebe uvjeravala kako je nepotrebno doslovan, da se valjda ta muka bosanskih ljudi i mučna, ponavljajuća povijest Bosne mogla prikazati bez mučenja glumca, tugaljivih monologa i patetičnih songova koje više ne pjevamo ni u sitne sate iza rođendanskih fešti. Nema više ni ”ni Stambola na Bosporu”, ni lijepe Fatme.

Onespokojio me toliko da sam ogovarala i selektora Festivala Bojana Munjina. Rekla sam da od malih scena Dalibora Foretića nije ostavio ni malo “m”, kako je, izuzmemo li “Čarobnu večer” (Teatar ITD), Moruzgvin “Kako život” i briljantni Beckettov “Svršetak igre” kazališta Okolo iz Moskve, sve velika scena.

Nažalost, ni ponajbolji od umjetnika različitih fela – glazbenika, slikara, pisaca, redatelja i glumaca – ni kad s puno strasti i vjere pristupe onomu što rade, ne mogu mnogo učiniti na promjeni društava u cjelini

Malu scenu, koju je ovaj Festival s tek ponekim izuzetkom godinama pomno njegovao, stavio je u nepravednu konkurenciju s ansambl predstavama. Tako zasjenjenima oduzeo je glumcima, režiserima, scenografima svaku šansu da budu nagrađeni. Jednostavno su zaboravljeni kad su navrle glumačke ekipe od kojih su neke imale i dvadeset i pet aktera na sceni.

Eto, svi su mi bili krivi za strepnju, za prizivanje atmosfere i sjećanja na plastičnim vrećama zamračene prozore iz devedesetih. Nisam razumjela glasove publike na okruglome stolu koji su mu zahvaljivali na pruženom doživljaju.

U meni, mislila sam, ovaj spektakl s pjevanjem i klanjem novosadskog pozorišta izaziva samo nepotrebnu mučninu. Zato su mi i na živce išli svi koji su hvalili redatelja – i publika, i selektor i žiri koji ih, istina, nije nagradio, iako su po meni zaslužili nagradu “Ružica Nenadović Sokolić” za najbolju kostimografiju (Tatjana Radišić sjajno je osmislila kostime što su uz male dodatke funkcionirali u svim povijesnim razdobljima)… Ama baš svi.

Mislila sam – pa ne muče nas više toliko religije i nacije, nama sad prijete propale korporacije. Mi smo mutirali, odrasli smo. Lennon napokon i iz nas progovara.

Drugim riječima rečeno, Kokan Mladenović omogućio mi je da nas vrlo plastično vidim u zrcalu u svoj punoći i ružnoći zajedničkog zla što se valja ovim prostorima. Šteta što redatelji ne mogu mijenjati svijet. Djeca bi dobila kazalište umjesto pušaka

I onda, pet minuta pred spavanje, onako na jastuku, prosurfam po portalima da vidim što sam propustila za trajanja Festivala i naletim na izjave visokopozicioniranog političara HDZ-a rođenog u Bosni i Hercegovini, kako spori pravo predstavniku srpske manjine rođenom u Hrvatskoj da uređuje jedinu državu koju ima – i u trenu shvatim nužnost predstave redatelja s imenom djeteta i tijelom izbacivača.

HDZ-ov političar opravdanim čini i kraj i djecu s puškama. Itekako ima smisla jer od Turaka na ovamo nismo ni za pedalj napredovali! Džaba nam Lennoni i Frljići, mi ne znamo učiti ni metodom vlastite kože

Drugim riječima rečeno, Kokan Mladenović omogućio mi je da nas vrlo plastično vidim u zrcalu u svoj punoći i ružnoći zajedničkog zla što se valja ovim prostorima.

Šteta što redatelji ne mogu mijenjati svijet. Djeca bi dobila kazalište umjesto pušaka.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora