I muškarci su ljudi

U javnosti se nerijetko čuje kako je protekla 2018. godina bila godina žena. Godina u kojoj su se ženski glasovi čuli snažnije i jače, godina u kojoj su pitanja nasilja nad ženama i neravnopravnosti žena i muškaraca bila među ključnim i u medijima najzastupljenijim temama bilo da spomenemo #MeToo pokret, rekordan broj žena koje su ušle u američki Kongres ili da se na nacionalnoj razini prisjetimo kampanje za ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i kampanje #PrekinimoŠutnju.

Iako su javnim prostorom odjekivali ženski glasovi, pitanje muškog dijela odgovornosti u borbi protiv neravnopravnosti i nasilja tek je načeto.

Jedna od vrućih društvenih tema će 2019. zasigurno biti pitanje toksične muškosti čiji spomen budi burne reakcije, a onda jasno i rasprave.

Američka psihološka asocijacija (APA) https://www.apa.org/about/index.aspx najveća znanstvena i profesionalna organizacija koja zastupa psihologiju u SAD-u i broji više od 115.700 članova, godinu je započela izdavanjem smjernica za rad s dječacima i muškarcima u kojima se kritizira tradicionalna, toksična muškost kao štetna i opasna za dječake i muškarce.

Val reakcija koju su polučile smjernice APA-e nije ništa u usporedbi s uraganom koji je uslijedio nakon nove Gilletteove reklame ”The best man can get”. Ideja koja stoji iza reklame je kritika šovinističkog, seksističkog i nasilnog muškog ponašanja i poticaj na ponašanje koje se temelji na nenasilju, poštovanju i brizi kao uzornom ponašanju u borbi protiv neravnopravnosti, nasilja i odgoju dječaka koji će sutra postati muškarci

Stvar je odmah odjeknula u medijima, a promptno su reagirali oni koji su se našli uvrijeđeni i ugroženi tvrdeći kako se radi o napadu na muškost kao takvu i povezali to s dobrom starom urotom strašnih feministkinja kojima je cilj uništiti muškarce, tradiciju i obitelj kako bi zajedno s gejevima i masonima, moguće i s ljudima gušterima, vladale svijetom.

Val reakcija koju su polučile smjernice APA-e nije ništa u usporedbi s uraganom koji je uslijedio nakon nove Gilletteove reklame ”The best man can get”. Ideja koja stoji iza reklame je kritika šovinističkog, seksističkog i nasilnog muškog ponašanja i poticaj na ponašanje koje se temelji na nenasilju, poštovanju i brizi kao uzornom ponašanju u borbi protiv neravnopravnosti, nasilja i odgoju dječaka koji će sutra postati muškarci.

Iako se čini logičnim i hvalevrijednim negativno prikazati obrasce ponašanja muškaraca temeljene na šovinizmu, seksizmu i nasilju, a slaviti i poticati obrasce ponašanja koji se temelje na nenasilju, poštovanju i brizi, bespuća interneta preplavila je vojska duboko uvrijeđenih ljudi koji smatraju da se radi o napadu na muškarce jer ”Boys will be boys”.

Čete muškaraca pokazale su izuzetnu osjetljivost na vlastitu muškost, onu vrstu osjetljivosti koja se kroz povijest, još od Aristotela, pripisivala ženama. Njihova duboka povrijeđenost što se muškarci prikazuju nasilnima i otpor prema ideji da bi muškarci mogli bolje izazvala je salve histeričnih reakcija i poziv na opći bojkot Gilletovih proizvoda.

A muškarci ne samo da bi mogli nego bi i trebali bolje. Ako ne zbog drugih, onda zbog sebe.

Patrijarhalni koncept idealne muškosti, koji zovemo toksična muškost, muškim karakteristikama smatra i njeguje ona ponašanja koja se baziraju na stoicizmu, dominaciji, agresiji, snazi, kompetitivnosti, nedostatku osjećajnosti.

Vjerovanja koja su povezana s toksičnom muškosti vrlo ćemo lako prepoznati kao dominantne stereotipove koje i sami često podržavamo.

Radi se o vjerovanjima da pravi muškarci moraju biti jaki i da je pokazivanje emocija znak slabosti – muškarci ne plaču.

