autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Hvala, gospodine Hrabar

AUTOR: Romana Eibl / 29.01.2014.

Prošloga mi je tjedna na e-mailu iznenadilo jedno pismo.

 

‘‘Poštovana gospođo Eibl, gospodin Mario Garber, vaš kolega, dao mi je vašu adresu. Vjerojatno me se sjećate, jer napisali ste jednom i članak o meni. Gledao sam vas u Nedjeljom u dva i bili ste odlični. Iznenađen sam vašom situacijom oko posla, ali očito živimo u zemlji apsurda, pa bi nas još malo toga trebalo iznenađivati. Rado bih vas pozvao na ručak da vas i osobno upoznam, pa ćemo popričati o poslu, svakodnevici, sportu…, ako imate volje. Nikakve loše ni skrivene namjere nemam, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv.“ U potpisu, Vjekoslav Hrabar.

 

Gospodin Hrabar, mlad je i uspješan poslovni čovjek, rođen je 1971. u Podgori, odrastao je u Splitu, već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, gdje se školovao, istodobno i radeći, te je završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom. Studij je platio 200 tisuća kuna, sam iz vlastita džepa, a s 28 godina podignuo je kredit za stan. Prije tri godine njegovo hajdučko srce u njedrima nije moglo odoljeti izazovnom pozivu s Poljuda, pa se prijavio na natječaj za predsjednika Hajduka.

 

Bio je, kaže, spreman staviti svoju uspješnu i stabilnu karijeru na kocku, ostaviti obitelj u Zagrebu i nadobudno pokušati preporoditi klub slavne povijesti i turobne sadašnjosti, kojeg su mnoge vladajuće garniture u posljednjih dvadesetak godina ogolile do kostiju, a grad Split jednostavno nije tako financijski moćan kao Zagreb, pa nikako nije uspijevao svoju sportsku ikonu pogurnuti u ravnopravniji položaj spram Dinama.

Priznajem, svoju sam novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva…

 

Hrabar nije izabran za predsjednika, premda je imao najbolje reference od svih predsjedničkih kandidata. Jedino je ispod njegova imena u svakoj koloni posebnih znanja, vještina, rezultata i iskustva stajao plus, no Hrabarovu su kandidaturu ‘‘ubili“ uvjeti koje je, priznat će kasnije, tadašnjoj predsjednici Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka Anđelki Visković, po njenom naknadnom pozivu doslovce otipkao na zaslonu mobitela, možda se i svjesno poigravajući sa svojim šansama.

 

Zatražio je, objavljeno je tada, puste tisuće eura mjesečne plaće, plus bonuse, plus klupske kartice, plus službeni automobil, što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom hrvatskog prvaka i plasmanom u Ligu prvaka donijelo Hrabaru oko 300.000 eura. Međutim, dojam koji je ostavio na Poljudu i u Splitu, osobito među Hajdukovim navijačima svojim jasnim porukama, visoko postavljenoj ljestvici ambicija te utemeljenom optimizmu, doveo ga je ipak nekoliko mjeseci kasnije u klub. Na najdemokratskiji je način, putem navijačke udruge ‘‘Naš Hajduk“, izabran je za člana Nadzornog odbora kluba, i eto već dvije i pol godine intenzivno živi na relaciji Zagreb-Split.

 

Priznajem da sam na novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se, eto, nenadano u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu, ni kavu nikada popili nismo. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva, kojeg sam ja, raskošnog, na izvrsnoj poziciji u gradu, uvijek nazivala Hiltonom, dok je većina njih ‘‘unutra“ za EPH-ovu sedmerokatnicu imala samo jedan naziv – Alcatraz.

 

No, svatko ima pravo na svoj osobni doživljaj svijeta u kojem bivstvuje i djeluje, granice i ograničenja ionako su samo u glavi. Uvijek se rado, kad iščitavam po šarenim magazinima o putešestvijama svijetom slavnih i manje slavnih ljudi, volim sjetiti Igora Mandića koji bi znao reći da je obišao cijeli svijet, pa i više od toga, ne izlazeći iz svoga dnevnoga boravka. Svatko tko misli da je u Alcatrazu jasno je da misli da više ne možemo popiti kavu.

