autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
I 70 godina od Deklaracije o ljudskim pravima bez mnogih prava
Dragan Markovina
Ironijom sudbine, upravo na dan obilježavanja 70. godišnjice UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, u Marakešu se održala konferencija iste te međunarodne organizacije o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama, koja izaziva prosvjede od onih koji bi željeli negirati bit deklaracije čiju godišnjicu slavimo.
Manja grupa njih prosvjedovala je ovog vikenda u Splitu, dok je saborski zastupnik Hrasta i njihov istomišljenik, Hrvoje Zekanović u donkihotovskoj pozi sam otišao u Marakeš, ne bi li skupio nešto glasova kod prvospomenutih.
Iako sve ovo skupa, zajedno s konstrukcijama utemeljenih u teorijama zavjere kojima spomenuti prosvjednici neupitno vjeruju, na prvu može izgledati zabavno, činjenica je da smo kao društvo još uvijek daleko od toga da se svi članci deklaracije smatraju samorazumljivim i da ih nitko ne osporava.
Iako je donesena pod dojmom Holokausta i svih strahota Drugog svjetskog rata, točnije nacističkih i fašističkih zatiranja humanosti, deklaracija je u Generalnoj skupštini UN-a izglasana 10. prosinca 1948. s osam suzdržanih glasova.
Kad danas promatramo sve članke deklaracije, posve je jasno kako je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te slobodnog političkog djelovanja umnogome ostalo deklarativnog karaktera
Tako su glasale Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija.
Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže: ”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera”.
Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem aparthejda bio u sukobu s člancima jedan i dva koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju, dok je Jugoslavija bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma.
No, neovisno o svim ovim ogradama, njezino donošenje predstavljalo je presudan iskorak u pozicioniranju ljudskih prava kao neupitnih u civiliziranim društvima i kao ideala kojem bi čovječanstvo trebalo težiti.
Ovo naravno ne znači da ljudska prava kao pojam nisu često bila korištena kao podloga vojnih intervencija, što ni na koji način ne umanjuje sadržaj i intencije deklaracije.
Kad je pak njezin deklarativni karakter nadograđen usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, navedena prava su postala pravno obvezujuća.
Kad je o hrvatskom društvu riječ, imajući u vidu ratno nasljeđe, s čitavom prtljagom isključivosti, nacionalnog ekskluzivizma, brojnih nepravdi i zločina, kao i s potpunom destrukcijom industrije i padom realnog životnog standarda, uz aktualno obnavljanje nacionalističkih vrijednosti i opće isključivosti i netrpeljivosti u javnom prostoru, jasno je kako je situacija po pitanju zaštite ljudskih prava daleko od idealne
Kad danas promatramo sve članke deklaracije, posve je jasno kako je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te slobodnog političkog djelovanja umnogome ostalo deklarativnog karaktera, točnije i dalje nije bez rizika, zatim kako je jednak pristup visokoškolskom obrazovanju sve udaljeniji ideal, što jednako vrijedi i za socijalnu sigurnost koja bi trebala osiguravati temeljno dostojanstvo čovjeka.
Kad je o hrvatskom društvu riječ, imajući u vidu ratno nasljeđe, s čitavom prtljagom isključivosti, nacionalnog ekskluzivizma, brojnih nepravdi i zločina, kao i s potpunom destrukcijom industrije i padom realnog životnog standarda, uz aktualno obnavljanje nacionalističkih vrijednosti i opće isključivosti i netrpeljivosti u javnom prostoru, jasno je kako je situacija po pitanju zaštite ljudskih prava daleko od idealne.
Pridodamo li tome činjenicu da brojne ljudskopravaške udruge, od GOLJP-a pa nadalje, rade s minimalnim resursima i u kontekstu snažnih pritisaka od strane onih dijelova društva koji zastupaju eksluzivistički etnonacionalizam kao neupitnu vrijednost te uz opću ignoranciju šire javnosti, shvatit ćemo koliko je hrvatsko društvo udaljeno od deklarativnih ideala.
Imajući to u vidu, bilo bi lijepo kad bi 70. godišnjica potpisivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima, osim u prigodničarske svrhe, poslužila za novo osvješćivanje društva o važnosti svih proklamiranih ciljeva iz nje i postavila ih kao neupitnu vrijednost za koje se zalažu sve vodeće političke stranke i udruge koje daju smjer društvenom razvoju.
(Prenosimo s portala Telegram).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
• Vlada ustvari legitimizira fašizam
• Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
• Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
• Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
• Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
• Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
• Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
• Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
• Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