Muškarci nikad ne mogu shvatiti žene, ne mogu ženama biti samo prijatelji, uvijek razmišljaju o seksu.

Muškarci teško razvijaju zaista suradničke odnose, posebno sa ženama, jer su kompetitivni i uvijek se nadmeću.

Muškarci ne mogu biti zlostavljani, a ako jesu, to je razlog za sram.

Patrijarhalni koncept idealne muškosti, koji zovemo toksična muškost, muškim karakteristikama smatra i njeguje ona ponašanja koja se baziraju na stoicizmu, dominaciji, agresiji, snazi, kompetitivnosti, nedostatku osjećajnosti

Vjeruje se da je muško muško i da muško ima udariti šakom o stol. Jer ako to ne čini, nije muško već je netko tko zavređuje cijeli niz pogrdnih naziva.

U društvu će se smatrati da muškarac koji plače, koji pokazuje svoju ranjivost, muškarac koji brine ili je pak nježan, koji se zanima za stvari ili pokazuje osobine koje se smatraju ženskima, muškarac koji ne drži čvrsto konce u rukama i nije zapravo muškarac već ”mekušac”, ”papučar”, ”peder”.

Iako pojam toksične muškosti ultrakonzervativni krugovi smatraju zlom feminističkom izmišljotinom, istina je da je pojam skovan unutar muškog pokreta 80-ih i 90-ih godina. Muškarci su sami detektirali problem u društveno konstruiranoj muškosti koja se bazira na potiskivanju osjećaja, njeguje agresiju i kompetitivnost umjesto suradnje.

Pojam zatim preuzima i psihologija, a brojne analize i studije pokazuju kako toksična muškost nije štetna samo za druge u njihovoj okolini, napose žene, djecu i gej muškarce, već i za one muškarce koji djeluju u skladu s tim obrascima.

Pokazalo se kako su stereotipni ”mačo” ili kako će se to često u društvu zna reći ”pravi muškarci” skloniji destruktivnim oblicima ponašanja.

Muškost koja se bazira na stoicizmu, agresiji, dominaciji i kompetitivnosti od ranog djetinjstva dječake uči da potiskuju emocije i da budu snažni.

Uslijed toga agresija postaje sredstvo izražavanja emocija, a s vremenom i sredstvo utvrđivanja moći i kontrole nad drugom osobom.

To posebno dolazi do izražaja kad muškarci osjete da im je muškost ugrožena.

Održavanje patrijarhalnog  ideala muškosti, baš kao i osjećaj neuspjeha održavanja takvog tipa čovjeka, potencira agresivnost, ali i probleme s mentalnim zdravljem muškaraca.

Sudeći prema APA-i, studije pokazuju da toksična muškost povećava ne samo sklonost nasilnom ponašanju, alkoholu, pušenju… već i depresiji i samoubojstvu.

Tradicionalno odgojeni muškarci mnogo će se teže odlučiti potražiti psihološku pomoć kada je to potrebno, jer će tako nešto vidjeti kao slabost i ranjivost, što tradicionalna muškost ne smatra prihvatljivim muškim karakteristikama. Iako žene češće obolijevaju od depresije, muškarci imaju tri puta veće izglede da će počiniti suicid.

U društvu će se smatrati da muškarac koji plače, koji pokazuje svoju ranjivost, muškarac koji brine ili je pak nježan, koji se zanima za stvari ili pokazuje osobine koje se smatraju ženskima, muškarac koji ne drži čvrsto konce u rukama i nije zapravo muškarac već ”mekušac”, ”papučar”, ”peder”

I sada dolazimo do same srži stvari – do problema konstrukcije i stereotipizacije rodnih uloga. Žene su nježne, brižne i osjećajne, a muškarci su racionalni, snažni i odlučni. Žene koje ne krase osobine brige i nježnosti smatramo manje ženama ili muškobanjastim ženama, a muškarce koji pokazuju nježnost i brigu smatramo manje muškarcima ili feminiziranim muškarcima.

Sukladno karakteristikama koje pripisujemo muškarcima i ženama ženska zanimanja i ženski interesi bit će vezani za brigu o drugima, pa će biti normalno da su žene puno češće medicinske sestre, njegovateljice, odgajateljice i, naravno, majke. Muškarci će kao racionalni, snažni i dominantni biti fizički radnici, šefovi, direktori i menadžeri, doktori i, naravno, vojnici.