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja…

 

Život je neizvjestan, a ljudski putevi i ispreplitanja neočekivani, baš kao i moj susret s Vjekoslavom Hrabarom, kojem sam obećala da ništa što mi je za našega trosatnoga druženja povjerio o Hajduku, Dinamu, hrvatskome nogometu, i uopće hrvatskim neprilikama, te o njegovim vlastitim preispitivanjima, neće ugledati svjetlo novinskoga papira ili zaslona nekog internetskog portala. Odlazeći poslije našeg susreta u, za siječanj neobično ugodnu, zagrebačku večer, još mi je ugodnija bila spoznaja da se u nogometnom miljeu pojavio čovjek koji ne misli da je nužno izvoditi javne inicijacije, puštati bijelu ili plavu krv kao dokaza pripadnosti svome plemenu, ostrašćeno dijeliti zemlju na sjever i jug, a ljude na mamićevce i antimamićevce.

 

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja, za mene taj klub ostaje sentimentalno putovanje u vlastitu obiteljsku prošlost, što sam jednom, dosta davno zabilježila u jednoj priču objavljenoj u knjizi moga pokojnog kolege Luke Tripkovića ‘‘Football Connexion“. Pa evo i nekih kratkih izvadaka:

 

‘‘U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad vojska modrih navijača nije mogla ni zamisliti da će idući Dinamov naslov prvaka čekati još petnaestak godina, moja bi mama s vremena na vrijeme tatu uhvatila u zaleđu. Što bi prevedeno na nenogometni jezik značilo da je stari za čašu (a možda i flašu) prešao tanku liniju koja trijezne razdvaja od onih drugih. To bi se obično događalo u dane kad je Dinamo igrao doma i kad su moj stari Tomaš i njegovi prijatelji Mato, Krešo i Joža, uvijek lijepo zbigecani u ajncugima, s kravatama i neizostavnim škrlakima, na putu do stadiona u Maksimiru ljubili ruke zagrebačkim milostivama, a onda bi na povratku s dobrim razlogom posrnuli. Ne pred milostivama.

Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas

 

Pred gemištima. Ili su opjevavali pobjedu, ili su oplakivali poraz. S bodovima ili bez njih, gemišt je uvijek došel na svoje. A onda bi stari doma dobil svoje, ali s odgodom. Za prvu iduću tekmu mama bi se pobrinula za neke neizbježne okolnosti, koje će je silom neprilika udaljiti iz kuće, pa bi lijepo za put u Maksimir, složila tati pinklec na rame. A taj sam pinklec, pogađate, bila ja. I tako sam iz pozicije piškalonca, iz perspektive tatinih ramena odgledala svoje prve Dinamove utakmice prije nego što su mi izbili svi mliječni zubi…

 

(…) Desetak godina kasnije kada su me u pingpongaškoj dvorani neki stari pingpongaši, a nešto kasnije i poneki striček novinar, znali upitati ‘‘a tko ti je Krešo Eibl?“, osjećala bih se kao da sam upravo osvojila neku medalju. Striček Krešo bio je stric moga tate, ali ono što je zapravo bilo važno bio je – nogometaš. I to, zaključih sa svojih deset, ne bilo kakav! Sigurno je bio i jako dobar kad su ga se sjećali i o njemu me pitali iako je striček Krešo igrao još u prijeratnoj Concordiji.

 

Gospon Amigo, cijenjeni nogometni kroničar, čak mi je rekao da su ga zbog iznimnog držanja i lijepog hoda zvali među sobom paradni konj. Odmah sam se i ja nekako uspravila i otad sam često pazila da lijepo hodam. Planetarne razmjere i slavu nogometa još nisam mogla ni naslutiti. S Dinamom je već nekako bilo drukčije. Dinama je doma bilo posvuda i u kojekakvim oblicima, na zidu, pod stolom, u džepu, u stihu, na regalu, pod stolnjakom…

 

(…) A onda sam jednoga dana, gotovo preko noći, postala Cerin. Ne znam da li samo zato što mi je tata nekako u to vrijeme kupio pravu kožnatu bubamaru za kojom su dečkima curile sline, ili sam stvarno, na dva mala iza kuće, zabijala efikasno kao slavni Dinamov centarfor Snješko Cerin. Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas. Ne mogu reći da sam s njim baš osobito dobro prošla u dosadašnjem životu, ali tješim se da ni Cerin nije prošao puno bolje. A za razliku od mene bio je čak i zvijezda. Golgeter. Prvak.“

Još tekstova ovog autora:

     Ivek se oprašta s Igrama
     Teorije Schumijeve nesreće
     Neumrli Žarko, Boris i Luka
     Niko Kovač, lider kojeg vole
     Brazil kao početak i kraj
     U ime nogometa - roblje
     Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
     Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
     Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu
     Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1