Ti su obrasci toliko ukorijenjeni da nam se može činiti kako se radi o prirodnoj, a ne društvenoj uvjetovanosti. Kao da se žene rađaju s metlom, a muškarci s toljagom u rukama. Kao da su muškarci ovakvi, a žene onakve svojim rođenjem i kao da odgoj i socijalizacija ne igraju nikakvu ulogu u razvoju takvih štetnih podjela.

Zašto štetnih?

Zato što su brižnost, nježnost i osjećajnost ljudske osobine, ne samo ženske i zato što su racionalnost, snaga i odlučnost isto tako ljudske, a ne samo muške osobine.

Zato što se ženama do nedavno u povijest branilo pravo na obrazovanje, rad, bavljenje javnim i političkim životom jer se smatralo da su previše emotivne i da nisu dovoljno racionalne. Zato što se muškarcima nametanjem patrijarhalnog ideala muškosti, toksične muškosti, osporava pravo na osjećaje i osjećajnost i zdravo suočavanje s emocijama koje su prečesto prisiljeni potiskivati.

Iako su se feministkinje izborile za prava koja su ženama dugo bila uskraćena, još uvijek se borimo protiv patrijarhalnih struktura i obrazaca koje perpetuiraju neravnopravnost i nasilje i svjesne smo da će na promjeni morati nastaviti raditi nadolazeće generacije.

Svjesne smo i ogromne uloge koju muškarci imaju odigrati u radu na toj promjeni, pa iako možemo naglašavati koliko je patrijarhat štetan za same muškarce, iako možemo poticati rasprave o štetnosti toksične muškosti, tu ne možemo drugo nego prebaciti lopticu muškarcima.

Vi, dragi muškarci, ne samo možete nego i trebate bolje.

Upravo vi trebate preuzeti svoj dio odgovornosti i izboriti se za pravo da budete ljudi.

Čete muškaraca pokazale su izuzetnu osjetljivost na vlastitu muškost, onu vrstu osjetljivosti koja se kroz povijest, još od Aristotela, pripisivala ženama. Njihova duboka povrijeđenost što se muškarci prikazuju nasilnima i otpor prema ideji da bi muškarci mogli bolje izazvala je salve histeričnih reakcija i poziv na opći bojkot Gilletovih proizvoda

Mogli bismo reći da se u Gilletteovoj reklami radi o perspektivi i poziciji koju muškarci trebaju zauzeti u promjeni, u kreiranju zdravog društva koje će pružati prostor za puni razvoj svakog čovjeka. Čovjeka koji će bez obzira na spol i rod imati pravo biti i osjećajan, i racionalan, i nježan, i snažan, i brižan i odlučan.

Mi kršćani vjerujemo da Bog čovjeka, muškarca i ženu stvori na svoju sliku. Kakav bi to bio milostivi kršćanski Bog koji stvara nasilna i agresivna muškarca?

Ako vjerujemo da je naš kršćanski Bog Bog ljubavi i milosti, onda je logično da priroda muškarca nije agresivna i nasilna, već da agresivnost i nasilje možemo tumačiti kao posljedicu pada.

Naša vjera traži da u njoj rastemo, da napuštamo grijeh i vraćamo se Bogu. Ne znači li to napuštanje koncepata koji promiču agresiju kao prirodu muškaraca?

Bog nas stvara slobodnima, a nasilje, baš kao i nenasilje, se uče i naš su izbor. Ako shvaćamo da nametanje rodnih stereotipova onemogućava puni razvoj ljudi i perpetuira nasilje, onda nam je kristalno jasno da rušenje tih koncepata nije razgradnja ljudske prirode, već pitanje izbora.

Izbora između nasilja i nenasilja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Osvijestimo svoje strahove i čuvajmo jedni druge
    •  Solidarno sa ženama koje su pobacile
    •  #ženeujavnomprostoru
    •  Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
    •  Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
    •  HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
    •  Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
    •  Fiksacijom protiv djece
    •  Jednom k’o ni jednom
    •  Imati ili biti

> Svi tekstovi ovog autora